Koliko god mi griješili, nikad ne ćemo moći isprazniti riznice Božjeg milosrđa

Iz Evanđelja po Luki:

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.’

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: ‘Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.’

‘Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednog žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.’

Došavši k sebi reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.’

A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele. Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje — tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’

Lk 15, 1-3.11-32 

Prispodoba o Izgubljenom sinu svima nam je dobro poznata i svi je volimo. Volimo je upravo stoga što ona pokazuje kako naš Otac nebeski nikad ne priječi naš povratak njemu. On nam svima daruje slobodu i u toj slobodi svi smo pozvani odabrati svoj put.

Jedni odabiru život s Ocem, drugi pak odlaze od Oca. Ali koliko god se mijenjali mi, djeca njegova, u svojim traženjima, On se nikad ne mijenja. On uvijek ostaje isti i uvijek nas čeka na poznatom nam mjestu.

To je mjesto našega rođenja, odrastanja, mjesto učenja i ljubavi. Mjesto na kojem smo dobili sebe, mjesto na kojem smo se izgradili u ono što jesmo. Ali to mjesto nije posebno samo zbog sebe, nego upravo zbog činjenice da je u tom mjestu Otac naš koji će nas primiti uvijek iznova, bez obzira na sve. Samo mu se moramo uputiti i vratiti.

Ovu smo prispodobu obično zovemo prispodobom o rasipnom sinu. Meni je ipak draži naziv koji sam čuo od jednog svojeg starijeg brata. On je ovu prispodobu nazivao prispodobom o rasipnom Ocu. I uistinu je tako. Koliko god da smo mi, sinovi, rasipni nikad ne ćemo moći preteći Očevu rasipnosti u Njegovu milosrđu. Koliko god mi griješili, nikad ne ćemo moći isprazniti riznice Božjeg milosrđa. Stoga, ne bojmo se povratka Bogu, nego iskrena srca u njemu uvijek tražimo okrilje.