NAŠ SVETAC U FRAKU

O petoj godišnjici smrti dr. Ivana Merza

Katolički tjednik br. 19, 7. V. 1933.

(Napomena: podebljanja u tekstu ostavljena su u ovom prijepisu onako kako su označena u izvorniku. Podcrtavanje riječi, dvije bilješke i biografija dr. Č. Čekade jesu od sadašnjeg izdavača.)

Talijanskoga sveučilišnog profesora Kontarda Ferrinija, na čijem se proglašenju blaženim živo radi, zovu duhovito »svecem u fraku«. Visok društveni položaj, sveučilišna katedra i gospodsko odijelo nijesu Ferriniju bili nikakva zapreka, da herojski Bogu služi.

I mi Hrvati imamo svoga Ferrinija. Nijesmo ga ni poznavali dok nam nije umro. A i onda smo ga slabo poznavali. Prvo nam se je objavio herojski njegov lik istom lani kad smo dobili njegov životopis.

Gledali smo ga i poznavali smo ga. Lice mu je bilo asketsko, a značaj apostolski. Ali da je on, naš dr. Ivan Merz bio genij, da je onako prosvijetljeno gledao na život, da je bio duh onako univerzalan, intuitivan i dubok, da je u njegovoj duši milost onako neobično, neposredno djelovala, to nijesmo znali dok nijesmo u njegovu životopisu pročitali u ulomcima njegov dnevnik.

Ja ne znam, da ga je itko mogao pročitati, a da nije ostao zapanjen. Ono je kao govor s drugoga svijeta; ono je prava vrhunaravna stvarnost; ono je realna aktualizacija jedne visoke svetačke teorije.

Najednom bez priprave i bez prijelaza, stoji pred nama dijete – Božji umnik. Pravi mladi Izrael, hrvač s Bogom. U najmlađoj dobi rastvorila je tomu čudnom čovjeku neka nadnaravna, nevidljiva ruka svu silnu problematiku duha, svijeta i vječnosti. Bog mu se je objavio i u makrokozmu i u mikrokozmu. I sve božansko postalo je u njemu za čas život i realnost. Onaj gusti zastor što nama drugima zastire poglede s onu stranu tijela, kod njega kao da je bio providan. On Boga vidi i pipa. I kao da je nadahnut pogađa njegove želje i čuje njegov glas. Bez vođe, bez pomoćnika, bez udžbenika, bez teorije, bez novicijata, bez sjemeništa, bez obitelji nalazi on put k svetosti. Duh ga tjera: nevidljivi svijet u njemu radi. Vrhunaravni agens milosti vječni je njegov dvojnik – alter ego. Odmah na početku ima njegova krepost na sebi nešto starački, zrelo i savršeno. Narav se javlja, ali duh je drži na uzdi jednom rukom koja pretpostavlja iskustvo čitava ljudskog života.

I stalno buja i teče ta rijeka čudnog, ulivenog milosnog života. Kao element se ona širi i u daljinu i u dubinu. Ivan se projicira. Dobiva svoju misiju. Život mu se sljubljuje s Crkvom. Dvije vrhunaravne stvarnosti, Božji čovjek i Božje carstvo u svijetu, suživljuju se u milosnoj duhovnoj simbiozi. Um i volja postaju oruđe Providnosti.

Druge povlači za sobom. Postaje savjetnik i ideolog. Ubacuje punom šakom elemente duha i crkvenosti u naš katolički narodni život.
A onda umire. »Consmmatus in brevi explevit tempora multa1 «. U kratku vijeku odživljuje bogat život. I zalazi kao sjajan meteor sa pozornice zemaljskog zbivanja.
Otišao je među zvijezde; gore, gdje se krije onaj čudesni životni princip koji ga je vodio. Vratio se je u svoju domovinu.

Ali ne znam hoće li se tako skoro povući sa našega katoličkog duhovnog horizonta. Ja mislim, da neće. Dok ljudi budu čitali njegov dnevnik, on će uvijek živjeti. »Defunctus adhuc loqitur2 «.
I treba da nam živi, taj naš moderni svetac. Treba da nam bude svjetionik i apologija. Svim onim pravedničkim dušama što traže Boga.

Pok. dr. Merz bio je intelektualac, vrlo široke i raznolike erudicije. Načitan i bistar, esteta i literata. Čovjek se upravo čudi njegovoj oštrini suda i zapažanja, osobito u mladim godinama. I mi smo drugi bili nekakvi gimnazijalci, čitali smo i mislili, ali ono kod njega to je već bila čitava filozofija sa 18 godina. I kasnije je on izrazito misaona individualnost. A ipak ta filozofska duša prigrljuje čitavom dušom kršćanstvo. Sve do temelja, u čitavu opsegu i sa najsitnijim dedukcijama. Spontano i sama od sebe.

Za hrvatski katolicizam to je dobitak koji se ne da dovoljno ocijeniti. Merz je kršćanin – profesor, svetac – umnik. Njegovo je kršćanstvo prorađeno, motivirano, elitno, kršćanstvo inteligencije, kršćanstvo prosvijetljene vjere, kao u Francuza. I ako tko ima sumnja u vjeri, neka čita Merčev životopis!

Na Merzu su, čovjek bi skoro smjelo rekao, milost i duhovni svijet eksperimentalno dokazani. Njegov vjerski razvitak i asketsko sazrijevanje, osobito na početku njegova duhovnog puta, nemaju naravne eksplikacije. On je sasvim samonikao duhovni plod. Svoje sokove on nije povukao sa zemlje. Nigdje ih oko njega nema. Ako nećemo da se na njemu ogriješimo o načelo dovoljna razloga, moramo priznati metafiziku milosti i nevidljivoga svijeta. Ona ga prožima sve jače i jače. Bez nje ne može se Merza uopće razumjeti.

Merz je tako snažan lijek našoj skepsi i racionalizmu što kopka po tolikim mladim srcima. Čvorovi života ne nalaze svoga rješenja ni u biologiji, ni u teoriji atoma; njih daje samo vjera, živa realnost milosti, molitve, sakramenata i Crkve.
_______________________
1Prijevod s latinskog: Živeći kratko ispunio je mnogo vremena.
2Prijevod s latinskog: Premda mrtav još uvijek govori.

Jest, Crkve. I tu je Merz učitelj. On je proćutio što je Crkva. Doživio ju je u sebi. Uklopio je u nju život, a da ga nije ni u čem okljaštrio. On je znao, da na to staro rodno stablo cijepi uvijek nove životne mladice. Da čitav katolički javni život navrne na taj radikalni Božji element vrhunaravnoga svijeta. On je s Crkvom i od Crkve živio. On je znao, što je Papa, što biskup, što svećenik, što Crkva i hijerarhija. Na Crkvi je on radio. A da je dobro radio, tomu smo svi mi svjedoci. A bit će svjedoci i deceniji što dolaze.

I na koncu, njegov apostolat. Njegova Katolička akcija. Njegovo laičko svećeništvo. O, on je to znao. Nikad nije obukao reverende, a bio je stup Crkvi Božjoj. Osvajao je za Krista gdje se god pojavio. Živio je samo za Kraljevstvo Božje. Revnovao je za nj kao Ilija. Ostvarivao je Božje namjere i izvan samostanskih zidina i župskih dvorova. Unosio je Krista u život. Stotine su ga slušale i nasljedovale. Bio je virtuoz u kraljevskoj umjetnosti super–naturalizacije života.

»Naš svetac u fraku«, naš »Božji čovjek«! Hvala Ti, Bože, što si nam ga dao! Dao si nam s njim puno, puno. I vođu i zagovornika.
Na nebu on s nama živi i danas, na 5. obljetnicu njegove blage smrti (+ 10. V. 1928).
Dragi Merče, moli se na nebesima za Crkvu Božju u Hrvatskoj!

Dr. Č(edomil) Č(ekada)

———————————

Dr. Čedomil Čekada (1896. – 1981.) bio je katolički svećenik, intelektualac, novinski velikan pera, jedan od najistaknutijih katoličkih publicista i novinara koji je svojim radom duboko označio međuratno i poratno razdoblje Crkve u Hrvata. Rođen je u Posušju, iste godine kada i bl. Ivan Merz: 1896. Klasičnu gimnaziju završio je kod isusovaca u Travniku; teološki studij u Sarajevu, a za svećenika je zaređen 1919. g. Doktorirao je u Innsbrucku 1922. i sve do 1945. služio je u raznim crkvenim službama; bio je vjeroučitelj u katoličkim školama i duhovnik katoličkih organizacija, nadbiskupski tajnik i kanonik vrhbosanskog kaptola. Godine 1945. komunistički režim osuđuje ga na montiranom procesu na dvanaest godina robije koje provodi sve do 1957. kao osuđenik u KPD Zenici i Srijemskoj Mitrovici. Po izlasku iz zatvora nastavlja svojom službom kao kanonik, referent za sjemenište, te se nastavlja baviti spisateljskim i novinarskim radom. 1966. odlazi u mirovinu u Dubrovnik gdje kod Sestara Malog Isusa na Lapadu vrši do smrti službu duhovnika. Umro je 1981. g.

Još od 1922. dr. Čekada počeo se baviti novinarstvom pa svoje radove objavljuje u tadašnjim katoličkim listovima i časopisima, posebice u Katoličkom tjedniku kojemu je bio alfa i omega kao »glavni urednik u sjeni«. Ukupno je objavio oko 3.500 članaka i nekoliko knjiga. Dr. Čedomil Čekada ostaje jedno od najjačih pera hrvatskog novinarstva uopće, posebice njegova katoličkog dijela. Kao mladi svećenik dr. Čedomil Čekada više se puta sastajao s bl. Ivanom Merzom kojega je kasnije kroz cijeli život osobito štovao. Napisao je o Ivanu Merzu dosta članaka, a dao je i svoje svjedočanstvo u pro

Dr. Čedomil Čekada

 405 total views,  1 views today