POMAZANI ULJEM RADOSTI

„A naš je Gospodin bio pomazan na nevidljiv način u nedokučivu otajstvu Božjega trojstvena života. To pomazanje nije bilo zemaljsko. Nije pomzan uljem iz roga  kojim su se mazali kraljevi, nego uljem radosti.“

Iz Rasprave o psalmima, svetoga Hilarija, biskupa Poitiersa (310.-367. A.D.)

Kad bismo mi, vjernici,  sabranije i pažljivije čitali Sveto Pismo, pogotovo psalme i Novi zavjet, i tako dopustili Gospodinu da nas svojom blizinom, dobrotom i ljubavlju dotakne, osjetili bismo da smo pomazani „uljem radosti“.

Zanimljivo je da mnogi psalmi pršte radošću, glazbom, plesom, veseljem, i lijepo je spoznati kako je naš Bog –  Bog radosti. Sv. Ivan nam donosi potresno svjedočanstvo Isusova obećanja radosti u potresnom činu Posljednje večere:

„Budete li čuvali moje zapovijedi,

ostat ćete u mojoj ljubavi;

kao što sam i ja čuvao zapovijedi

Oca svoga

te ostajem u ljubavi njegovoj.

To sam vam govorio

da moja radost bude u vama,

da vaša radost bude potpuna.“

(Iv. 15, 10-11)

Prošlo je božićno i novogodišnje blještavilo, šarenilo i opuštenost. Mnogi  kažu da nam je siječanj, najturobniji mjesec u godini. Ni veljača nije manje turobna… Većina ljudi se osjeća kao ispuhani balon – smežurano, jadno, nekorisno, često odbačeno i suvišno… Dok je bilo darova, dok je bilo susreta, dok je bilo „i ića i pića“ sve je bilo lijepo, veselo,  raskošno i omamljujuće, ali – nakon Nove godine iz dana u dan sve više  dolazi do otrežnjenja i prizemljenja.

I tako se osjećaju manje-više svi: i stari i mladi, i oni koji oskudjevaju i oni koji ne oskudjevaju, i vjernici i nevjernici… Od Božića do Božića, od Nove godine do Nove godine… Zadivljeni, zabavljeni, sretni, radosni… Svako to raspoloženje dolazilo je izvana, bilo je motivirano nečim materijalnim, opipljivim, lijepim… Gledajući vanjsku ljepotu, duša je osjećala neku uzvišenu dobrotu. Ali ta ljepota i ta dobrota, znamo iz iskustva – kratkog je daha.

Zašto? Što je to u nama  da nam  uvijek trebaju  neki novi, vanjski razlozi, nešto opipljivo i lijepo da bi osjetili  i iksusili radost. Neka stvar, neki događaj, ali uvijek – izvana!

Odgovor je samo jedan: jer nismo „pomazani uljem radosti“ koji ne dolazi ni od znanja, ni od imanja, ni od pobjede, ni od ljudske blizine, nego jedino – iz Božjeg srca i Božje ruke… i ta radost natapa dušu, ako ju otvorimo Božjim nadahnućima s povjerenjem. Isus o tome govori apostolima u svom potresnom, oproštajnom govoru nakon svečane, Posljednje večere. 

On obećaje radost, i to potpunu radost koju On daje ali samo ako slijedimo Njegov put i živimo Njegov nauk. Kao što je njega Otac „pomazao uljem radosti“, tako će i nas…,  vjerujemo i nadamo se.

Bog i nas želi pomazati uljem radosti, kao što je pomazao svoga Sina! Ali, mi oklijevamo, jer to košta… predanja, povjerenja, ljubavi, i prihvaćanje volje Božje u potpunosti… To uključuje i boli, i poniženja, i osjećaj odbačenosti, podnošenje nepravdi, muku, kao i  ustrajno predanje volji Božjoj. Cijena ove radosti je vjera da je Bogu sve moguće, da će On, „s onima koji ga ljube surađivati na dobro. Ljubiti Boga i prihvatiti poniženja, tjeskobe i muke i s ljubavlju ih prikazivati Ocu nebeskom kao svoju molitvu – znači – „biti pomazan uljem radosti“. To je iskustvo zapisao u svojoj raspravi o psalmima i sv.Hilarije, čiji je tekst izabran za Službu čitanja u Časoslovu. 

Za sebe si nas stvorio o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“, i danas govori  sv.Augustin. Sve drugo, ali baš sve  osim onoga što nam daje Otac nebeski, ostavlja srca i duše punim čežnje za cjelovitom i potpunom radošću, i koja ispunja dušu puninom.

 Radost koja dolazi iz Božejg srca donosi mir, kreativnost, maštovitost, poduzetnost… ostvarenost… trajnost…

To dokazuju naši brojni  hrvatski misionari “pomazani uljem radosti“ koji postižu nevjerojatne pothvate na području školstva, gospodarstva, odgoja, medicinske skrbi i širenja kraljevstva Božjeg u mnogim misijskim zemljama.

Uistinu, svi mi možemo stvarati  čuda i uvijek  su nam na  dohvat ruke. Treba samo nešto učiniti: prignuti glavu na poniznost pred Bogom, i raširenih ruku ići ususret  drugim ljudima, biti spreman i na zagrljaj i na odbacivanje, preziranje, omalovažavanje, nerazumijevanje, ravnodušnost, kadkada doslovce na progon i smrt, kao što su bili  sveci, a i danas jesu na mnogim stranama svijeta.

Učimo od  od svetaca,  prihvatimo njihove savjete i slijedimo njihov život.

U našoj generaciji nije bilo radosnijih i prihvaćenijih ljudi od svetih Majke Terezije i pape Ivana Pavla II. Božju ljubav, mir i radost širili su samom svojom pojavom, riječima  i svojim djelovanjem. Oni su, doista, najljepši svjedoci Božje ljubavi za čovjeka.  Njihov osmijeh, riječi i djela razumjeli su svi koji su ih susretali, a susretali su ih milijuni… na svim kontinentima…

https://www.dnevno.hr/wp-content/uploads/2016/09/100905_clip_image030.jpg

Oni koji su ih izbliza susreli, sgovorili su o iskustvu  neiskazivog mira i radosti koja je iz njihova pogleda, s njihova lica, iz njihova dodira zračila.

Jedna srbijanska sportašica pričala je kako je bila među sudionicima nekog međunarodnog natjecanja u Rimu, na susretu s papom Ivanom Pavlom II. Kao i drugi, i ona  se s Papom rukovala… Kasnije je svjedočila da je dodir ruke Pape Ivana Pavla II. bio dovoljan  da osjeti mir, radost, nešto izvanvremensko lijepo i ugodno… Ona nije vjernica, ali osjećaj radosti koji se širio cijelim bićem bio je – predivno i neponovljivo iskustvo za sav život… Dodirnula je sveca, čovjeka „pomazana uljem radosti“.

Bio je to dodir ruke s onim, koji je sav svoj život dao Isusovoj Majci, a Ona ga je povela svom Uskrslom Sinu, Bogu koji ga je pomazao uljem radosti…

Sv.Ivan Pavao II. i sv.Majka Terezija – sveci našega vremena su zoran primjer kako možemo iskusiti „miris ulja radosti“.

Samo s povjerenjem u Božje vodstvo i  prihvaćanjem  svih životnih zgoda i nezgoda, ugodnih i dragih ljudi, kao i onih koji su nam teret i muka, životnih situacija predvidivih i nepredvidivih, mogu nas voditi do „pomazanja  uljem  radosti. „Bog zna da ja postojim i to mi je dovoljno“, govorio je sv.papa Ivan XXIII. „Ni vlas s glave vam ne pada bez volje Oca vašega nebeskoga“, hrabri nas Isus.

Zato… krenimo već danas, već sada… raširimo ruke, nasmiješimo se, prihvatimo Isusov poziv na prihvaćanje Božje volje, budimo otvoreni nadahnućima Duha Svetoga i ne bojmo se…

Kroz sve dane svoga života bit ćemo pomazani – uljem radosti.

Ana Penić, MM

53 total views, 2 views today

(Visited 16 times, 16 visits today)

You may also like...