Sveti Josipe, moli za nas! Moli za svoj hrvatski narod
Ponedjeljak, 19. ožujak 2018. Blagdan je sv.Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, Isusovog oca pred državnim zakonom, nebeskog zaštitnika Hrvatske. Davne, 1687. Hrvatski sabor, u vrijeme dramatičnih borbi za hrvatsku opstojnost, izabrao ga je za svoga zaštitnika. Te godine oslobođen je Osijek od Turaka. To je fascinantan grad: tijekom svoje povijesti, od prvih stoljeća kršćanstva do danas Crkva je tu prisutna… I za vrijeme otomanskog carstva (1526.-1687.), kad je sve što je bilo kršćansko srušeno, a svi katolici protjerani, u gradu su, unutar zidina, kao u katakombama, živjeli vjernici, koji su se okupljali u kućama dubrovačkih konzula, zahvaljujući činjenici da je Dubrovačka Republika imala diplomatske odnose s Otomanskim carstvom.
Sve ove činjenice, objavljene u monografiji o Crkvi u Osijeku, dolaze mi pred oči dok stojim ispred KBC i molim radosna otajstva krunice.
Rano ujutro, dok sam se pripremala za bdijenje ispred bolnice, u akciji „40 dana za život“ gledala sam reprizni program HRT, u kojem je dr.sc.Vladimir Dugalić profesor s Teologije u Đakovu, sigurno, jasno i cjelovito objašnjavao zašto je Istanbulska konvencija, neprihvatljiva, što je to rodna ideologija, kao dio Konvencije, a koju Hrvatski sabor kani prihvatiti.
Moja uloga, kao i uloga žena – vjernica u Hrvatskoj u ovom presudnom trenutku – sad mi je postala posve jasna! Istanbulska konvencija, koju nam samouvjereno i bahato nameće Vlada RH podsjeća me na ponašanje Isusovih suvremenika, „glavnih faca“ lokalnog i „bjelosvetskog“ političkog „establishmenta“ toga prostora i vremena – Heroda i Pilata. Njihov dogovor i prijateljstvo je rezultiralo smrtnom osudom nevinog čovjeka! Isus Nazarećanin je osuđen na smrt kao razbojnik, jer je nekima smetao. Ali – tako osuđenom, prezrenom i napokon, ubijenom, netko mu je bio naklonjen i blizak… Tko? Žene! Njegova majka i nekoliko žena. Likom, licem, svojim imenom i cijelim bićem pokazivale su svoju sućut za svoga napaćenog Učitelja i iskreno su suosjećale s Njegovom tužnom Majkom.
Dok molim svoje Zdravomarije sjećam se i majki mladića koji su se, zakonski, našli u JNA u proljeće 1991. Tko se prvi suprostavio sili, bahatosti i arogantnim oficirima JNA? Žene! Majke! „Ne damo svoje sinove!“ govorile su, i bile su spremne na sva poniženja koja su prijetila iz JNA, kao i onih koji su se bojali svega što oficiri JNA mogu učiniti da spriječe majke u pokušaju slabljenja svoje „žive sile“ vojnika. A ti vojnici bili su sinovi upravo tih žena. One su vodstvu JNA kao majke prijetile svojom ljubavlju i „žalcima“ – svojim krunicama, koje su molile i na trgovima gradova.
Ishod nam je poznat! Najistaknutiji autoritet u JNA, Veljko Kadijević, umro je u progonstvu u Rusiji u kojoj je napisao i svoje memoare. On se i tada, u izgnanstvu, nije mogao načuditi kako je JNA mogla propasti i Jugoslavija se raspasti, a do u detalje su sve isplanirali!
Ali – nisu računali na majke svojih vojnika! Ni u snu nisu vjerovali u snagu ljubavi i izmoljene krunice, u kojoj se svaka tadašnja majka obraćala Majci Isusovoj za pomoć da izvuče svoga sina iz ralja zmaja JNA. I osječke majke su tada sudjelovale u „Bedemu ljubavi“ – konvoju autobusa kojim su se uputile i Beograd i svaka, imenom i prezimenom, tražila je svoga sina da ga povede kući, svom domu, i svojoj obitelji.
I u tome su uspjele!
Danas, na blagdan sv.Josipa – Osijek je sav bijel. Ne sjećam se kad se ovako bijelio u drugoj polovini ožujka. Park, drveće, tišina – sve je bijelo i više je ozračje zime nego proljeća.
Upravo mi je ovaj pejsaž prikladan za jutarnje razmatranje. Na dogovorenom mjestu, nedaleko ulaza u KBC, već je postavljen stol, križ i mali „pano“ s prelijepim biblijskim izrekama kao ova: “U dlanove sam te svoje zapisao, dragocjen si u mojim očima“. Pozdravljam gospođu koja je ovaj „molitveni dekor“ pripremila, i ona odlazi na posao. Ja uzimam svoju krunicu i molim…Pored mene prolaze zaposlenici KBC-a, mladići, djevojke, stariji muškarci i žene, majke i očevi s djecom. Svi oni idu u bolnicu s razlogom… Gledam ih i predmnijevam da su mladi ljudi, pogtovo oni koji idu u malim grupama, studenti medicine ili učenici srednje medicinske škole. Zanimljivo je ovo bdijenje… Neki od prolaznika mi se nasmiješe, neki priklone glavu prolazeći pored križa, neki naprave znak križa, muškarci s kapom na glavi – skinu kapu. Nisam doživjela ništa neugodna, niti ijednog pogrdnog komentara, osim jedne starice koja je, gegajući se na klimavim staračkim nogama (bez štapa) izgovorila gotovo s gađenjem: “Vidi ove besposličarke!“. Odmah iza nje je žurnim korakom, mlada liječnica, liječnica pedijatrica, hitala na svoje radno mjesto kako bi što prije pomogla povjerenoj joj dječici da što prije ozdrave, a njihovim roditeljima da ne klonu duhom. Ona me pozdravlja s osmijehom i odobravanjem.
Netaknuta trava i drveće posve su bijeli, pod snijegom. Lijep je to prizor; romantičan, ali je ipak opasan, kažu poljoprivrednici, jer se ne uklapa u proljetni ciklus rasta i razvoja živog svijeta: bilja, životinja, kukaca… žitarica, voćki, pčela… Kao da je sva priroda poremećena… “Ne samo priroda!“, odjekuje mi u duši…
Razmatram svako otajstvo onoliko vremena koliko mi treba da ga doživim… Ne žurim se… Predamnom je sat i po molitve i bdijenja, a potom će me netko zamijeniti. Hladno je, snijeg pada, tako da od predviđenih tekstova ne mogu ništa čitati, ali mogu moliti i razmatrati…
Razmatram radosna otajstva, zapravo Lukino evanđelje. Najprije mi pred oči dolazi Sveta zemlja… Nazaret, Betlehem, Jeruzalem, Ain Karim, Egipat i ponovno… Nazaret… Odnos moći, bahatosti, umišljenosti i oholosti službene, zemaljske vlasti s jedne strane, i s druge strane – jednostavne, neprimjetne, nevažne obitelji, posve nevažne, koja je, jer je slijedila Božja nadahnuća trpjela od časa kad se sam Stvoritelj „upteljao“ u njihov život, da bi potom, upravo po njima – promijenio i pobijedio svijet.
Sad su mi očite Isusove riječi koje sv.Luka bilježi u svom evanđelju (Lk, 13, 31-33). U duši mi snažno odjekuju riječi: “Recite onoj lisici…“ On se, danas bismo rekli, premijeru vlade svoje zemlje, usudio reći da je lisica! I ignorirati ga! Ni riječ nije s njim progovorio! Nikada!
To je bio odgovor Sina Božjega svjesnoga svog poslanja. Jesu li ova dvojica – Herod kao predstavnik vlasti svoje zemlje, i Isus kao glasnik Božji govor, i danas aktualni i na suprotnim stranama? Oni, poslušni duhu svijeta, koji im nudi „sav sjaj i čast koja uz to ide!“ ne prihvaćaju ni glas Božji, ni glas pape Franje, niti glas svoje savjesti koja mirno, ali uporno opominje: “Rodna ideologija je zlo!“ To je je „ideološka kolonizacija“.
Sad je to posve razvidno! I zato sam tu, i zato molim – krunicu. U svjetlu vjere gledam kako su prošli Isusovi suvremenici i političari, koji nisu bili podložni diktatu svoje savjesti, nego diktatu svojih ambicija i političkih ciljeva! Pitajte u ove korizmene dane bilo kojeg vjeroučenika tko su bili Herod i Pilat, i oni će ih odmah povezati s Isusom, koji je rođen u Betlehemu, a razapet na križu u Jeruzalemu. O „političkim platformama“ ova dva Isusova suvremenika razgovaraju i analiziraju ih samo povjesničari i bibličari.
Jadni sv.Josip, jadna Majka Isusova, jadno dijete i dječak Isus… razmatram njihove živote i putovanja, kako ih, sigurna sam, po Marijinu sjećanju, opisuje sv.Luka. Nije bilo nevolje koja ih je mimoišla! Od rođenja Djeteta u špilji gdje je najudobnije mjesto bilo – jasle sa slamom, do bježanja u Egipat od prijetnje da dijete bude ubijeno, pa povratak u Nazaret, nakon nekoliko godina. A onda – gubitak djeteta, kojeg su tražili među znancima i prijateljima, da bi sa svakim pitanjem slijedilo poniženje zbog njihova sina, dvanaestogodišnjaka: “Pa kako ne znate gdje vam je dijete?“ Kakvi ste vi roditelji?“ Moja bi učenica rekla: “Pa vama ni nacrtano dijete ne bi trebalo povjeriti!“ Josip, kao zakonski otac djeteta i suprug Marijin sve to podnosi bez ijedne, jedine riječi! Bez opravdanja, bez ispričavanja pred onima koji ga napadaju, bez prigovaranja ni Isusu, ni Mariji, zbog kojih ga napadaju! Pravi suprug i otac! Prekrasan! Vjeran! S pouzdanjem u Božju pomoć i snagu – pobjeđuje. I političare, i „prijatelje“ i neprijatelje, i sve one koji bi i Božjoj, ali i svakoj obitelji danas zabranili postojanje.
Jer, upravo TA obitelj – otac, majka i dijete/djeca – danas je najugroženija vrsta u živom svijetu! To nije bez vraga! Doslovce! Ta i takva obitelj se rodnom ideologijom razara, i to, kao u Isusovo vrijeme, pomoću Heroda koji se žele svidjeti Međunarodnoj zajednici prezirući svoj vlastiti narod s jedne strane, a s druge strane prezirom te iste međunarodne zajednice, kojoj je Sveta Obitelj – najveća prepreka! Zato s tolikim pouzdanjem molim ispred KBC Osijek: „Sveti Josipe, moli za nas! Moli za svoj hrvatski narod.“
Ana Penić, MM
*1. puta objavljeno 19. ožujka 2018.
1,179 total views, 1 views today
