svjetovni institut i duhovna zajednica

Dobro došli na stranicu Obitelji Malih Marija. Sve objave na stranici usmjerene su na slavu Boga i naše nebeske zaštitnice - Marije, te na dobrobit čovjeka! Drage posjetiteljice i posjetitelji, vjerujemo da ćete pronaći nešto korisno za sebe i svoju dušu.
U našim ste mislima i molitvama, Vaše Male Marije!

kolumne
gumb dogadanja gumb molitva gumb molitva gumb poziv

ZDRAVO, KRALJICE MIRA

DOŽIVJELA SAM ČUDO

MajkaNisam vidjela Gospu. Nisam osjetila miris nijednog cvijeta. Nisam vidjela kako se križ na Križevcu, gledan s Brda ukazanja, okreće. „Ja sam normalan kršćanin“, moje je iskustvo vjere Crkve u tom smislu jednako iskustvu pape Benedikta XVI.
A ipak, mogu reći da sam doživjela čudo u Međugorju, prve subote, 2.ožujka ove godine.
Na poziv kolegice, profesorice u Ekonomskoj i trgovačkoj školi u Vinkvcima, Dubravke Bašić, pridružila sam se njenim kolegama iz škole i njihovim učenicima na hodočašću u Međugorje, koje je, kao već mnogo puta, organizirala. Već činjenica da kolege i kolegice iz škole žele ići na hodočašće sa svojim učenicima kao obični vjernici iznenađujuća je i ohrabrujuća, pogotovo što su to bile mlade profesorice, a učenici su – učenici prvih razreda. Putovali smo cijelu noć i u Međugorje smo stigli u subotu, rano ujutro, još za mraka, u 4.30. Kad smo stigli na Brdo ukazanja, gdje se očekivalo Gospino ukazanje i Njezina poruka, veće je bilo stotinjak Talijana. Bila je hladna noć, a oni su već tamo stajali ili sjedili (na kamenu, na klupicama, na odjeći) i molili. Poslije 5h došli su mladići s gitarom, violinom, donijeli su zvučnike, tehniku i do devet sati su se izmjenjivale molitva krunice, Marijanske i karizmatske pjesme na talijanskom ili hrvatskom jeziku. Bilo je to pravo meditativno molitveno raspoloženje. Svima je bilo hladno, i zaista su izraz prave ljubavi i zanosa pjevanje uz gitaru i violinu prelijepe marijanske pjesme ne štedeći ni ruke, ni prste ni glas. Molila se Gospina krunica na hrvatskom i talijanskom jeziku, molilo se za svjetlo Duha Svetoga kardinalima i novog papu, sve je bilo usmjereno prema susretu s Gospom. Nekoliko puta se pjevala pjesma,i na hrvatskom i na talijanskom, kojom studenti utorkom, u Osijeku često završavaju klanjanje pred Presvetim: “Zdravo, kraljice mira, Zdravo, Majko ljubavi“. Mladići i djevojke, učenici iz Vinkovaca su vrlo sabrano molili i strpljivo stajali, slabo obučeni (šesnaestogodišnjaci rijetko slušaju savjete odraslih), a jedan mladić, kasnije sam čula da se zove Alojzije, stajao je na na povećem kamenu, s ruksakom na leđima „ko’ ukopan“ sve vrijeme, da nije ni nogu, ni ruku pomaknuo…

Oko šest sati već se razdanilo i sad je, iako je i dalje bilo hladno, ipak bilo malo lakše, jer smo mogli vidjeti lica. Iz minute u minutu bilo je sve više svijeta, najviše mladog, koje se pridruživalo molitvi i pjevanju, vrlo sabrano i mirno. A onda sam ugledala nešto što mi je zaista bilo čudo biblijskog šarma: prizor je bio bolan do suza. Oko 7h nekoliko mladića je donijelo invalidska kolica na kojima je ležao mladić. Imao je pokriveno cijelo tijelo dekama, usta i nos bili su također pokriveni, glava privezana rupcem za nadglavlje kolica, i mogli smo vidjeti njegove oči i malo lica, tako da se vidjelo da je mlad. Kolica su bila postavljena tako da je licem bio okrenut mjestu na kojem je vidjelica Mirjana očekivala Gospu. Sad smo sa svog mjesta mogli primjetiti kako je težak bolesnik ovaj mladić bio: ispod deka virile su cjevčice različitog oblika i obujma, a završavale su u torbi ispod naslonjača za glavu. Pored njega je stajala, predmnijevam, njegova majka, žena koja ga je gledala s nježnošću i mirno stajala uz njega. To je bilo čudo: strpljivost i vjera majke koja s tako bolesnim djetetom, premda mladićem, došla je, tko zna odakle, i tko zna kako došla u Međugorje moliti sa svojim sinom, za njegovo zdravlje. U to čudo pribrajam i sve one koji su ga uz mnogo napora, po oštrom, velikom kamenju donijeli iz podnožja Podbrda do mjesta ukazanja…Vjeru majke i onih koji su teško bolesnog mladića u vrlo hladno jutro donijeli ne znano odakle, ne znano koliki je put bio iza njih, vrlo je lako usporediti sa scenom zapisanom u Evanđelju:

četvorica prijatelja uklonili su krov kuće u kojoj je Isus činio čuda, u vjeri da ga Isus može i hoće ozdraviti… Dok sam ih promatrala – cijela scena je bila je ispit savjesti… tako se pomaže nekome tko je u velikoj tjelesnoj i duhovnoj potrebi. Sa suprotne strane brda došao je čovjek s djetetom u naručju, dok je pored njega išao mladić sa sklopivim invalidskim kolicima. S djetetom u naručju hodati po teško pristupačnom terenu punom velikih i malih kamenova razbacanih po Brdu ukazanja, zaista je izraz velike ljubavi i duboke vjere. Tu je, blizu Mirjane, vidjelice, bio i Frane Lučić, jedini preživjeli vatrogasac Kornatske tragedije.

MeđugorjeIako smo došli vrlo rano i stali blizu mjesta ukazanja, nisam vidjela lice vidjelice Mirjane, ili ju nisam prepoznala, jer su u obilježenom prostoru bili pjevači, svirači, predmolitelji, te mnogi koji su došli kasnije i prošli pored nas, da bi se s fotoaparatima, i možda, malim kamerama približili mjestu na kojem su očekivali Gospu… Četiri sata molitve, pjesme, što na hrvatskom, što na talijanskom, svi na istom kamenju, i svi na istoj hladnoći, sabrano i molitveno čekati ukazanje – zaista je lijepo duhovno iskustvo.

Rečeno je bilo da je ukazanje u 9h. Molili smo krunicu, drugu desetinu, kad je, nakon druge Zdravomarije nastala posvemašnja tišina. Ni pjesme, ni molitve, samo tišina, i fotoaparati upereni na nebo, tamo gdje je sunce… Pogledala sam na sat – bilo je 8, 41. Mislila sam da je slijedećih dvadeset minuta priprava za Gospin dolazak u 9h. Tišina je bila priprava za neposredan dolazak Gospe… Kako će doći? Nisam znala, i nisam imala nikakvu predodžbu. Stajala sam, razmatrala o ljubavi jedne majke i jednog oca, koji su doslovce i kamenje premještali da svoju bolesnu djecu dovedu bliže Isusovoj Majci. Sami su se, predmnijevam, osjećali bespomoćnima. Oko 9h tišinu je pekinuo muški glas: Gospina poruka… Ostala sam posve zatečena. Shvatila sam da je ona tišina bila znakom da je ukazanje počelo. Sad je bilo i završeno. Poruka upućena preko Mirjane, čini mi se duža nego dosadašnje, ali po sadržaju i pozivu na post i molitvu, dramatičnija.

Razumjela sam da Gospa upozorava da živimo u vrlo ozbiljnim vremenima, i poziva nas na molitvu i post da raspršimo tmine zla koje nas okružuju… Kasnije su neki govorili kako su osjetili mirise različita cvijeća, neki su na fotografijama, koje su snimali u času kad je Mirjana pogledala gore i počela micati usnama, vidjeli i snimili Gospin lik. Poslije čitanja Gospine poruke svi smo polako silazili s brda, a mogli smo dobiti i najnoviju Gospinu poruku na talijanskom, na podnožju Podbrda. Nisam vidjela kad su odnijeli teško bolesnog mladića, ni oca, koji je nosio na rukama dijete. Ništa nije objavljeno o čudesnim ozdravljenima, ali sam sigurna da je Gospa izmolila čudo da ovi bolesnici i oni koji ih njeguju dobiju novu snagu strpljivosti, ljubavi i povjerenja u Božju ljubav.

Poslije podne išli smo na Brdo ukazanja gdje smo molili krunicu. Bilo je vrlo dirljivo vidjeti razrednicu, profesoricu Bašić, kako se uspinje na brdo, po oštrom kamenju, bosa. Pred svakim reljefom radosnog ostajstva ona je molila Očenaš, a njezini učenici Zdravomarije. Kasnije su rekli da su bili ponosni što im je uklazala povjerenje da i oni aktivno sudjeluju u svim molitvama… Tijekom ovog uspinjanja i molitve još je nekoliko hodočasnika išlo bosih nogu. Cijelo vrijeme susretali smo i one koji se penju na Brdo i one koji silaze, kao i grupe koje se zaustavljaju pred reljefima pojedinog otajstva Krunice. Osobno, simpatični su mi bili mladi sportaši iz Slavonskog Broda i njihovo vodstvo koji su, dok smo mi uzlazili na Brdo, silazili. Na mjestu prvog ukazanja zaustavili smo se, zajedno molili i pjevali pjesme Gospi i Njezinu Sinu na slavu. I tu smo, kao i na mjestu gdje smo bili toga jutra, vidjeli papire s molitvama Gospi za zagovor, te različite predmete koje su tu (u ograđenom prostoru) ostavljali razni hodočasnici. Vinkovački učenici ostavili su buket cvijeća, s posvetom, a ujutro kao što su ostavili drugi na podnožju mjesta Gospina razgovora s vidjelicom, Mirjanom. U ukazanja se može vjerovati ili ne vjerovati, ali je činjenica da su riječi poruke koja nam je pročitana, u skladu s Evanđeljem i, pogotovo pozivom na post, budnost i molitvu, u skladu s korizmenim vremenom i iznimno važnim danima, izbora novog pape. Hodočasnici su se, uključujući učenike, ispovjedili su, neki su obavili životnu ispovijed. I svjedočili svoju radost nakon toga!

Drugo čudo, koje sam doživjela, dogodilo se te večeri tijekom klanjanja pred Presvetim. I tijekom i Brdo ukazanjaposlije večernje sv.mise crkva je bila puna. Vjernici su bili vrlo pobožni, molili su, čula sam oko sebe, na različitim jezicima, ali klanjanje pred Presvetim od 21 do 22h bilo je – s okusom neba! Crkva je bila puna mladih ljudi, jedan bi mladi svećenik slikovito rekao „zidovi su pucali“. Molitva je počela na hrvatskom, ali su razmatranja čitana i pjesme pjevale i na stranim jezicima. Pjesme su bile lijepe, meditativne, stapale su se s tišinom koja se razlijevala dušom poput svjetla. Bila je očaravajuća. I kao na mjestu ukazanja – vidjela sam mnoge mlade redovnike u različitim odorama. Po sabranosti i molitvi u Međugorju te prve subote u mjesecu, Crkva uopće nije u krizi. Tu se molilo u tišini, uz tihu i diskretnu glazbu, tako se i razilazilo… u tišini, u razgovorima i susretima, u sabranosti… Izlazeći iz crkve, ugodno me iznenadila tišina samoga mjesta… Premda danas Međugorje izgleda kao bilo kojo turističko mjesto, tišina koju sam osjetila – uz diksretnu glazbu iz trgovina „svetim stvarima“ osvježava dušu i hrani duh, koji pjeva sa zanosom mladih, u rano jutro na Brdu ukazanja:
„Zdravo,kraljice mira,
Zdravo majko ljubavi.
Zdravo, zdravo, zdravo Marijo“

Ana Penić

Category: Od srca k srcu

Vaš email neće biti objavljen. Obavezna polja su sa zvjezdicom *

*


*