10. SVIBNJA – Bl. IVAN MERZ (1896.-1928.) (Video)
Okrijepljen otajstvima vjere i posebnim blagoslovom pape Pija XI., preminuo je u Isusu Kristu, u četvrtak 10. svibnja 1928.g., u 11 sati prije podne u Zagrebu, u 32. godini života, u punini apostolske djelatnosti, spajajući rad i molitvu, prinoseći žrtve svoje teške bolesti na oltar Hrvatskog orlovstva, katolicke organizacije, koju je osnovao sam dr. Ivan Merz… Tako je otprilike bila najavljena smrt jednoga od velikih apostola-laika XX. st.
Merz je tako izuzetna ličnost da je prigodom 80. obljetnice njegova rođenja vatikanski poluslužbeni dnevnik L’osservatore romano, od 19. prosinca 1976., donio o njemu opsežan članak iz pera Tommasea Federica, profesora na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. On smatra nasega Ivana Merza jednim od najvećih likova europskog katoličkog laikata u prve tri desetljeća XX. stoljeća. Veoma ističe njegov apostolski rad, duboki duhovni život, a nadasve njegovo osjećanje s Crkvom, koje se očitovalo u vjernosti i odanosti prema učiteljstvu Svetog Oca i biskupa. Merz, iako svjetovnjak, bio je više čovjek Crkve, nego mnogi klerici.
Kao pionir Katoličke akcije u hrvatskim krajevima, u duhu enciklike Pija XI., ‘Ubi arcano’, Merz je o njoj dao takve intuicije i analize, koje su jos i danas suvremene. “Između tolikih mladih koji su svojim energijama radili za Katoličku akciju, Ivan Merz je primjer i simbol, i zato je gotovo potrebno da danas bude predstavljen tolikim mladima, u ovaj čas kad je poslušnost Crkvi shvaćena kao uzajamno služenje ometana štetnim egoizmima.” Profesor Frederici završava svoj članak tvrdnjom da katolički svijet, napose katolička mladež, ima dužnost upoznati “taj primjer moderne svetosti, dobrote i požrtvovnog darivanja za dobro svijeta.”
Tko želi dublje, temeljitije i svestranije upoznati izuzetni lik Ivana Merza, posegnut će za njegovim životopisima iz pera: dr. D. Kniewalda, oca Vrbaneka ili o. Božidara Nagya. Mi ćemo se zadovoljiti ovdje samo glavnim podacima.
Ivan Merz rodjen je 16. prosinca 1896.g., u Banja Luci. Otac mu je bio austrijski časnik i šef željezničke postaje. U rodnom gradu Ivan pohađa relnu gimnaziju te maturira s odličnim uspjehom. Kroz srednjoškolsko razdoblje na njega je izvršio izvanredan utjecaj profesor književnosti dr. Ljubomir Maraković, a taj je utjecaj bio temelj kasnijem Ivanovom životu i radu.
God. 1914., nakon mature, Ivan bez vojničkog zvanja, za volju roditelja polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, gdje ostaje samo tri mjeseca. Poslije te neuspjele avanture na Bečkom sveučilištu upisuje studij prava. No, već u ljetu iste godine, u punom jeku Prvog svjetskog rata, pozvan je u vojsku. Kasnije polazi na talijansku frontu, te ostaje ondje sve do svršetka rata. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima svake vrste, probudio je njegovu vjeru i učvrstio mu kršćanski pogled na svijet.
Godine 1919., po završetku rata, dolazi u Beč te na tamošnjem sveučilistu započinje studij književnosti. Godinu dana kasnije dobiva stipendiju iz Francuske te odlazi u Pariz, gdje nastavlja isti studij na Sorboni i na Institut Catholique. Završivši studij dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, koja se tada nalazila na Kaptolu. God. 1923. doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu. Zatim tijekom dvije godine privatno studira krsćansku filozofiju i teologiju, te sve važnije papinske i Crkvene dokumente zadnjih desetljeća, osobito enciklike sve tamo od Grgura XVI. pa dalje.
Tijekom posljednjih 6 godina svoga života i boravka u Zagrebu razvija veliku apostolsku djelatnost u katoličkim organizacijama za mladež, unoseći u njih Kristov duh Evanđelja. Siri ideje o Katoličkoj akciji, budi ljubav i odanost prema Papi i Crkvi. Jedan je od osnivaca Hrvatskog orlovskog saveza, u kojem vrši dužnost tajnika ili podpredsjednika sve do kraja života. Ubraja se među najveće pobornike liturgijske obnove i Euharistijskoga života u Hrvatskom narodu.
Sam živi uzornim kršćanskim životom, ispunjen ljubavlju prema bližnjemu. Svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti za proširenje Kristova kraljevstva i nadnaravno dobro bližnjih, napose mladih.
Umro je 1928.g., od meningitisa, nakon operacije sinusa, te uz veliko mnostvo prijatelja i postovalaca sahranjen na zagrebackom groblju Mirogoj, odakle su njegovi zemni ostaci 16. prosinca 1977., preneseni i pohranjeni u bazilici Srca Isusova u Palmoticevoj ulici, kamo je Ivan za zivota dnevno dolazio na Misu, pricest i Krizni put.
Na 30. obljetnicu njegove smrti pokrenut je u Zagrebu informativni biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim.
Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II., u Banjoj Luci 22. lipnja 2003. godine.
IME je hebrejskoga porijekla i znači: BOG SE SMILOVAO, BOŽJI DAR.
Preuzeto s: Sveci KC
Nekoliko značajnih misli bl. Ivana Mertza:
“Ovaj je život samo kratka priprava za vječnost.
Budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo.
Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije na toj zemlji, on je izabran za nešto više.
Činjenica je da Bog postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu ovdje, ondje, svagdje.
Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera.
Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom čovjeku bez iznimke.
Pričest je izvor života.
U Crkvi vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima.
Papa mora biti predmet našeg posebnog štovanja i naše ljubavi, dio života naše duše.
Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju.
Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo.”
*1. puta objavljeno : 10. svibnja 2015.
