KAKO SI LIJEPA, BEZGREŠNA!

Lik mlade Marije iz Nazareta na naslovnoj stranici portala „Obitelj malih Marija“ mi je prekrasan. Upravo ovako ju zamišljam dok je anđeo Gabrijel nalazi u molitvi i govori joj riječi o izabranju Božjem da postane majkom Spasiteljevom. Njezino lice, pogled, ruke, sva njezina pojava vrlo mlade djevojke govori mi o sabranosti, pažljivosti s kojom je slušala što joj anđeo govori i o osobnoj odluci da, premda ne može shvatiti do kraja kakav će njezin život biti odgovara: “Neka mi bude po riječi tvojoj!“

Ni jedan evanđelist, niti ijedan novozvjetni tekst ništa ne kaže o njenom fizičkom izgledu, o njezinim sposobnostima, o njezinim vještinama u bilo kojem poslu, a sve ono što možemo pročitati i što je bilo važno zapisati iz njezina života – napisano je zato da se istakne njezin Sin – Isus Krist, Sin Božji, začet po Duhu Svetome, i od nje rođen.

Ipak, iz onog što su nam sveti pisci Isusova života napisali, a pogotovo što je evanđelist Luka zapisao očima duše vidim predivnu osobu, koju samo u svjetlu Duha Svetoga mogu u potpunosti razumjeti, zavoljeti, poistovjetiti se s njom i s Njom hodati kroz život sigurna da mi se nikada ništa ne može dogoditi dok god su moje ruke u njezinoj ruci, moje srce naslonjeno na njezino srce i moj duh teži biti ispunjen njezinim duhom – poniznosti, opuštenosti, dobrote, miline, samozatajnosti, odlučnosti, strpljivosti, u jednostavnosti života i blizini Božjoj.

Često se na Gospine blagdane čita tekst o vrsnoj ženi iz Staroga zavjeta. Vrsna žena već ranom zorom raspoređuje slugama i sluškinjama što će raditi. Ona je je vrlo sposobna, obdarena vještinom upravljanja, planiranja, a uz to je spretna, marljiva, energična, razumna i štedljiva tako da uvijek ima svega u izobilju i ona i njezina obitelj. Stoga je njen muž s ponosom hvali na vratima grada. Dok bih slušala ili čitala ovaj tekst, pitala bih se a što je sa sluškinjama, koje rade kod „vrsne žene“– da li i njihovi muževi mogu o njima pričati samo hvalospjeve na gradskim vratima? Kako njihove obitelji žive dok su one pod kontrolom „vrsne žene“ koja brine o svojoj obitelji i ukućanima? Je li njima bilo uopće moguće imati svoje obitelji i biti supruge i majke? Jesu li se sluškinje ikako mogla uspoređivati sa svojom gazdaricom i poslodavkom? U naše vrijeme, u zemljama Latinske Amerike, to potvrđuje i novinar koji je sa Sv.Ivanom Pavlom II. bio tijekom njegovih posjeta Južnoj Americi, katolkinje, koje bi po svom društvenom statusu odgovarale „vrsnoj ženi“ iz Svetog Pisma, redovito imaju svoje sluškinje, siromašne djevojke, spram kojih se ponašaju kao da su im ropkinje: arogantno, diktatorski, besćutno, u duše ovih nesretnih žena ulijevaju strah s kojim se jedva može živjeti. Ovim jadnim, obespravljenim i neprestano ponižavanim ženama Gospa je najveća i jedina utjeha, pogotovo Gospa Gvadalupska.

Po svemu što nam Novi Zavjet, a pogotovo Lukino evanđelje govori, mlada Marija iz Nazareta koja je Božjim odabranjem postala Majkom Spasiteljevom, u životu je bila bliže sluškinji „vrsne žene“ – sposobne, samostalne i energične nego samoj „vrsnoj ženi“ s kojom se muž ponosi u javnosti, „na vratima grada“.

Razmatrajući Gospine postupke u životu kako nam ih donose Lukino i Ivanovo Evanđelje, našla sam se na svadbi u Kani Galilejskoj… Primijetila je da nešto nije u redu, da su domaćini ostali bez vina. Ona ne odlazi do domaćina, ne prigovara im da ni jednu svadbu ne zna isplanirati, ne sramoti ga pred poslužiteljima stola, ne stvara neugodnu scenu i ne završava s pozivom na svoga Sina – koji će rado popraviti sve propuste i napraviti čudo, o kojem će svi pričati s divljenjem. Ona ne prigovara, ne ogovara, ne hvali se; čim vidi da bi moglo doći do neprilike, odlazi svome Sinu i njemu nasamo govori, njega moli da riješi problem s kojim se obitelj, ili pojedinac, ili narod, iznenada suočila…

Kad bismo samo tu mudrost od nje naučili: da, kadgod vidimo neki problem, kad se nađemo u nezgodnoj i neprikladnoj situaciji, ili vidimo da netko drugi ima poteškoća – da s Njom odemo k Isusu i s povjerenjem u njezino posredništvo vjerujemo da će Isus učiniti čudo, i srediti stvar na najbolji način, koliko bismo uljepšali naše osobne i obiteljske živote, koliko bismo obogatili i naše sredine i, rekla bih, cijeli svijet. Gospa se nikada ne žali, nikada se ne tuži, nije zabilježeno da je ikada rekla: “Jadna ja!“ Ona je uvijek otvorena svome Gospodinu, da i danas, kad čitamo početak Lukina Evanđelja ne možemo a da se ne osjećamo raznježeno i radosno. Marija iz Evanđelja – bez obzira o kojem se vremenu njezina života radi, uvijek nam je beskrajno bliska, i uvijek, jednostavno – prelijepa. „VOLIM TE NAJVIŠE NA SVIJETU“ netko je velikim slovima napisao na cijeloj stranici „Bilježaka“ uz oltar Gospe Lurdske u osječkoj konkatedrali.

Osobno, blagdan Bezgrešne, od svoje mladosti doživljavam kao blagdan poniznosti, nježne, neopisive ljepote djevičanke ljubavi mlade Djevice, Marije iz Nazareta, Zaručnice i Boga – Zaručnika! U toj ljepoti uživali su i brojni sveci, među kojima mi je najbliži sv.Maksimilijan Kolbe. Njegova zanesenost Bezgrešnom me je očarala od prvog čitanja njegova životopisa. Posebno mi je bliska njegova opijenost mišlju da svijet osvoji za Bezgrešnu – pisanjem: novina, knjiga, časopisa, u kojima sam prepoznala i svoju želju da ljepotu Marijine duše dočaram svakome tko mi je blizak, i svakome za koga vjerujem da mi ga je Božja providnost povjerila.

Marija nije osoba velikih skupova, propovjedanja, spektakla i čudesa. Ona uvijek govori jednoj osobi, Ona je osoba dijaloga. Čitanje je uvijek usamljenički posao. U čitanju uvijek dvije osobe razgovaraju o napisanom sadržaju. Sv.Maksimilijan Kolbe je zato s toliko žara pokretao cijeli „paralelni“ svijet koji bi kroz pisanu riječ prenosio Riječ Božju izgovorenu srcem Bezgrešne. Danas, evo nakon više od sedamdeset godina od njegove smrti – njegov rad se nastavlja i novim načinima komunikacije – u Poljskoj postoji cijeli filmski festival koji nastavlja poslanje –zaljubljenika Bezgrešne Djevice Marije.

U svjetlu i zanosnoj ljepoti Bezgrešne, zahvaljujem svojoj Nebeskoj Majci što je pogledala na neznatnost Malih Marija i povjerila im jedan svoj portal. Tri godine postojanosti, pisanja, čitanja za vječnost nisu ništa, ali ispisana ljubavlju svih onih koji su uključeni u svakodnevni život portala – to je najljepši dar koji možemo dati svojoj Majci, zahvalni što nam je Ona, „koju će svi naraštaji zvati blaženom“ darovala sebe i prihvatila nas za svoje kćeri. Njezina ljubav, nježnost, dobrota i radost tako duboko prožima naša bića da ništa, ali baš ništa ne može umanjiti ushit i zahvalnost kad otvorimo portal „Obitelj malih Marija“ i vidimo njezino prelijepo lice kako moli. Uzdah je uvijek isti: “Kako si lijepa, Bezgrešna!“.

Ana Penić