Mislio sam da je dovoljno moliti se Isusu i da moliti Gospi nije potrebno…
Kraj srpnja 2015., Milna – otok Brač.
S bratom i još četvero prijatelja sam na ljetovanju. Došao sam tu nakon što smo brat i ja 7 dana proveli na Modravama.
Sunce je prejako za kupanje i u jednom trenutku Luka i Matea odlaze pod sjenu jednog drveta moliti nekakvu Posvetu. Ne shvaćam o čemu se radi, ali ipak ih pitam kakva je to Posveta o kojoj već par dana pričaju. Odgovorili su da se to moli 33 dana i još mnogo toga, ali jedino što sam zapamtio jest da ima veze s Gospom i da traje dugo.
Što se mene i Gospe tiče, uvijek sam imao mišljenje kako je bolje direktno se moliti Isusu. Premda je generalno moj odnos s Gospom bio dobar, ipak sam ipak išao onom linijom: „Sigurnije je i ispravnije moliti Isusu direktno.“
Početak kolovoza 2015., Mladifest – Međugorje.
Peti je dan Festivala. 70 000 mladih na jednom mjestu, pjesma, zalazak Sunca. Prolazi moj drugi Mladifest u životu. Tko je god iskusio Mladifest, zna o čemu govorim. U jednom trenutku, nalazim se pred Gospinim kipom unutar crkve i ne znam iz kojeg razloga počinjem moliti. Oko mene je toliko ljudi, ali osjećam kao da sam sam pred Njom. Riječi naviru preko mojih usta i u tom trenutku joj prvi put u životu govorim riječ „Mama“. Suze počinju, ali riječi ne staju. Plačem poput djeteta, ali suze kao da peru godine mojeg života bez Nje. Dok plačem, ona me gleda tako mirno i širi ruke kao da mi govori: „Tu sam dijete moje. Samo plači. Mama je uz tebe.“
Izlazim iz crkve i donosim odluku da ću se početi moliti Gospi, a ne samo Isusu. Jasno, krunica koju sam već mjesecima svakodnevno molio uvijek je bila usmjerena samo Isusu. U svim mojim krunicama, samo bih molio desetine i između njih pričao Isusu. Nikada nisam mislio kako Gospu trebam uključivati u to. Premda sam poštovao nauk Crkve i uvijek imao vjeru u ono što Crkva propovijeda o Gospi, jednostavno sam smatrao molitvu Isusu onom koja je dovoljna i moliti Mariji nije potrebno, ako se moli Isusu svaki dan.
Donio sam odluku i s njom odlazim kući. Vraćam se u Osijek i javljam se Matei : „Reci mi ponovno o kakvoj se ono Posveti radilo?“ Nakon toga mi je objasnila da ju je sastavio sveti Ljudevit Monfortski i da se u njoj kroz 33 dana molitve priprema za Posvetu Isusu po Mariji, njegovoj Majci. Sastoji se od 4 dijela: Prvih 12 dana se kroz meditacije od nekih 15ak minuta nastojiš isprazniti od duha svijeta. Drugih 7 dana je kroz 20ak minuta meditacije i molitve cilj upoznati samog sebe. Trećih 7 dana je kroz 40ak minuta meditacije i molitve cilj upoznati Mariju i spoznati koje su zablude o Njoj, a koje istine ne poznajemo, a Crkva ih naučava. U posljednjem, četvrtom dijelu je cilj kroz 7 dana upoznati Isusa. Sveukupno 33 dana. Kad mi je sve ispričala, odlučio sam poći na to putovanje s Marijom i nisam požalio.
13.9.2015. , Privlaka kraj Vinkovaca.
U jednom slučajnom razgovoru mi prijateljica kaže kako njezin zaručnik ide u Međugorje sljedeći vikend i ima jedno mjesto, ako netko želi s njim. S obzirom da sam na godišnjem sljedećih tjedana bez razmišljanja pristajem. Sutra dan, za vrijeme molitve Posvete gledam na kalendar i ne mogu vjerovati svojim očima. Moj 33. dan će biti u nedjelju, što znači da ću sam čin Posvete Gospi moći izvršiti ni manje ni više već na mjestu gdje je sve započelo! Ljudi moji, inače sam matematičar po struci i stvarno svašta volim računati, ali ovo nisam ni u snu sanjao da će se poklopiti jedno s drugim. Euforija radosti me uhvatila do te mjere da sam skočio u zrak i vrištao od sreće. Pa je li moguće? Kolika je vjerojatnost za to? Stotinu pitanja, ali samo jedan odgovor. Nije to slučajno. Ona je htjela da joj dođem natrag na početak. Na mjesto gdje sam je prvi put nazvao „Mama“ i da joj se posvetim za cijeli život. Nisam mogao dočekati nedjelju.
20.9.2015. , Međugorje
Nedjelja je. Noć prije sam sve smislio: otići ću na Podbrdo, izmoliti molitve i napraviti 33.meditaciju. Nakon toga otići ću u crkvu na misu i na kraju mise izmoliti posvetnu molitvu te blagosloviti križić na koji ću ugravirati današnji datum da me zauvijek podsjeća na dan kad sam postao Marijin.
Ustao sam se rano. U 6:30 sam već bio na Podbrdu. Popeo sam se gore i sjeo na kamen čitati posljednju meditaciju. U ruksaku mi je bila kabanica jer se već ujutro malo naoblačilo. Dok sam čitao posljednje riječi meditacije, kiša je polako počela padati. Kiša. Jedan od meni najljepših osjećaja je biti na kiši pokriven kabanicom i slušati zvuk kapi koje padaju po meni. Pa je li moguće da mi je i taj poklon pripremila? Stvarno je mislila na sve detalje. Plakao sam, ali ovaj put od radosti.
Kada je kiša stala krenuo sam prema crkvi. Na putu prema tamo, osjećao sam se kao da idem na svoje vjenčanje. Sve što se događalo u zadnja 33 dana bilo je podređeno ovom trenutku i sada je došao taj čas. Postajem zauvijek Njezin. Misu sam pratio ispred Marijinog kipa u crkvi. Tamo gdje je sve počelo. Kao munja, prošli su mi svi trenutci od onog dana na Mladifestu, a sada sam stajao pred Njom spreman da postanem Njen zauvijek. Prije pričesti izmolio sam prvi dio Posvetne molitve. Nakon pričesti drugi dio. Nakon blagoslova sam posvetio svoj križić na kojem sam ugravirao datum 20.9.’15. Potom je počeo završni dio. Tiho sam izgovarao riječi: „ Ja, Antun Vidić, nevjerni grešnik, danas obnavljam i stavljam u tvoje ruke zavjete svoga krštenja. Zauvijek se odričem sotone, njegova sjaja i njegovih djela, i potpuno se predajem Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, da za njim nosim svoj križ sve dane svoga života. A da budem vjerniji, nego do sada, ja te, o Marijo, danas izabirem pred cijelim nebeskim dvorom za svoju Majku i Gospodaricu. Predajem ti i posvećujem kao rob svoje tijelo i svoju dušu, svoja nutarnja i vanjska dobra, kao i samu vrijednost svojih dobrih djela, prošlih, sadašnjih i budućih i dajem ti čitavo i potpuno pravo da raspolažeš sa mnom i sa svim što je moje, bez ikakve iznimke kako samo ti želiš, na veću slavu Božju u vremenu i u vječnosti….“ (Posvetna molitva još traje, ali ovdje sam izdvojio samo početni dio.)
Na kraju svega sam napisao datum, mjesto i stavio svoj potpis. Odjednom, shvatio sam da više nema nikoga u crkvi, osim nekoliko ljudi koji su ostali u molitvi. Osjećao sam se kao da sam imao vjenčanje. Bila je svečanost za koju sam se pripremao danima. Taj dan imao sam svoju proceduru i obaveze. Sve je završilo potpisom i postao sam zauvijek Njen. Osmijeh na licu nije silazio dok sam se, obasjan sunčevim zrakama, vraćao prema autobusu koji je već bio spreman za polazak kući. Kao svaki pravi mladoženja, stvari i torbe za „Medeni mjesec“ su već bile spakirane sinoć i „limuzina“ je mogla krenuti. Sjeo sam na sjedalo, pogledao kroz prozor, nasmijao se i shvatio da će ovaj „Medeni mjesec“ potrajati cijeli život. Nitko oko mene nije shvaćao zašto je osmijeh bio na mojem licu tijekom cijele vožnje do Osijeka. Samo ja sam znao što se taj dan dogodilo. I Ona.
Evo, prošli su mjeseci od toga trenutka, a spoznaja da je Ona tu kraj mene svaki dan ostaje snažna u meni. Mislima mi stalno odjekuje jedan prizor iz jedne meditacije koji je promijenio moj život. Cijeli svoj život molio sam Isusu bez da sam se usudio moliti Mariji jer sam mislio kako moliti njoj nema smisla. Sve to palo je u vodu sljedećim riječima iz Posvete: „Moliti Isusu direktno je kao kada prljavi i siromašan seljak dolazi pred Kralja sa svojim skromnim poklonom, klekne pred Kralja i svojim prljavim rukama, pruži mu svoj poklon. Moliti Isusu preko Marijinog zagovora, da ona izmoli od Isusa ono što nam je potrebno jest kao kada taj isti seljak, svjestan toga da nije dostojan prljav ići pred Kralja, odlazi dobroj Kraljici, preda joj svoj skromni poklon, a onda ga Ona stavi na zlatni pladanj, ukrasi ga najljepšim cvijećem, obuče svoju najljepšu haljinu i u pratnji svojih djevica prinese Kralju poklon. Koji će način više omiljeti Kralju i isprositi traženu milost?“
Čitajući to shvatio sam u kojoj sam zabludi bio. Osjetio sam kao da mi netko otvara oči i pokazuje jedan potpuno novi način molitve. Evo, prolaze mjeseci, a moje molitve su doživjele preporod. Svjestan sam toga da je Bog taj koji uslišava molitve, a da je Marija samo zagovornik pred Njim u našim potrebama i tu treba biti jasan. Pogrešno je vjerovati da Marija uslišava molitve. Ona je ta koja prosi za nas pred Svevišnjim. Ali tek sada shvaćam pravu pobožnost prema Gospi i blagoslivljam dan kada sam stao pred njezin kip u onoj crkvi i kada je sve počelo.
Za kraj bih želio samo citirati svetog Ljudevita Monfortskog: „Prema tome moj ljubljeni Isuse, nije li čudno i žalosno vidjeti koliko je neznanje i tama kod ljudi ovdje na zemlji obzirom na tvoju svetu Majku? Ne govorim toliko o idolopoklonicima i poganima koji, ne poznavajući tebe, ni najmanje se ne brinu upoznati je; ne govorim ni o hereticima i raskolnicima, koji ne nastoje biti pobožni tvojoj svetoj Majci, budući da su se odijelili od tebe i od tvoje svete Crkve; nego govorim o kršćanima katolicima, pače i o nekim katoličkim naučiteljima, koji su pozvani druge poučavati u istinama, a sami ne poznaju tebe niti tvoju Majku doli samo spekulativno, suho, neplodno i hladno. Ta gospoda samo rijetko govore o tvojoj svetoj Majci i o pobožnosti koju smo dužni imati prema njoj jer se boje, kako oni to vele, da je ne bi ljudi zloupotrijebili te da se ne bi nanijela uvreda tebi kad bi se odviše častila tvoja sveta Majka. Ako oni vide ili čuju kojega štovatelja Presvete Djevice gdje o pobožnosti prema ovoj dobroj Majci govori nježno, snažno i uvjerljivo, …, oni onda dignu graju protiv njega i tisućama raznih razloga dokazuju mu da ne treba toliko govoriti o Presvetoj Djevici, da ima velikih zlouporaba u ovoj pobožnosti, te da ih treba marno odstraniti i da treba, radije, govoriti o tebi nego nagovarati svijet na pobožnost prema Presvetoj Djevici, koju da svijet već ionako dosta ljubi. O moj ljubljeni Isuse, dopada li ti se što tako rade? Pobožnost prema tvojoj svetoj Majci zar je zapreka pobožnosti prema tebi?“
Voli vas vaš Antun.
U Cerni, 4.1.2016.
Za OMM napisao: Antun Vidić
