Preživio sam pakao Vukovara

Za čitatelje portala OMM donosimo osobno svjedočanstvo vukovarskog Heroja – Damira Plavšića, u ČETIRI  nastavka. U ovom, prvom dijelu gospodin Damir piše svoju kratku osobnu povijest. Inače, kako sam za sebe kaže, on je jedan običan, skroman i mali čovjek koji živi za svoju obitelj, Isusa i voljenu Domovinu Hrvatsku, koji voli svoje a poštuje tuđe, koji sve oprašta ali nikada ne zaboravlja.

(Slika 1.: Damir Plavšić sa svojom majkom na prosvjedu hrvatskih branitelja, 2015. godina)

Tko je Damir Plavšić? Recite nam nešto o sebi!

Rođen sam u Vukovaru 1969. godine od majke Hedvige Elizabete Plavšić, rođene Gerber i oca Ivana Zvonimira Plavšića.

Moje prezime Plavšić nastalo je u selu Privlaci kod Vinkovaca od imena Plavša a jedan od najpoznatijih potomaka bio je moj pra, pradjed koji je bio zapovjednik obrane Vukovara za vrijeme nadiranja Turaka. Moj djed Mata (Mato) Plavšić bavio se, kao i njegovi preci, poljoprivredom i stočarstvom a početkom II. svjetskog rata priključuje se Domobranima i brani svoju Domovinu Hrvatsku. Završetak rata dočekao je na Blajburgu a potom je krenuo na križni put do Vojvodine a nakon razvrstavanja, nastavio je hodati u četveroredu sve do radnog logora u središnjoj Bosni. Pripovijedao mi je o strahotama koje je preživio na križnom putu, o mržnji partizana i Srpskog stanovništva te o tome kako je preživio hraneći se ljuskama od krumpira i travom.

Damir Plavšić gostovao je 7. 3. na HKR-u, emisiju možete poslušati OVDJE.

Njegova kalvarija se nastavila u radnom logoru gdje su zarobljenici potpuno goli radili teške radove sječe drva a hrane su dobivali toliko da mogu preživjeti. Kada ga je moja baka uspjela pronaći i kada je došla sa drugim ženama tražiti svoje muževe, sramio se izaći iz šume jer nije imao odjeću. Nakon nekoliko godina robovskog rada iskoristio je priliku kada je pao dubok snijeg i pobjegao je nazad u Privlaku. U svojoj je kući preminuo nekoliko godina prije Domovinskog rata.

(Slika 2.: 1943. godina, Baka Eva Plavšić, u sredini moj otac Ivan Zvonimir Plavšić i djed Mato Plavšić)

Moj drugi djed Josef (Josip) Gerber, Donauschwaben, Volksdeutscher, bio je poznati i poštovani vukovarski užar. Njegovi preci doselili su u Vukovar u osamnaestom stoljeću a već inom su po zanimanju bili obrtnici. Početkom II. svjetskog rata postao je vojnik Wehrmachta a predaju partizanima dočekao je 1945. godine u svome rodnom gradu Vukovaru.

Nakon što su partizani zauzeli Vukovar gotovo sve Vukovarske Nijemce iselili su iz svojih bogatih kuća i otjerali ih u radne logore a u njihove kuće uselili su partizani. Moga djedu Josefa spasili su Vukovarski ribari jer su ga trebali za pletenje mreža i za druge poslove vezane za užarstvo. Većina članova njegove uže i šire obitelji je umrla u radnim logorima od gladi i bolesti.

Nakon II svjetskog rata na cijelom Švapskom brdu u Vukovaru ostalo je svega dvadesetak Njemačkih obitelji a nakon okupacije Vukovara u Domovinskom ratu, sve su kuće uništene a sve su Njemačke obitelji protjerane iz grada. Danas na Švapskom brdu živi svega nekoliko Njemačkih obitelji.

Osnovnu i srednju školu završio sam u Vukovaru. Moja obitelj i ja smo uvijek bili pod posebnom prismotrom zbog sudjelovanja mojih djedova u II. svjetskom ratu na strani Nijemaca ali i zbog članstva moga oca u Matici Hrvatskoj 1971. godine. Nakon završetka srednje škole upisao sam veterinarski fakultet u Zagrebu ali sam morao prvo odslužiti vojni rok u JNA. Nakon povratka iz JNA preselio sam se u Zagreb i započeo studiranje.

Nakon položenog zadnjeg ispita na drugoj godini veterinarskog fakulteta, u lipnju 1991. godine, odlazim u napadnuti grad Vukovar i priključujem se Zboru narodne garde te zajedno sa svojim vodom branim zapadni dio najkrvavijeg dijela Vukovarskog bojišta – Sajmište.

Moram ovdje napomenuti da sam tijekom srednje škole ozbiljno razmišljao o odlasku u sjemenište s namjerom da postanem franjevac ali moja ljubav prema ljudima i prirodi je prevagnula u odluci da ostanem u svjetovnom životu te da u njemu, koliko mogu, živim po Božjim zapovijedima i borim se za mir i dobro.

Sukladno tome a zbog ljubavi prema ljudima, moja je prva želja bila upisati medicinski fakultet ali kako sam često bio tužan i razočaran postupcima ljudi u svom okruženju te izostanku suosjećanja i iskrenosti, tako sam odlučio posvetiti se svojoj drugoj velikoj ljubavi: prirodi, životinjama i biljkama, pa sam zato i upisao veterinarski fakultet.

(Slika 3.: 1970. godina djed Josef Gerber i Damir Plavšić)

Rat mi je ponovno vratio vjeru u ljude a najviše u moje suborce jer sam njima mogao vjerovati da me neće napustiti i da će mi pomoći ako budem ranjen. Također je u tom teškom ratnom okruženju vladalo veliko zajedništvo i Branitelja međusobno ali i Branitelja sa civilima te iskreno i veliko Domoljublje.

U Vukovaru su se borile sile zla i dobra. Branitelji Vukovara branili su grad i Hrvatsku iz čiste ljubavi prema tek osnovanoj Državi koja je bila stoljetna težnja Hrvatskog naroda i ljubavi prema našim obiteljima koji su zajedno sa nama ostali u okruženom gradu. Sa druge strane, napadale su nas tisuće i tisuće ljudi koji su bili motivirani mržnjom prema svemu što je Hrvatsko a posebno prema Hrvatskom narodu. Njihova mržnja potpuno je zacrnila njihovu svijest a iz srca im je nestalo vjere i milosrđa.

U Vukovarskoj bitci 1991. godine pobijedilo je zlo koje je posebno došlo do izražaja nakon okupacije grada kada su Srpski vojnici masovno mučili, silovali i ubijali ranjenike, djecu, civile i Hrvatske vojnike. Ceste i staze i putovi i polja bili su natopljeni krvlju nevinih.

Preživio sam svakodnevno granatiranje tisuća i tisuća granata, bliske borbe sa neprijateljima, uskakanje među neprijateljske vojnike, napade zrakoplova, eksplozije direktnih tenkovskih projektila u prostorije iz kojih sam pucao i mnoge, mnoge druge strašne stvari koje je nemoguće preživjeti bez Božje pomoći i moga Anđela čuvara.

Bog me je spasio i na način da me je vodio preko nekoliko linija obrane Vukovara te je učinio da predaju Hrvatskih Branitelja dočekam u Borovu naselju. Kažem da me je Bog i ovdje spasio jer su me četnici tražili po Sajmištu i gradu Vukovaru s namjerom da me ubiju a kako sam se zatekao u Borovu naselju tako sam i uspio preživjeti predaju samo zato što me tamo nitko od domaćih četnika nije poznavao.

Međutim, iako sam preživio rat sa samo jednim ranjavanjem, dolazi trenutak predaje neljudima koji čvrsto vjeruju da smo mi Ustaše, zvijeri… U jednom trenutku 20. studenoga 1991. godine u Borovu naselju prelazim imaginarnu liniju iz slobode u zarobljeništvo i tada nastupa nešto što nisam mogao vjerovati da čovjek čovjeku može napraviti.

(Slika 4.: srpanj 1991. godine, Damir Plavšić treći lijevo, stoji) 

Nakon zarobljavanja, čovjek odjednom više nije gospodar svoga života. U tom trenutku kada ste zarobljenik, gospodar nad vašim životom može biti i vozač autobusa, i slučajna prolaznica, i vojnik u pratnji i bilo tko drugi. Dovoljno je da nekoga od njih pogledate i on ovisno o svom trenutnom raspoloženju može izvaditi samokres i ubiti vas na licu mjesta bez imalo razmišljanja.

Bio sam svjestan da nakon zarobljavanja najvjerojatnije idemo na strijeljanje pa sam se psihički sa dubokom molitvom i razgovorom sa Bogom pripremio na smrt (to razmišljanje i te osjećaje opisao sam u svojoj knjizi). Psihički sam se pripremio na strijeljanje…

Moram kazati da me je nakon duboke molitve preplavio jak osjećaj blaženog mira a koji mi je puno pomogao za vrijeme premlaćivanja još u autobusu koji nas je vozio u logor. Također mi je ta pomirenost sa odlaskom u smrt pomogla i kasnije tijekom premlaćivanja kada sam trčao kroz kordon srpskih vojnika na ulasku u logor. Toliko su me nemilo mlatili sa raznim predmetima da uopće ne znam kako sam uspio protrčati kordon i pasti na hladan beton štale za krave u logoru Stajićevo.

U logoru Stajićevo sam bio mjesec i pol dana a onda su nas zbog neljudskih uvjeta za život i nemilosrdnih stražara koji su nas stalno tukli i mučili na raznorazne načine, prebacili u vojni zatvor u gradu Nišu. Mislio sam da ništa na svijetu ne može biti gore od logora Stajićevo a onda sam vidio da može biti i gore i nemilosrdnije. Čim smo stigli u Niš opet moramo protrčavati kroz kordon vojnih policajaca koji nas nemilo tuku ali za razliku od Stajićeva ovdje su metode mučenja i ponižavanja bile posebno strašne.

Batine smo često dobivali već u jutro prilikom buđenja, postrojavanje za doručak pa opet batine, doručak u trajanju 2 minute sa batinama, hodanje do spavaonice sa batinama i onda konačno mir u spavaonici do ručka. Onda opet postrojavanje sa batinama pa ručak u trajanju od dvije minute sa batinama pa opet batine do ulaska u sobu. Isto je bilo i za večeru. Također su često ulazili u našu spavaonicu i tukli su nas dok se ne umore.

U spavaonici smo se pred vojnim policajcima morali međusobno tući, pod batinama pjevati himnu “Hej Slaveni“ i četničke pjesme, a često su se i igrali sa nama tako da stanemo jedan iza drugoga a onda se jedan vojnik zaleti i sruši nas a prvi u redu glavom udara u zid…

Najteže nam je bilo 15. siječnja kada je priznata neovisnost Republike Hrvatske. Sve su nas (osim jednog istaknutog političara, podaci poznati uredništvu) istjerali u hodnik i tukli oko sat vremena na najraznovrsnije načine. Kada su nas na kraju, poput stoke utjerali u spavaonicu tu su nas nastavili tuči još neko vrijeme sve dok se nisu umorili…

(slika 5., 6.:  Štala za krave – logor Stajićevo kod Zrenjanina u vojvodini)

Nakon mjesec i pol dana prebacuju nas u zatvor Sremska Mitrovica gdje su uvjeti, što se tiče batina, bili kao da smo došli u hotel sa pet zvjezdica. Batine smo dobivali samo na ispitivanju, nisu nam utrčavali u sobe i tu nas nisu tukli.

27. ožujka 1992. godine razmijenjen sam te se nakon kraćeg oporavka vraćam na veterinarki fakultet i nastavljam studirati. 1996. godine zapošljavam se u Ministarstvu obrane a krajem 1997. prelazim u Glavni stožer oružanih snaga gdje radim sve do 2004. godine kada me šalju u prijevremenu mirovinu.

Nakon odlaska u mirovinu pomažem u osnivanju Zaklade Hrvatskih Branitelja i tamo radim pomažući svojim suborcima i članovima njihovih obitelji sve do 2014. godine. 2015. godine napisao sam svoju treću knjigu “Ne plači, moj dobri Anđele“, režirao sam glazbeno scensku predstavu te sa svojim suborcem Damirom Markušem obilazim gradove u Hrvatskoj i svijetu te se zajedno, sa istinom napisanom u knjigama i iskrenim Domoljubljem, borimo protiv omalovažavanja Hrvatskih Branitelja i zaborava Domovinskog rata.

NASTAVAK SLIJEDI!

Izvor fotografija: Privatni album Damira Plavšića

Napomena: Damir Plavšić svoje je svjedočanstvo napisao isključivo za portal OMM.