Advent počinje, dani radosti i veselja…. dolazi sv. Nikola… a školske klupe – prazne…
Ne opravdavam se nikome, samo iznosim svoju muku…
Izuzetno (mi) je teško bilo proteklih dana u školi… U početku sam se solidarizirala s kolegama (dok je bio cirkularni štrajk), samo jedna djelatnica škole nije štrajkala… svi ostali smo bili jednoglasni… Problem je nastao kad je krenuo generalni štrajk (koji eto traje već puna dva tjedna) 🙁
Škola u kojoj radim je relativno ‘mala’ škola (i mala sredina), djeca žive u kućama, svi imaju doma (ili u susjedstvu) nekoga tko ih može pričuvati… tako da od prvog dana štrajka nama niti jedno jedino dijete nije došlo u školu (čime i roditelji pokazuju da podržavaju štrajk). Nakon prosvjeda (na kojem nisam bila), nastalo je veliko oduševljenje u zbornici (s obzirom na jedinstvo, snagu, solidarnost, zajedništvo…) u školi su se mnogi, Bože mi prosti ”povampirili”, strašan je bio presing (iako naravno, sve u stilu demo(n)kracije, a od demokracije ni D !)
… mlađe učiteljice su bile prilično agresivne (verbalno)… i bilo mi je jako teško u tom okruženju… Nas nekolicina (4 – 5 učiteljica) smo promišljale da možda ipak odustanemo… da glasamo za prihvaćanje odluke Vlade… Četvrtak (uoći tzv. referenduma) mi je (psihološki) bio najteži dan… Baš ono… mučno… Svi su vikali, pametovali… iznosili argumente za nastavak štrajka… lamentirali… Poslije podne sam provela šaljući ljudima (mojim ‘predmetnjacima’) poruke i pitajući ih za mišljenje/savjete, što napraviti… kako se postaviti… što oni rade?!?
… svi kolege vjeroučitelji (među kojima i časne sestre, čak i jedna poglavarica), svi su redom odgovarali da su solidarni s kolegama i da su za nastavak štrajka… Mlađa ekipa svećenika mi je također slično odgovarala… Čak mi je i tata navečer rekao: ‘Kćeri, budi hrabra, bori se.. nemoj biti izdajica… ne možeš sad odustati… nisi onda ni trebala štrajkati… Molila sam, tražila sam neki znak… Tražila sam Isusa da mi ‘progovori’ po jednom (određenom) svećeniku … u petak ujutro mi je stigla njegova poruka: Svim srcem podržavam štrajk… I eto tako sam ja ipak u petak podržala štrajk… i na kraju je ispalo da je 33 od 41 djelatnika glasalo za štajk, dvoje ih je glasalo za prihvaćanje odluke Vlade (i za prestanak štrajka), ostali listići su bili nevažeći… U razgovoru s kolegama iz drugih škola (oko 15-ak različitih škola – situacija je identična). I kod moje cimerice isto… s tom razlikom što ona JEDINA u svojoj školi ne štrajka… Imala je dovoljno hrabrosti za tako nešto (ja nisam imala!) 🙁
I eto, sad smo tu gdje jesmo… Djece ni u petak nije bilo. Nikoga. Ti koji su rekli da ne žele štrajkati – zapravo nemaju mogućnost rada jer djece nema… i tako… otužno je to sve skupa… Advent počinje, dani radosti, veselja, iščekivanja… sv. Nikola… a školske klupe prazne… Nema cike, vike ni dječjeg veselja…
Pitam se je li sve ovo zaista bilo potrebno? Jesmo li ‘taoci’ određene politike? Zašto se poziva na slobodu i demokraciju, a istovremeno je se guši? Zašto ne štrajkamo za zaštitu i dostojanstvo učitelja? (doduše, bilo je nekih skromnih izajava i na tu temu, onako samo usput, u prvom planu je ipak nešto drugo…). Zašto ne štrajkamo za socijalno ugroženu djecu? Protiv sve brojnijih i bjesomučnih napada vršnjačkog nasilja? Bit će da je ovaj štrajk ipak političke, a ne ekonomske prirode…
Dragi prijatelji, molimo svi zajedno da ova agonija što prije prestane i da se radosno vratimo u školske klupe!
MARANATHA – DOĐI, GOSPODINE ISUSE! <3
Vjeroučiteljica (podaci poznati uredništvu)
