Blagoslovljeni kardinal

ALOJZIJE STEPINAC       8. svibnja 1898. – 10. veljače 1960.

I kao nadbiskup blista u Crkvi Božjoj, pomažući koliko god je, komu god je i kako god je mogao u vremenima u kojima je pirovao Zli

Kada je zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac u svibnju 1943. bio u Rimu Svetom Ocu “ad limina”, susreo se i s Ivanom Meštrovićem, tada jednim od najvećih svjetskih kipara. Meštrović je rekao kako je Stepinac bio vrlo uzrujan ispričavši mu kako su mu nacisti pred osam dana strijeljali „brata zbog veza s partizanima, kako su okupatori sve okrutniji i kako su prilike u Hrvatskoj sve žalosnije, čime su najvećim dijelom krive borbe između četnika i ustaša, koji su jednako okrutni“. S Meštrovićem se budući kardinal i mučenik pozdravio riječima: – Zbogom, po svoj se prilici više nećemo vidjeti. Ili će me nacisti ubiti, ili komunisti kasnije.

Pobjednik
Alojzije Viktor Stepinac, čije krsno ime znači iznimno pametan pobjednik, pošto se kao časnik vratio iz Prvoga svjetskog rata, premda je od djetinjstva duboko i iskreno poštivao svećenički poziv i završio Nadbiskupsko sjemenište na Kaptolu, od svećeništva je odustao.

Dječak koji s četiri godine nije znao dobro izgovoriti r, što je ispravio mjesni lugar stavljajući mu znakovito pod jezik komad tvrdoga kruha, već se u najranijemu djetinjstvu pokazao neustrašivim. Događaj kada mu je svinja htjela ugrabiti kruh te ga prevrnula nakon što ga nije htio predati kao da je predskazao onoga koji će i po cijenu života braniti „Kruh koji je s Neba sišao“ od onih koji su se svojim životom stavljali na razinu svinja. Krmača je dijete prevrnula i zgrabivši ga za čvrstu seljačku platnenu košuljicu odvukla do svinjca gdje su na nj nasrnule ostale svinje. Ali „nikako im nije htio ustupiti svoj kruh“, stišćući ga sve jače na prsima i da nije „slučajno“ naišla susjeda bio bi mrtav.

Nakon što je po odustajanju od svećeništva odustao i od započetoga studija agronomije viđali su ga kako se vozi zaprežnim kolima noseći vino drugoj krunicu. Bio je i pred ženidbom no Marija je Horvat, kći njegova učitelja u osnovnoj školi, koju je odabrao jer je bila dobra kršćanka, odustala od ponude jer ga je držala „previše poštenim i plemenitim“ a sebe nedoraslom njegovim visokim moralnim načelima.

Nitko nije tako dobar da ne bi imao i nekih pogrešaka, i obratno, nitko nije tako loš da ne bi imao i nešto dobro. Nemoj gledati da čovjek ima zamazane cipele, gledaj kako ima lijepu košulju. Hodao je po blatu i zamazao je cipele, a pogledaj mu čistu košulju. To više ni za koga ne smiješ reći – rekao je svećeniku Josipu Đuranu, koji je za svoga župljanina, za kojega ga je kardinal pitao, rekao kako je „gadna ništarija“.

 

Najmlađi nadbiskup
Svećeničko zvanje u njemu ponovno oživljuje dr. Josip Lončarić i Stepinac je zaređen u Rimu 26. listopada 1930. Nakon ređenja radi u kuriji a u slobodno vrijeme obilazi zagrebačka predgrađa i pomaže sirotinju idući od jedne do druge siromaške kućice, nalazeći ljude koji stanuju na smetlištima, u rupama, s mnogo djece zajedno sa štakorima. Kad nije dostajala nadbiskupova milostinja, Stepinac je darivao od skromne činovničke plaće, često ostajući bez ičega. Vidjevši ogromnu potrebu karitativnoga rada držao je predavanja oduševljavajući vjernike za Boga. Na njegov nagovor nadbiskup Bauer osniva Caritas Zagrebačke nadbiskupije i karitativne organizacije po svim župama, a Stepinac kao čelnik Caritasa grada Zagreba za vrijeme krize 1933.—34. osniva nekoliko pučkih kuhinja. Izdaje listić Caritas u kojemu poziva, osobito mlade, na posjete bolesnicima, podsjeća vjernike na primjere drugih naroda u podupiranju karitativnih akcija iznoseći slučajeve ljudske bijede koje je pohađajući nemoćnike sam doživio. Moli imućne da misle na siromašnu djecu koja zimi nemaju odjeće, obuće ni hrane te zaklinje vjernike neka se ugledaju u staroga Tobiju i obilaze siromahe. Osobito pak Stepinac pomaže siromašne studente te i time oduševljava mladost za rad na Božjemu polju.

Milošću Božjom 28. svibnja 1934. postaje najmlađi nadbiskup na svijetu, s niti četiri godine svećeništva. I kao nadbiskup blista u Crkvi Božjoj, pomažući koliko god je, komu god je i kako god je mogao u vremenima u kojima je pirovao Zli, a po završetku Drugoga svjetskog rata komunističke ga vlasti 11.11.1946., nakon što je odbio Titovu ponudu o osnivanju Hrvatske Katoličke crkve, što bi značilo odcjepljenje od Pape, u političkom procesu osuđuju na šesnaest godina zatvora i prisilnoga rada te daljnjih pet godina lišavanja svih građanskih prava. U Lepoglavi je u zatvoru do 5. prosinca 1951., kada je premješten na izdržavanje preostaloga dijela kazne u rodni Krašić, gdje i umire.

Na jednu bih vas stvar danas želio upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čovjeku bez razlike kako se on zvao. U ovo zadnjih nekoliko decenija uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet da je mržnja postala — rekao bih —glavnim pokretalom sviju ljudskih čina. Pogibao je da i oni koji se diče katoličkim imenom, da ne rečemo čak i duhovnim pozivom, postanu žrtvom strasti mržnje i zaborave na zakon koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi — propovijedao je 26. listopada 1941. u zagrebačkoj katedrali na svetkovinu Krista Kralja.

 

Mučenik
Nakon saslušanja 86 svjedoka, katolika i nekatolika, prikazanih ozdravljenja i uslišanja, uvezani su dokumenti u 114 svezaka na 38000 stranica te je Kongregaciji za proglašenje svetaca dostavljeno izvješće na 6000 stranica temeljem kojega su teolozi konzultori 11. 11. 1997. donijeli jednoglasnu odluku kako se život i smrt kardinala Stepinca na temelju patnji zadobivenih i proživljenih u zatvoru proglašuju mučeništvom.

Papa Ivan Pavao II., proglašujući ga blaženikom u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., istaknuo je kako se u njemu spaja „cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama.
U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.“

Jednom je bio partijski sastanak u Svetoj Jani pa je jedan drug počeo govoriti protiv Stepinca. Onda se digao drugi: – Je l′ ti vidiš ovu moju kljuku. Ako još nešto pisneš o Stepincu, glavu ću ti razbiti ovim štapom. Ti znaš da ne idem u crkvu, da nisam pobožan, ali mi ti o Stepincu nemoj govoriti. Ja poznajem, i svi mi poznamo Stepinčeva oca i cijelu njegovu familiju i znamo kakvi su to ljudi. Ti to pričaj negdje drugdje, a ne nama. Mi poznamo Stepinca. Onda je ustao treći, zgrabio za vrat onoga što je govorio protiv Stepinca i izbacio ga sa sjednice.

Piše: Nebojša Gunjević