Bog na rukama

STARAC ŠIMUN – 8. listopada

U naručju mu miriše četrdesetodnevna Beba

Reklo ti se, čovječe, što je dobro, što Gospodin od tebe traži: Samo da činiš ono što je pravo, da ljubiš milosrđe, da sa svojim Bogom hodiš u poniznosti – u jednoj rečenici prorok Mihej „sažima pouku Biblije o vjeri“ koja sasvim sigurno opisuje i starca Šimuna, kojemu je Duh Sveti objavio kako neće umrijeti prije nego vidi Pomazanika. Sveto nam pismo o omiljenomu nebeskom zaštitniku Zadra još kaže kako je živio u Jeruzalemu i bio pravedan i bogobojazan te da je očekivao „utjehu Izraelovu i Duh Sveti bio je na njemu“. I treći puta u nevelikom tekstu o Šimunu Pismo spominje Duha Svetog kada govori kako je „potaknut od Duha“ došao u Hram kada su Josip i Marija u nj donijeli Dijete.

Privijen
Čim bi ustao, a dizao se rano znajući kako je molitva majka svih vrlina, Šimun se spuštao na koljena te su mu u molitvu dolazila lica ljudi koje često nije ni znao.
Sada već više nije bilo puno važno to što ga je točno nagnalo da svoj život posvema stavi u Božje ruke i nije se sjećao kada mu je postalo potpuno jasno kako sve što činiš sebi činiš. Bio je to polagan i dug put u kojemu ga je Bog korak po korak čistio i oslobađao kako bi Mu se potpuno predao.
Prije nego ga je privio Sebi, iskusio je da se On za njega brine vodeći računa o svemu i u ovim godinama bio je bez trunka sumnje kako je to što je sve svoje brige stavio u njegove ruke nešto najbolje što je uopće mogao učiniti.

Glas
Kada je shvatio kako nije pozvan na put tri glagola: imati, moći, uživati, imao je potrebu moliti gdje god se nalazio i što god da je radio, i poslije dužeg vremena počeo je čuti Glas. Ispočetka rijetko kao ono kad mu je rekao: „Ti si čist“, i „Ti si moj“, i „Ja sam uvijek s tobom i nikada te neću napustiti“. A onda je taj tihi glas za kojega nije odmah znao odakle dolazi postao sve češći gost njegova srca.

Nije kod njega s Duhom bilo kao kod sudaca, kraljeva i proroka gdje se On spuštao spektakularno i seljačke sinove preobražavao u nove ljude kako bi mogli udovoljiti svojim ulogama u životu Božjega naroda. Nije ga nikada potpuno obuzeo da više ne može vladati sobom već je više bio kao neprestano tu, u šutnji, oglašavajući se bez najave, a zašto Šimun bi nekad saznao tek godinama poslije.

I vidio je kako ga čudno gledaju kada bi o tome počeo govor s onima za koje je mislio kako u tomu imaju više iskustva i znanja od njega, i s njima o tomu više nije govorio. Naučivši kako je to što mu se do-gađa dar, kao što je uostalom sve što ima i jest, sve se više divio stvorenomu videći druge kao krhke dragocjenosti. Zahvalnost ga je ispunila zanosom pa su ga rodbina i susjedi osjećajući se kraj njega poštovanima i gledajući kako mu za onoga u potrebi nije ništa teško učiniti i kako oni koji su mu blizu postaju boljima doživljavali kao dar s Neba i čovjeka kojemu je Bog usjajio srce.

Hram
I sada, kada mu prečesto postaje teško nositi tijelo i kada mu je zbog neizrecivoga umora godina i stoga što mu se činilo kako je tu sve više trgovine, premda je te misli nastojao odmah odagnati razmišljajući o sebi kao o nezahvalnomu i kako Zemlja ne rađa ništa gore od takvog čovjeka, sve teže svakodnevno odlaziti u Hram, u naručju mu miriše četrdesetodnevna Beba gledajući ga svojim divnim očima kojima kao da ga potpuno proniče. Sluša kako ubrzano diše kao da bi mu nešto htjela reći i čudi se dubini koju nikada nije vidio. Gledajući u kristalno jasni ponor njegovih Očiju u trenu shvaća kako vidi Beskrajno Većega od veličanstvenog židovskoga Hrama, obloženog bijelim mramorom što na suncu neizrecivo bliješti od sjaja zlatnih ploča na pročelju i pozlaćenih šiljaka na krovu, znaka i mjesta Božje Prisutnosti. Kako vidi Novi Hram!!!

Vidjevši u predvorju za žene pored vrata od mjedi Neizrecivo Lijepog, nakon što se pribrao, blagoslivlja Svetu Obitelj i objavljuje Majci kako će Dijete biti Osporavani Znak koji će razotkriti misli mnogih, a i ona će svojom velikom boli imati udjela u otkupiteljskoj žrtvi. I suze mu nezaustavljivo počinju teći.
Iz ruku mu Ga ushićeno uzima Ana, starica koja je još uvijek činila sve što je vidjela kako u Hramu treba napraviti i s kojom je jedinom znao razgovarati o Glasu. Onaj koji je čuo i koji je uslišan, što mu ime znači, predaje Ga u ruke drugima. Premda ništa nije tražio, vidio je konačnu Božju Slavu. Hram koji će pred licem svih naroda svijetliti do konca svijeta stojeći kao Ljubav: Blistavo Neuništiv.

Svečevo tijelo preneseno je iz Jeruzalema u Carigrad 570. godine a u Zadru je vjerojatno od 1273. Brodom ga je vozio mletački plemić kojega je blizu Zadra zahvatilo nevrijeme te s teško oštećenim plovilom nije mogao nastaviti za Veneciju. Dok se brod popravljao plemić se razbolio i sklonio kod pustinjaka na dnu zadarske luke gdje se danas nalazi župna crkva Svetoga Ivana Krstitelja. Za tijelo je rekao kako je to njegov pokojni brat kojega nosi zakopati kući i neka ga dok ne ozdravi pokopaju na obližnjemu groblju a pred smrt je redovnicima kazao da „po njegovoj smrti pregledaju sve njegove dokumente pa će naći nešto zanimljivo. I doista, oko vrata preminuloga nađoše bilješku o moćima sv. Šimuna koje bijaše sobom donio.“ Tijelo će više od 300 godina biti u zadarskoj crkvi Svete Marije Velike na sadašnjemu istočnom dijelu gradske tržnice, sve dok zbog turske opasnosti radi gradnje gradskih utvrda crkva nije dijelom porušena, u početku položeno u kameni sarkofag a od 1380. u škrinju koju je dala izraditi hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta. Nova crkva započeta u neposrednoj blizini zbog siromaštva koje su donijeli ratovi nije nikad dovršena pa je tijelo najprije preneseno u samostan benediktinki te potom 1632. u crkvu Svetog Stjepana koja je preimenovana u crkvu Svetog Šimuna i nadograđena za prostor u koji je stavljena škrinja koja sada stoji na rukama velikih brončanih anđela izlivenih od turskih topova zaplijenjenih 1648.

Autor: Nebojša Gunjević

*1. puta objavljeno 8. listopada 2014.