N. Nakić: Bože, kako jedva čekam taj dan kad će primiti Isusa

Puno je emocija uskovitlao slučaj pričešćivavanja dječaka s Down sindromom, a najmanje tu ima trezvenosti i istinske brige za dijete s posebnim potrebama – ponajviše medijskog ludila i manipulacije nažalost u neke druge svrhe.

Iskoristiti pojedinačni slučaj da bi se napala institucija koja zapravo jedina brine o dostojanstvu i pravu na život ljudi s Down sindromom – djece koja se u pojedinim europskim zemljama više ne rađaju – suludo je. Vi koji podržavate eugeničko pravo na ubijanje te djece imate pravo šutjeti, i samo šutjeti.

Kao mama djeteta s posebnim potrebama reći ću nešto što će mnoge šokirati: ne mogu sva djeca sve! No mi kao društvo moramo se maksimalno potruditi shvatiti što neka djeca mogu i što sve mogu – i na tim jakim stranama graditi, njih osnaživati i ohrabrivati. Bilo kakav drugačiji pristup je bacanje grlom u jagode a posljedica su samo suze i frustracija.

Mnoga djeca s Down sindromom se svečano pričeste i krizmaju, neki čak čitaju i ministriraju. Neki sklapaju žendibu, a neki se – Bože hvala Ti – i zaređuju ljubeći Isusa na jedan divan iskreni način kojemu mi možemo samo stremiti. Sve se to događa u Katoličkoj crkvi!

Rekoh, ne mogu svi sve. Neka djeca će se pričestiti van ove velike svečane ceremonije. Moje dijete će se , ako Bog da – tako pričestiti. Bože kako jedva čekam taj dan kad će primiti Isusa – jer baš to je najvažnije – da ga primi kako je On to zamislio – ceremonije su lijepe, ali nisu presudne.

Da bi se procijenilo što koje dijete može a što ne može (jer mnogi mogu!) trebamo biti realni, otvorena srca i uma, ponizni i uvijek pred sobom od drveća vidjeti šumu – naš cilj. Zato je potrebna dobra komunikacija koja je po mom skromnom mišljenju ovdje izostala. Dobra priprema – u ovom slučaju vježbanje s neposvećenim hostijama (ostavljam otvorenom mogućnost da je dotični župnik upravo iz tog iskustva s probe želio smanjiti eventualnu mogućnost predstave koja može poći po zlu (pazite, ovdje se radi o Tijelu Kristovom, ne bombonu koji se stavlja djetetu u usta!) i pričestiti na manje upadljivom mjestu – iz obzira i opreza dakle, ne zato što je bešćutni monstrum – no to ne znamo upravo zbog loše komunikacije – i župnikove – što je ujedno i njegova najveća greška, to, a ne uskraćivanje pričesti kako su sramotno izvjestili mediji)!

Koje su pouke, što dobro može izaći iz cijele ove situacije?

Dodatna senzibilizacija i trud zajednice da učini dodatne korake u osvješćivanju i informiranju, možda izdavanje dodatnih materijala koji će pomagati u pastoralnom pristupu.

I moram reći na kraju: možda i pouka i nekim svećenicima da – iako su bili potaknuti plemenitim namjerama, ne idu niz dlaku bezbožnim medijima kojima nije važno što će oni možda dobrog i lijepog reći, već kako će to isto upotrijebiti da dodatno pogrde i pljunu Crkvu -nju ima tko braniti, nju ima tko čuvati – to smo kroz dva tisućljeća već mogli shvatiti. Neka dakl,e razmisle dvaput prije nego što javno idu na brata, pa čak i u ime Krista kojeg ljube. I o tome ima tko brinuti.

Nek svako zlo izađe na dobro – pa na koncu tako i u ovom slučaju.

Nikolina Nakić

****