BUDIMO DOSTOJANSTVENI I HRABRI , A ONI ĆE SE POBRINUTI ZA SVE OSTALO

„Sumanuti napadi koji su kulminirali prošlog tjedna dolaskom Judith Reisman pokazuje da je Crkvi takva strategija više nego nužna ako ne želi u budućnosti biti javnih i medijskih manipulacija, koje više nemaju izvor samo u zlovolji pojedinaca na javnom polju nego pokazuju da su dio smišljenog plana, kojemu su pokrovitelji najviše političke, akademske i medijske instance u suvremenom hrvatskom društvu. (….)
Mržnja prema Crkvi, vjeri i religioznosti toliko je pomutila pamet centrima moći u Hrvatskoj da će poduzeti sve da tu nesnošljivost pretvore u otvoreno nasilje prema svemu što dolazi iz sakralnog prostora. Bez obzira na to što se 95% građana ove zemlje izjašnjava religioznima i što kao većina imaju pravo živjeti u društvu standariziranom po njihovim mjerilima. Mržnja i nasilje, naime, ne poznaju statistiku. I u hrvastkoj i u crkvenoj povijesti dosad se to bezbroj puta pokazalo.
(Darko Pavičić, „Večernji list“, 7. veljače 2013.)

Da ne živimo u Hrvatskoj danas, i da ne znamo tko je Judith Reisman, pomislili bismo da je ovo tekst iz nekog davnog nevremena, onog komunističkog, kad je biti katolik u javnom životu bilo ili nemoguće, ili – biti spreman na mnoga, javna poniženja. Osobno, kad god se na sjednicama Nastavničkog vijeća govorilo o moralno-političkom radu s djecom i mladima, uvijek se kao mantra ponavljalo: “Kako možemo biti djelotvorni u radu s djecom i odvraćati naše učenike od Crkve i vjeronauka, kad ima nastavnika koji s tim nisu rasčistili“. I svi bi pogledi bili uprti u mene! Nitko ništa nije komentirao, samo smo „odšutjeli“ i ja sam, uvijek sama, išla ili kući, ili u učionicu… kasnije su mi se mnogi iz tog vremena ispričavali…“Bojali smo se!“, govorili su.
Dok u „Jutarnjem listu“ i ostalim izdanjima EPH gledam imena urednika i njihova nostalgična sjećanja na „Polet“, omladinski časopis koji su kao „avangardni omladinci“ uređivali i koji im je i „danas kultni“, srce me boli i jeza me hvata! „Polet“ je dolazio u škole kao časopis za „omladince“ tj. učenike osmog razreda. Bio je „nafiksan“ mržnjom prema svemu kršćanskom, pogotovo katoličkom. Njegovi tekstovi (o fotografijama da i ne govorim!) bili su nepodnošljivo cinični, bezobrazni i provokativni, u njima se osjećao dah Zloga! Danas ti isti urednici, sada zreliji, moćniji i jednako „nafiksano“ nepodnošljivi spram Crkve, pogotovo Katoličke, prikazuju Hrvatsku i Hrvate onako kako ih oni doživljavaju – po mjeri svoga duhovnog crnila i cinizma. A nama je tu živjeti… s njima i pored njih…
Ali Duh Sveti prekrasan, nepredvidljiv, duhovit, maštovit i kreativan…U posljednje vrijeme, upravo dok smo kao narod i pogotovo, kao vjernici, Darko Pavičić kaže „sumanuto napadani“; dok je Država bezobrazno i bezobzirno mrtva-hladna na potrebe teško bolesne djece, mali, poniženi, nezaposleni, ismijavani i na svaki način povrijeđeni hrvatski narod (86%katolički!) je pokazao nevjerojatnu jednodušnost, odlučnost, dostojanstvo, ponos i suosjećanje, ljubav i darežljivost prema bolesnoj djeci – ne pitajući ni tko su im roditelji, ni odakle su, ni kakva su im krvna zrnca! A ta velikodušnost, taj osjećaj za one u potrebi, ta brzina reagiranja i učinkovitost bez ikakva scenarija (pa ni iz Crkve) čisto je i opipljivo djelo Duha Svetoga i otvorenosti moga naroda za njegova nadahnuća! Narod koji u trenu, unatoč svim bolima i nesagledivim problemima u kojima grca, reagira s tolikom ljubavlju i velikodušnošću – jednostavno je prelijep narod! To potvrđuju i Maja i Željko Garmaz, novinarski bračni par, koji su u znak zahvalnosti svom prijatelju, misionaru u Ruandi – pokrenuli „lavinu dobra“ i uspjeli ono o čemu na početku nisu ni sanjali – sagraditi školu! To je moj narod – i jučer, i danas i sutra! “Jedno nam samo nedostaje“, rekao bi Isus: “Budite tako hrabri i dostojanstveni na svim područjima života – pogotovo u umjetnosti, u medijima, u politici. Država ne daje novac! Ne financira plemenite i lijepe knjige, filmove, mjuzikle? Pa, što onda? Ali, vi imate srca, imate ljubavi, imate kreativnosti – budite samo hrabri i dostojanstveni! Uspjet ćete! Moja Majka je uz vas, blagoslovit će vašu odvažnost i vašu kreativnost, i maštovitost i dobrotu.“ Stvarno, što će nam više!? Budimo dostojanstveni i hrabri! I počnimo stvarati lijepe filmove, opere, drame, mjuzikle, romane slijedom svoga pamćenja i lijepih, plemenitih i sasvim opipljivih dobrih djela! I u javnosti djelujmo odlučno, imenom i prezimenom. Ne zaboravimo, uvijek je s nama naša Gospa i blaženi Alojzije Stepinac!

Ana Penić