ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA: Svjetlost svijeta

„Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.
Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.
Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.”
(Iv 9, 4-5)

Susret s Isusom omogućuje slijepcu od rođenja tjelesno ozdravljenje i ozdravljenja srca. Isus mu vraća budućnost neizmjerne i neiscrpne dubine. Biti slijepac po rođenju težak je životni teret. No, sljepoća duha još je teža i gora.

Sveti Ivan stavlja – s jedne strane –  Isusa ozdravitelja u prvi plan dok – s druge strane – ističe noć koja je obuhvatila obitelj, učenike i narod, kao i tmine u kojima su se nalazili farizeji koji stavljaju u pitanje Isusovo djelo ozdravljenja. Prema njihovu mišljenju, Isus je opsjednut jer ne poštuje subotu, tvrde da tjera zle duhove pomoću zlih duhova. Žestoko se bore protiv Onoga koji daje vid i život. Osuđuju samoga ozdravljenoga. To je put tame kojim su pošli farizeji sa svojim okoštalim znanjem i tvrdoglavošću. Ostali su na onome što žele vidjeti, a ne na onome što jest. Odbijanjem vjere, što je uostalom najteži grijeh, oni potvrđuju Isusovu izjavu: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!”

Važno je uputiti na biblijske odrednice za bolje shvaćanje Isusovih gesta:

„Pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči”. U starini se vjerovalo u ozdraviteljsku snagu sline. Ovdje nas sveti Ivan vraća u odlomak iz Post 2, 7 gdje Bog napravi čovjeka od praha zemaljskoga. Isus neprestano obnavlja ranjenog slijepca u našem biću.

„Idi, operi se u kupalištu Siloamu!” Riječ Siloam znači „poslanik”. Voda koja ozdravlja izravno  podsjeća na Isusa.

„Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!”, jedan je bibličar taj odlomak preveo ovako: „Da oni koji vide, postaju svjesni svoje sljepoće”. Pojava prave svjetlosti može ukloniti krivu svjetlost i tmine koje su potamanile srca; jer čovjek misli da vidi, a uistinu ne vidi ništa. Konkretnije rečeno, kad sunce zasja, nitko ne primjećuje upaljena električna svjetla.

U početku, slijepac nije poznavao Isusa niti je znao odakle je, a zatim svojim bližnjima objavljuje da se njegov ozdravitelj zove Isus. Nakon rasprave o Isusovu identitetu, slijepac naviješta da je njegov dobročinitelj Prorok, da bi na kraju tvrdio da je Isus Božji Poslanik (Siloam): „…kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa”. Poslije će se baciti ničice pred Isusa ispovijedivši da je on Sin Čovječji i zvati ga Gospodinom, vjerovati u nj i pokloniti mu se uz riječi  „Vjerujem, Gospodine!” I baci se ničice preda nj. Zaključujemo da je svaki težak susret zapravo trenutak u kojem Isusova riječ slijepcu utvrđuje spoznaju istine o Bogu i daje mu sasvim novu potvrdu vjere.

Ovdje je Isus učinio dva čuda u jednom čovjeku. „Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?” U našem životu  postoje silna i brza obraćenja. Postoje i spora, kao da Bog udijeli poseban ritam onomu kojemu želi dati svoju milost – možda nama… To je slučaj slijepca iz Siloama: slijep od rođenja, dobiva vid. To je prvo, jako i brzo čudo.

Drugo čudo postupno je otvaranje očiju njegove vjere u Isusovu osobu, u njegov duboki identitet. I to se dogodilo u različitim razgovorima u kojima će sam slijepac uspjeti polako izgovoriti ime Onoga koji ga je ozdravio. Svojim bližnjima najprije oprezno govori o „čovjeku koji se zove Isus”. Pred farizejima, koji su ga prozvali usuđuje se reći bez straha: „Prorok je!” A kada ponavljaju  svoje prijeteće pitanje, bivši slijepac ide korak dalje: „Isus je dostojan imati učenike, on je bogobojazan i vrši volju Božju, zato je on od Boga poslan!” Na kraju, čini posljednji korak vjere: „Vjerujem, Gospodine!”. Čovjek – Isus – Prorok – Poslanik – Sin Čovječji – Gospodin. „Vjerujem, Gospodine!” Zanimljivo je da nije on ostao samo na ispovijedanju te temeljne vjere, nego odmah živi tu vjeru: I baci se ničice preda nj. Kako je lijepo i divno kada vjernik nosi to ime, ne samo po riječi nego i po životu, bez straha od suvremenih farizeja!

U susretu s Isusom, Istinom i Svjetlošću svijeta, bivši slijepac pronašo je i vidio cijelo svoje biće: tijelo, duh i dušu. I to njegovo biće potpuno se otvorilo toj Svjetlosti, ostvarivši istinu koju je Isus došao naviještati u Hramu: „Istina će vas osloboditi”. A mi? Gdje se mi nalazimo u primanju i prihvaćanju te Istine koja nas oslobađa? Molimo Svjetlost svijeta da našu svjetiljku drži upaljenu   na putu  našega traženja i življenja te Istine.

Tamna je noć,
sve je tiho.
Sve uživa u miru tvoje dobrote.
Ali me obuzima strah:
strah pred životom,
strah pred svijetom,
strah pred sobom,
strah pred strahom,
strah pred Tvojim dolaskom…
Htio bih ići Tvojim stopama,
hoditi Tvojom snagom.
Ali, Gospodine, dobro znaš:
slaba je snaga moje svjetiljke,
njezin je plamen tako slab…
Molim Te, Gospodine,
drži mi svjetiljku upaljenu.
Znam, ovozemaljska privlačna svjetla
sluge su i Princa tame…
A u najtamnijoj noći moga života
krije se nepovrijeđeno svjetlo tvoje…
Daj mi, Gospodine, da ga otkrijem
za još jedan korak k bratu, sestri,
za još jedan čvrsti korak k Tebi…
U tami mog života, prosim Tvoje ulje.
Da mi u rukama, gori životna svjetiljka,
udijeli joj toplinu, ljepotu, mir,
plamen jedinstva, ljubavi, bratstva…
Plamen koji ništa ne može ugasiti:
ni moji promašaji, ni moji strahovi,
ni promašena prošlost,
ni nesigurna budućnost,
ni burna sadašnjost.
Molim Te, Gospodine,
drži mi svjetiljku upaljenu
da gori iz Tebe – Izvora
Da vodi k Tebi – Izvoru bez izvora…
Drži je upaljenu, Gospodine…