ČUDESA SE DOGAĐAJU!

Prisjetimo se jedne lijepe priče koja se događala u Zagrebu sredinom 2000. godine.

SUGOVORNICI

VERITAS “NA KAVI” SA S. BRIEGE McKENNA

ČUDESA SE DOGAĐAJU!

Sredinom svibnja Zagrepčani su imali radost i privilegij ugostiti i slušati dvoje sjajnih Gospinih “trubadura”, koji, doduše, o Isusu i o njegovoj Majci ne pjevaju, ali kamo god dođu – a doslovce prolaze svijetom – donose Radosnu vijest o Božjem kraljevstvu, o živom i uskrslom Isusu i o njegovoj Majci, koju osjećaju vrlo bliskom. Ova redovnica, koja je Bogu zavjetovala svoj život u najmlađoj dobi i obećala ga provesti po uzoru na skrovitost i žrtvu sv. Klare Asiške, nije ni slutila da će proživjeti drugu veliku karizmu mile svetice – njezino prijateljstvo sa sv. Franjom. Jer, upravo tako, kao sv. Franjo i sv. Klara – svojim predanjem Bogu u zavjetu čistoće, a ipak kao nedjeljiva cjelina u poslanju svete Crkve – s. Briege McKenna i o. Kevin Scallon obilaze siromašne, napuštene, gubave, ali i ravnodušne, hladne i umorne od životnih posrtaja, na svim kontinentima, u svim kulturama i u svim političkim sustavima.

Tijekom trodnevnog seminara u Zagrebu nije bilo prilike opušteno razgovarati sa s. Briege ili s o. Kevinom, onako uz kavu, gdje je moguće postaviti im brojna pitanja, nego su gosti održali konferenciju za novinare, na kojoj su bili predstavnici katoličkih medija, te nekih društvenih…

S obzirom da “Veritas” izlazi tek pred blagdan sv. Antuna, a do tada će našoj javnosti vjerojatno sve što je na konferenciji rečeno manje-više već biti poznato, odlučili smo hrvatsku javnost upoznati s ovim iskrenim i iskustvenim duhovnim parom, koji, kamo god ide, onima koji dođu donosi mir i radost uskrsnulog Gospodina.

* * *

S čitateljima “Veritasa” želimo pročitati nekoliko stranica iz knjige koju je o svom životu i djelovanju, uz pomoć Henry Libersata, s. Briege napisala pod naslovom “Čudesa se događaju” (Miracles Do Happen), a na hrvatski ju je preveo fra Josip Marcelić. Knjigu je izdala izdavačka kuća “Duh i voda” iz Jelse, i to već u četiri izdanja.

* * *

“Jednog dana, dok sam molila pred Presvetim sakramentom, Gospodin me je odnio, u mojoj mašti, u sjemenište, gdje sam vidjela grupu svećenika okupljenih oko Isusa. Gospodin je okrenuo lice jednog svećenika prema meni i rekao mi: ‘Pogledaj tog svećenika. Ti ćeš ga upoznati. On će te naučiti mnogo o svećeništvu. On će biti velika zaštita u tvom životu. Zajedno ćete mnoge duše dovesti k meni. Ne boj se!’”

Bio je to o. Kevin Scallon, kojeg je s. Briege upoznala tri godine nakon toga, prigodom posjeta svojoj domovini Irskoj. Tada ga je “prepoznala” u duhu kao onoga koga joj je Isus bio pokazao u molitvi.

Jedno od iskustava Isusove prisutnosti u njihovom zajedničkom poslanju također je opisano u ovoj knjizi:

“Večerali smo u restoranu u Dublinu i o. Kevin je sjedio nasuprot meni. Predvodeći molitvu prije večere, rekao je:

‘Zamolimo Isusa da nas sada posjeti, kako je to učinio na putu u Emaus.’

Taj čas, kad je izrekao te riječi, sagnula sam glavu i čekala da nastavi s molitvom, ali on je šutio. Pogledala sam da vidim što ga zadržava. I vidjela sam na praznoj stolici divni lik Isusa kako mi se smiješi – uvjerena sam da je to bilo u mom duhu, ali ja sam to jasno vidjela. Ne govoreći, prenio mi je ove riječi: ‘Ja sam uvijek prisutan tamo gdje me ljube, poštuju i pozivaju.’ Tada je slika nestala.

O. Kevin je pogledao prema meni. Mogla sam zapaziti da je uzbuđen. Rekao mi je:

‘Ovog časa sam osjećao da netko sjedi pored mene.’

Njegov osjećaj potvrdio je ono što sam ja osjećala.”

S. Briege je na mnogo mjesta i mnogim svećenicima držala duhovne vježbe. Tako opisuje i jedan svoj susret sa svećenikom kojemu je pomogla shvatiti ženstvenost Isusove majke u njezinu svetištu, u Lurdu:

“Jednog jutra sišla sam pred špilju na molitvu. Kad sam tamo sjela, osjetila sam ruku na svom ramenu i tada sam primila mali poljubac u lice. Pogledala sam gore i vidjela starijeg svećenika. Sjeo je pored mene i rekao mi: ‘Sestro Briege, želim Vam zahvaliti zato jer ste moja majka.’

Nasmiješila sam se i pomislila: ‘Gle, čudesa nikada ne prestaju. Ja imam 36, a moj sin ima 80 godina!’

On mi je rekao: ‘Nisam znao da ste ovdje, sestro. Jutros sam sišao da zahvalim našoj Gospi što Vas je poslala. Majka mi je umrla kad sam imao pet godina. Imao sam sedmero braće, a nisam imao sestre. Došao sam u sjemenište u veoma ranoj dobi i nikada nisam imao kontakata sa ženama. Za mene je celibat značio udaljiti se od žena i sebi nikada ne dopustiti da dođem s njima u dodir. Čitav svoj svećenički život proveo sam izbjegavajući žene. Tako sam, odbacujući seksualnost u svom životu, postao vrlo tvrda srca. Sada imam 84 godine i nikada nisam pomislio da ću sudjelovati u duhovnim vježbama koje će voditi jedna žena. Kad sam jučer došao da molite za mene, nisam znao što bih Vam rekao. Nisam znao kako razgovarati sa ženom.

Kada ste Vi počeli govoriti o meni, bilo mi je kao da čitate moju životnu povijest s Isusovom nježnošću. Kada sam pao dolje i počeo plakati, jer sam bio veoma potresen, Vi ste me obuhvatili rukom i pustili me da plačem.

Prvi put u životu sam osjetio nježnost majke. Nisam nikada znao što to znači da me žena dirne i obuhvati rukom.’

I nastavio je: ‘Nikada nisam bio pobožan prema našoj Gospi. Ona je bila žena, a žene su izvan mojeg života. Po Vašoj molitvi sam iskusio toplinu i nježnost Marije, Isusove majke. Prihvatio sam Mariju kao svoju majku. Želim Vam zahvaliti, sestro.’

Obradovala sam se tome. To je pravi razlog zašto živim u zavjetu čistoće: da budem sposobna donijeti Krista njegovu narodu. Ima više načina da se Krista donese narodu, ali za mene je bio najljepši način kad sam doznala kako sam tog svećenika dovela Mariji, nježnoj Majci, ljepoti ženstvenosti, jednom dijelu njegova života koji nije bio taknut.”

* * *

S. Briege vjeruje da se trebamo moliti za svećenike i za njihovu ustrajnost, a sama donosi iskustvo molitve djece za svećenika koji je namjeravao napustiti svoje zvanje. Kada je djecu poučavala u vjeri, svaki dan je s njima molila za svećenike i razgovarala s njima o svećeničkom zvanju:

“Potaknula sam djecu da mole za njega. Oni su odlučili i pisati tom svećeniku. Budući da im nisam protumačila problem, nego sam ih samo zamolila da mole za njegovo ozdravljenje, djeca su mislila da je tjelesno bolestan, ili da je doživio neku nesreću. Njihova pisma i crteži prikazivali su svećenika s nogom u gipsu i sa zavojima na glavi.

Nakon nekoliko mjeseci svećenik me nazvao i rekao mi da osobito želi doputovati na Floridu, upravo da bi razgovarao s djecom. Došao je i donio sa sobom njihova pisma – i veliku torbu bombona, što je djecu, naravno, veoma razveselilo.

Govorio im je kako se nalazio u teškim vremenima, kako je bio prestao razgovarati s Isusom i kako će, zbog njihovih molitava, nastaviti biti svećenik, te kako je sada opet dobar prijatelj s Isusom.

Kasnije mi je rekao da ga je posebno duboko dirnulo pismo jedne petogodišnje djevojčice. U pismu ona kaže da sam im ja rekla da je on bolestan. I nastavlja: ‘Znam da ne možete raditi stvari koje Isus želi da upravo sada radite. Ali mi smo molili Isusa da Vam pomogne. Vi ste posebno dragi Isusu. Znam da će Vam Isus pomoći. Mi Vas trebamo i ljubimo. Kada Vam bude dobro, nadamo se da ćete doći posjetiti nas.’

Kada je svećenik pročitao njezino pismo, ono je probolo njegovo srce i Gospodin mu je progovorio: ‘To malo dijete razumije. Ono zna što je svećeništvo. A da li ti stvarno znaš?’

Rekao mi je da je tada počeo moliti i da se tada njegov život izmijenio.”

* * *

Mnoge slične životne priče s. Briege je ispričala i u Zagrebu. Jednom, pričala je, tijekom njezinog predavanja, svećenik ju je u stanci upozorio da je u publici i žena koja ima stigme Isusove na dlanovima… Ona je pričekala do kraja svog izlaganja i, kako ima živu maštu, zamišljala je kako izgleda ta žena koja ima znakove Isusove muke. Očekivala je običnu, jednostavnu, ženu iz naroda. A nakon predavanja svećenik joj je doveo jednu vrlo svjetovnu, pomodno odjevenu ženu, koja ni na koji način nije izražavala duh Božji. Nakon razgovora s njom, s. Briege je bila još sumnjičavija da bi stigme na rukama ove žene mogle biti znak duboko proživljene Muke i molitve. Odbila je prezentirati je nazočnima kao “čudo”, što je spomenuta žena, a i sâm svećenik, vjerojatno očekivala. Nakon tjedan dana, nastavlja s. Briege, spomenuta žena napustila je muža i djecu i otišla s drugim čovjekom.

Dakle – potvrdilo se da je bila u pravu, da je znala razlikovati duhove, što je postavila kao životni zadatak svakome u maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu. Govorila je: “Molimo Boga da znamo razlikovati duhove.”

* * *

Ova irska redovnica u Zagrebu se, među Hrvatima, osjeća kao kod kuće, zato što oba naroda veže nepokolebljiva ljubav prema Svetom Ocu i prema Majci Božjoj, kao i domoljublje, za koje su tijekom povijesti mnogo trpjeli. S. Briege dnevno u molitvi provede bar tri sata! I u svojoj knjizi “Čudesa se događaju”, prevedenoj na mnoge jezike, kaže:

“Molitva nas drži u dodiru s Isusom. Ona čini da smo svjesni onoga što je sveto. Molitva nam pomaže da prepoznamo ono što dolazi od Boga. Molitva nas, dakle, čini osjetljivima i prema onome što nije sveto, što ne dolazi od Boga.”

“Najveća bolest današnjice nije bolest tijela, nego duše. Bolest duše može izliječiti samo božanski liječnik. Gospodin mi je pokazao da je sakramenat pomirenja sredstvo koje on upotrebljava da iskorijeni grijeh, da je to veliki sakramenat, koji nam pomaže u rastu u svetosti. U ovom sakramentu žîvi Isus dolazi i bori se s neprijateljem naše duše.”

Priredila: MAŠA HORVAT / veritas.hr

*1. puta objavljeno 6. veljače 2021.