Čudesni kuhar

JAKOV ZADRANIN

Zadar, 1400. – Bitteto, 27. travnja 1496.

Ne uzima niti ono što mu pripada. Svetac je čovjek koji dijeli drugima i ono što je njegovo.

Popratni spis u procesu proglašenja blaženim Jakova Zadranina nabraja 1693. godine 67 jezgrovito zapisanih neobičnih ozdravljenja, koja su ograničena na one zabilježene na zavjetnim pločama do 1690. a iskazi su dani pod zakletvom. Točno toliko razumu neobjašnjivih ozdravljenja potvrđeno je na puno više od dvjesto milijuna hodočasnika u Lurdu i unatoč tomu što na koncu 17. stoljeća sigurno nisu imali znanja i uvjete za provjeru koja se imaju u Lurdu, broj ozdravljenja koja se pripisuju jednomu Hrvatu rođenom u Zadru svakako nije običan te ne čudi što su se odavno već velika „mnoštva slijevala na svečane procesije u Bitetto kao i na hodočašća s relikvijom njegova prsta i preko talijanskih granica.“

Zadar – Bari – Bitetto
Jakov Varnigez, sin Leonarda i Beatrice, kršten je u Zadru u crkvi Svete Marije Velike a s dvadeset godina brat je pomoćnik u Samostanu svetoga Frane te s provincijalovim zamjenikom polazi na generalni kapitul u Italiju.

Ostaje u Franjevačkoj provinciji Svetoga Nikole biskupa, djelujući u raznim samostanima, daleko najviše u Bitettu – u tri navrata oko 40 godina. „Taj duhovni velikan koji nadživljuje vrijeme i prostor svog djelovanja“, redovnik je žarke molitve te kao kuhar, sakupljač milostinje, vrtlar, vratar, sakristan i darovatelj „blizak ljudima“ stječe „divljenje i poštovanje puka“.

Voćka
– Jakov Zadranin u 15. je stoljeću živio ovdje u samostanu, slavio ista otajstva, slušao istu Riječ koju mi slušamo, klanjao se i ispovijedao svoje grijehe i propuste kako to i mi činimo. Njemu je Evanđelje bilo nauk, poticaj, snaga, svjetionik i cilj. Bio je sin bogatih roditelja, no odriče se svega materijalnog. To je znak svetosti. Ne uzima niti ono što mu pripada. Svetac je čovjek koji dijeli drugima i ono što je njegovo. Zato su sveci uvijek primjer i raspiruju ono najbolje u čovjeku. Svetac je poput voćke koja miriše drugim mirisom i oko sebe širi grane – rekao je u propovijedi na Misi za prošlogodišnji Blagdan blaženoga Jakova Zadranina provincijal fra Andrija Bilokapić.

Neraspadnuto tijelo svoga nebeskog zaštitnika Bitežani paze u franjevačkom samostanu koji nosi njegovo ime, a u spomen na blaženoga Zadranina brižno čuvaju i mnogo toga što o njemu govori s velikom ljubavlju.

Božji čovjek
Sa štapom kao osamdesetdvogodišnjak, onaj koji je redovito obilazio biteške kuće u njima ostavljajući dobrotu, savjete, molitve i ono što je uprosio za samostan, a u stvari za sirotinju, na prvoj je crti obrane grada pogođenog kugom. I premda već starac koji ne izlazi, 1487. pješice će u Bari kako bi izmolio ozdravljenje zadnjemu sinu čovjeka kojega je poznavao iz vremena svoga boravka u gradu koji čuva relikvije svetoga Nikole, kojemu su od iste bolesti pomrla sva djeca.

Te godine po savjet mu dolazi knez Andrea Matteo Acquaviva, jer mu je pred kraljem u pitanju glava, koji se u njegovu svetost uvjerio tri godine prije kada mu je sin u bezizlaznoj situaciji ozdravljen nakon Jakovljeve cjelonoćne molitve, i sada se radosno zdrav igra premda je još uvijek nježan, koji u dvorac nije želio ići ali ga je pod poslušnost odveo gvardijan jer je samostan fratrima sagradio dječakov djed.

Knez ga gleda kako lebdi dok moli i kuha, a Bitežani vjeruju i kako je po njegovu zagovoru nijemi zadobio dar govora, kako je slijepac progledao, kako je na ugrizenomu vojniku zmijski ugriz učas zacijelio, kako je dvoje djece na samrti ozdravilo i kako su mnogi uzeti prohodali. Bili su svjedoci i kada se zec pred lovcima sklonio u Jakovljevo naručje, kada su zvona sama od sebe zvonila, kada je prazna posuda nakon njegove molitve nađena punom te ispunjenim proroštvima i izlječenjima kojima je „podigao mnoge nemoćne koji su godinama bili osuđeni na krevet“.

Kažiprst
Uz njegovo tijelo, koje je 20 godina po smrti nađeno neraspadnuto, Biteto čuva i poseban umjetnički relikvijar u kojemu je svečev kažiprst desne ruke, kojega je kneginja Isabella Sanseverino pošto je čudesno ozdravila, dok je još po želji uvaženih dobrotvora gvardijan samostana otvarao svečevu škrinju, otkinula zubima s namjerom da ga uzme.

No prst nije odnijela jer je jako nevrijeme sa silnim pljuskom, koje je počelo kada je trebala otići, protumačila kao nebesko upozorenje pa je preplašeno potresena vratila otkinuti prst te naručila pozlaćenu srebrnu kutijicu u kojoj se kažiprst i danas nalazi. Događaj se duboko urezao u kolektivno pamćenje i prst se iz škrinje uzimao za raznih nevolja, posebno suša te u pokorničkim procesijama nosio iz samostana u katedralu, gdje se molilo dok se stanje ne popravi.

Kuharu slični
Razmišljajući o svecu čije ime znači hodočasnik na Božjim stazama, sjetili smo se svetoga Josipa od Cupertina, jednoga od najpoznatijih levitanata, što se u zrak ne bi digao samo nekoliko stopa, poput većine, već do stropa crkve. No „priprostom bratu kuharu“ sigurno bi draža bila korelacija s molitvom svete Terezije Avilske: – Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću, niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku ni u olujnom horizontu. Učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure. Prihvati moje hrapave ruke jer su za Tebe postale hrapave. Može li moj sudoper biti ravan nekom gudalu koje izvodi nebesku melodiju na nekoj tavi? Teško ju je očistiti i tako je ogavna. Čuješ li, Gospodine dragi, glazbu o kojoj mislim? Prošao je čas za molitvu dok sam prala suđe od večere, a nakon toga vrlo sam umorna. Dok još ujutro moje srce pjeva na poslu, navečer davno prije mene polazi na počinak. Daruj mi, Gospodine, svoje neumorno srce da u meni radi umjesto mojega. Svoju sam jutarnju molitvu izmolila noću u čast Tvoga Imena. Izmolila sam je unaprijed za posao sutrašnjeg dana koji će biti jednak današnjem. Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, i molim Te smijem li Ti umjesto osvojenih duša ponuditi umor koji me hvata kad vidim talog kave i zagorene lonce u kojima se kuhalo povrće? Sjeti me na sve što lako zaboravljam, ali ne samo zato da bih uštedjela na stepenicama, nego da bi moj savršeno prostrt stol bio molitva. Iako imam Martine ruke, ćud mi je Marijina i kad čistim crne cipele, Gospodine, pokušavam u njima naći tvoje sandale. Dok ribam pod, mislim kako su one hodale zemljom. Gospodine, prihvati ovo moje razmatranje jer nemam vremena za više. Gospodine, učini od svoje Pepeljuge nebesku princezu; zagrij cijelu kuhinju svojom ljubavlju i rasvijetli je svojim mirom. Oprosti mi što se toliko brinem i pomogni mi da prestane moje mrmljanje. Gospodine, Ti koji si pripremio doručak na jezeru, oprosti svijetu koji je tada rekao: „Pa što dobra može doći iz Nazareta?“

U Jakovu se obistinilo puno toga, pa i to kako prorok nije bez časti osim u svome zavičaju. Nakon nekoliko poziva službenih vlasti Bitetta o bratimljenju dvaju gradova, iz Zadra potvrdnog odgovora još nema.

Piše: Nebojša Gunjević