Čudotvorni dobročinitelj

NIKOLA BISKUP
Patara, 257. – Mira, 6. prosinca 327.
„Ime mu je Nikola“, Gospodin je rekao

Piše: Nebojša Gunjević

Podaj, Oče, koji poznaješ srca, ovome svom službeniku što si ga izabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i neporočno vrši svoje vrhovno svećeništvo, služeći tebi danju i noću; da umilostivi tvoje lice i prinosi žrtve tvoje svete Crkve, da ima moć odrješivati grijehe snagom Duha, prema tvojoj zapovijedi, da podjeljuje službe prema tvojoj volji i razrješuje svaki vez snagom što si je dao apostolima; da ti bude drag po blagoslovu i čistoći svoga srca – molilo je mnoštvo biskupa maloazijske crkvene pokrajine držeći na ređenju nad Nikolom ruke s osobitom vjerom i radosnih srca, i sve to i izmolilo.

Nalog
Jer nakon smrti njegova prethodnika Ivana, na kojega su svi gledali kao na sveca, trebalo je izabrati dostojnog nasljednika koji će preuzeti upravljanje Crkvom u Miri. Susjedni biskupi nisu ga uspijevali pronaći sve dok po preporuci jednoga od njih nisu počeli intenzivno moliti neka ih Gospodin rasvijetli.

I onaj koji je preporučio žarku molitvu u molitvi je dobio poruku neka te noći zajedno pođu u crkvu, neka čekaju u predvorju i prvoga koji uđe u crkvu povedu sa sobom i zarede za biskupa. „Ime mu je Nikola“, Gospodin je rekao tome molitelju.
Skupili su se u crkvi i moleći gledali tko će ući te se u cik zore na crkvenim vratima pojavio Nikola i na pitanje kako se zove odgovorio: „Gospodine, ja sam grešnik Nikola, sluga vaše preuzvišenosti.“

Mornari
Nikola je zaštitnik mnogih, a najviše je poznat kao zaštitnik djece i putnika, posebno mornara te o tomu postoje brojne priče. U njima stoji kako je i kao Isus zaustavljao vjetar i oluju a jedna od zgoda kazuje kako su mu još za njegova života neki mornari našavši se u nevremenu zavapili za pomoć. Pojavio se među njima i pomagao te su do luke došli neozlijeđeni. Nestao je a ponovno su ga našli kao biskupa kada su pošli zahvaliti u crkvu.

Poslušni
Čuvši odgovor biskupi su znali kako je objava Božja premda je Nikola bio laik. Već tada bio je glasovit po svojoj poniznosti a priče o tomu su se širile toliko da se čitajući njegove životopise čovjek može i nasmijati kao na primjer na to kako je „čim se rodio postio srijedom i petkom, sisajući samo jednom dnevno“.

Onaj na kojega je narod Mire već dotada gledao kao na sveca primio je potrebne sakramente i vodeći povjereno mu stado prema nebeskoj domovini s velikom se ljubavlju njime bavio.
Nije lomio napuknute trske niti gasio stijenja što tek tinja, nije prestajao brinuti o izgubljenim ovcama hraneći i one izgladnjele kako ne bi pomislile da su zaboravljene. Skupljao je stado a nije ga raspršivao jer se nije Bogom služio već Mu je služio pa su i one snažne davale još više mlijeka.

Čizmice
Nakon smrti roditelja ostao je Nikola s velikim posjedom i zlatom, stalno moleći neka tim dobrima zna upravljati prema Božjoj volji. A ona ga je uputila pomoći jednom plemiću koji je ostao bez novca i odlučio svoje tri prekrasne kćeri prostituirati jer ih zbog nadošloga siromaštva nitko nije htio uzeti, a i oni „skromnijega društvenog stanja dobro su se čuvali da im se ne udvaraju“, kako piše njegov prvi životopisac. Nikola je stavio u vrećicu zlatnike i „krišom ih kroz prozor ubacio u kuću dotičnog čovjeka i pobjegao svojoj kući“. Kada je ovaj vidio kako to odgovara veličini uobičajenoga miraza za udaju jedne od kćeri, udao je najstariju. Nedugo nakon toga Nikola je ponovno ubacio isti iznos zlatnika na isti način i plemić je udao i srednju kćer. I odlučio bdjeti sve dok ne otkrije tko je njegov dobrotvor, siguran kako će to i treći put ponoviti. Životopisac kaže kako je kada je čuo udar zlatnika o pod potrčao i dostigao Nikolu te mu se bacio pod noge sa suzama mu zahvaljujući a da mu je ovaj zapovjedio neka o svemu šuti. Naknadno je nastao i drugi kraj priče kako je Nikola vidio da ga otac djevojaka čeka te se popeo na krov i kroz dimnjak ubacio zlatnike. „Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih i otud dolazi stavljanje poklona u čarape ili čizmice“.

Vjerni
Kada su počeli vjerski progoni utamničen je sve dok teško bolesni car Galerije nije izdao dekret o toleranciji te se Nikola iz zatvora vraća u svoju biskupiju gdje su puk nakon progona zahvatili glad i kuga a on kao biskup pomaže svima „ne gledajući na vjersku pripadnost ili bilo koje drugo stajalište pučanstva već samo na potrebu da svima pritekne u pomoć i ublaži njihove jade“.

U svojoj revnosti dolazi do cara i izvješćuje ga kako je sav „narod upao u potpunu bijedu te su mnogi umrli i još umiru od gladi zbog nasilja i podbadanja carskog službenika“ koji je porez za Miru povećao do nepodnošljivih deset tisuća denara. Car je porez snizio sto puta, na samo sto denara, a Nikolini štićenici redovito „siromašni, neprevedno ugnjetavani i od svakoga drugog napušteni“ uz njega se još više stišću.

I onaj čije će relikvije 1087. biti prenesene u Bari razmatrajući o poslovici kako su ljudi gusto posijani ali rijetko niču ponavlja im kako više vrijedi šaka dobrote nego vreća mudrosti i kako su siromašni samo oni koji ne vide kako su i koliko bogato obdareni. A oni su znali kako mu je „knjigu evanđelja zlatom optočenu te dva zlatna svijećnjaka i zlatni kalež“ darovao sam car, kojemu su se neobično svidjele njegove riječi: Radim jer je Onaj Koji Jest rekao kako radi jer i njegov Otac radi. I, ono najvažnije, ljubim dakle jesam. Punina je života Ljubav, jer je Bog, Neprevarljivi, Ljubav.

Koža
Legenda kaže da je jedna gostioničarka kada je saznala kako je u tijeku Nikolino biskupsko ređenje, neobično uzbuđena jer je ovaj kod nje jednom prenoćio a ona ga prepoznala kao sveca, požurila u crkvu zaboravivši kako je počela kupati dijete, ostavivši ga u kotlu ispod kojega je zapalila vatru. Toga se sjetila tek pri kraju obreda i kada je zapuhana i luda od straha i boli doletjela kući na rasplamsaloj vatri našla ga je normalne kože kako se mirno igra s mjehurima kipuće vode.

*1. puta objavljeno 6. prosinca 2014.