Cvjetnica propituje našu savjest
Svečani i radosni ulazak u procesiji u crkvu na nedjelju Cvjetnicu, više je od lijepoga obreda. Taj čin predstavlja poziv i opredjeljenje svakog kršćanina, Isusova učenika. Svi smo mi jednom krenuli za Isusom i prihvatili njegovu Riječ kao pravilo svoga života. Cvjetnica je prilika produbiti smisao toga poziva u vlastitom životu. Postaviti si pitanje i dati iskreni odgovor na pitanje: ‘Tko je Isus za mene?’ Ali doista! Od oduševljenja Isusom koji toliko toga čini u našim životima, danas valja učiniti korak više. Ne samo prihvaćati ga kada je to lijepo i lagodno, već i kad treba nositi križ. Na Cvjetnicu Isusov učenik odlučuje ići za Isusom zajedno sa svojim slabostima, umorima, strahovima, ali i dobrim nakanama, planovima i nastojanjima te čini od svega toga prinos Bogu, poput Isusa koji uzlazeći u Jeruzalem čini prinos vlastita života Ocu. U mnoštvu biblijskih izričaja koji su pred nas stavljeni u liturgiji Cvjetnice, najrječitija je riječ ljubavi. Ljubav je nosiva riječ. Ključna! Ljubav koja je spremna razapeti se, darovati do smrti, jer pravu ljubav ne može ništa zaustaviti. Poziv je to i nama da zbog ljubavi treba znati i pretrpjeti i žrtvovati se. To nam je svima poznato iskustvo. Isus nam to najrječitije svjedoči.
Isusova muka koju slušamo na Cvjetnicu, kao zapravo i svaka druga ljudska patnja dovode nas pred misterij križa i trpljenja, a istovremeno i do misterija ljubavi. Isus je raspeta ljubav. On prihvaća patnju, muku, prihvaća križ jer spoznaje i osjeća u križu otiske Očeva plana i njegove ljubavi. Iako će Isus u boli razapinjanja kao iz najdublje agonije zavapiti: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio’, on i takve trenutke dijeli s Ocem. On i otac jedno su! Zato i govori: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.’ Čovjek često dovede u pitanje Božju ljubav kada ga snađe križ. Tada se Bog može učiniti dalekim i neshvatljivim. Isus svjedoči suprotno. Dapače, tada osjeća jedino Očevu blizinu. Prevrtljivi ljudi koji su mu klicali ‘Hosana’, zamuknuli su, učenici se razbježali. Ostaje jedino i samo Otac. O tome nam iz svoga iskustva mogu posvjedočiti toliki ljudi koji ponizno pate i trpe u svojoj samoći i boli. Preostaje im jedino pouzdanje u Boga i zato mu se ustrajno i usrdno mole.
Dozvolite mi, dok razmatramo o Isusovoj muci misli svratiti i na one s kojima se Isus poistovjetio kroz svoju muku. On i danas trpi u tolikim nevino osuđenima, bijedom pritisnutima, ubijan je u svakoj osobi koju se tjelesno i duhovno ubija zbog njezinih osjećaja, uvjerenja, ideala. Nažalost, ponavlja se Isusova muka i danas kroz one koji se trude ovaj svijet učiniti ljepšim, boljim, pravednijim i zbog toga stradavaju. Nije li u njima Isusova slika najočitija? Smijemo misliti i na bolesne i stare koji su razapeti na bolesničkom i staračkom krevetu ostavljeni od svojih bližnjih. Hoćemo li poput Petra zatvarati oči, opravdavati se i govoriti: ‘Ne znam toga čovjeka’? Postoji li pijetao koji može probuditi umrtvljene savjesti? Kolika je sila potrebna da nas prisili da, poput Šimuna Cirenca, pomognemo onima koji padaju pod teretom križa. Isus je postao čovjekom kako bi nas nazvao braćom i sestrama. Onaj, stoga koji podnosi patnju i nosi svoj križ, Isusov je brat i sestra. Pitati nam se što im dovikujemo i kako se prema njima odnosimo? Cvjetnica nam istinski propituje savjest. Suočava nas s našom, prevrtljivošću, nestalnošću i prijetvornošću. Čovjek se često ponaša po kriterijima ‘mase’, pristaje na ono što izviče ulica, bez osobnoga stava i opredjeljenja. Zakoračujući u Veliki tjedan valja stati pred ogledalo savjesti, propitati iskreno svoj odnos prema Bogu i prema čovjeku.
Biti kršćaninom, Isusovim učenikom nije prezahtjevno, ali traži od nas angažman, opredjeljenje i dosljednost. Može se, naime, biti sasvim blizu Isusu a biti izdajica. To vidimo u Judi. Može se od njega primiti veliko povjerenje, a ipak ga zatajiti. To vidimo u Petru. Isusovi smo učenici i mi. Gdje se nalazimo dok razmatramo njegovu muku? Možda u bijegu od vlastitih križeva, u zataji da Bog ne postoji kada dopušta da patimo. Prođimo iskreno ove Cvjetnice od dvorane Posljednje večere do Getsemanskoga vrta, Pilatoga dvora, križnim putem do Golgote. Prođimo tim putem u svojoj savjesti. Ondje ćemo postati svjesni kome zapravo pripada naše srce. Možda će nas protresti spoznaja što je Bog sve spreman učiniti za nas i naše spasenje. Protresti poput potresa u trenutku Isusove smrti. Neka se tada i zaori iz dubine srca: ‘Uistinu, Isus je Sin Božji’.
Matej Glavica
*1. puta objavljeno: 9. travnja 2017.
