Dobar kao kruh
Isus nam je na Posljednjoj večeri darovao svoje tijelo za kruh, da ojačani njime postanemo kruh za druge. Darovao nam je i svoju krv za piće, da poput dobrog vina druge krijepimo i donosimo im radost. Prema tome, nedjeljna sveta misa proteže se u naš svakidašnji život, kruh koji je Isus učinio svojim tijelom, on se lomi i dijeli… Ne bi li i naš kršćanski život trebao biti darivanje, lomljenje, za dobro drugih? To je plod Svete mise, ne da smo je obavili i sad smo mirni, nego sudjelovanje u misi i sveta pričest hrabre nas i osnažuju za bolji i kvalitetniji kršćanski život. ‘Gledaj kako se ljube’, uzvikivali su ljudi u prvom stoljeću gledajući kršćane kako žive. Što bi mogli uzvikivati danas gledajući nas kršćane 21 stoljeća? Isus nam svojim primjerom pokazuje kakav bi trebao biti naš kršćanski vjernički život. Tako nam je milo kad nam netko kaže da nas voli, da smo mu dragi… a Isus pokazuje da ljubav ne može i ne smije ostati na riječima. Ljubav mora biti konkretna, sadržajna, mora prijeći u djelo.
Sav Bog u komadiću kruha. Otajstvo je to veliko. Ako čitav krajolik stane u naše oko, zašto ne bi čitav Bog stao u jednu hostiju. Pa i to da je u tisućama hostija istovremeno, razumljivo je što je i naš lik isti u tisuću komadića zrcala. U Euharistiji ne tek da na svoje ruke primamo Isusa, već on nas svojima grli; i kaže čovječe postao sam dio tebe a to znači da mi je stalo do tebe, da te volim. Bog je postao ne samo čovjekom, nego i kruhom. Danas ga možeš uzeti u svoje ruke, danas možeš blagovati Njegovo Presveto Tijelo, kako bi imao život vječni. Svaki puta kada dolazimo na svetu misu potvrđujemo našu ljubav prema Bogu. Što su češći naši dolasci, tim je naša ljubav jača.
Poznata je zgoda iz života sv. Antuna, kako mu se jednom nakon primljene svete pričesti ukazao mali Isus. Tom prigodom svetac ga upita: Dijete, odakle dolaziš? Kako se zoveš? Što tražiš? Isus je odgovorio: Dolazim s neba. Moje je ime napisano zlatnim slovima na štalici, na križu, a sada na svim vratima svetohraništa. Ja sam Dijete Isus. Tražim srca ljudi. Kad je Antun čuo te riječi, reče: Mali Isuse, a što tražiš od mene? Antune tražim Tvoje srce! Bogu nije svejedno, On te voli. Kakvo je moje srce, kako ja prepoznajem Isusa u lomljenju kruha u Euharistiji? Iz svake hostije Isus viče da nas voli. Nije nas Bog ostavio same na zemaljskom putu, već je nazočan i živ među nama.
Euharistija je i danas središte i srce naše vjere, Crkve, jer se Bog i danas po njoj nastanjuje među nama, susreće se s nama, veže u sveti savez. I danas se Krist prinosi kao žrtva za naše spasenje. U njoj je Isus živ svojim uskrsnim tijelom i svojom riječju. Da bismo i mi danas mogli živjeti. Već 2000 godina Euharistija ne gubi na svome značenju, na snazi, isti Bog se u njoj daruje čovjeku. Crkva ne može živjeti bez Euharistije. Crkva, a to smo mi, njome se trebamo hraniti redovito da bismo imali život u sebi. Jer Isus je istinska potreba bez kojega se ne može graditi vlastiti život. Znamo dobro da bez Boga ne možemo uspjeti. I Tijelovo nas na to podsjeća; ‘Čovječe, ništa ne možeš bez Boga’.
U euharistijskom otajstvu događa se pretvorba, iza istih vidljivih pojavnih oblika kruha i vina nastaje novi sadržaj, nova stvarnost Isusova tijela i krvi. Tako se i u nama, koji slavimo euharistiju i koji pristupamo pričesti događa i treba događati pretvorba. Ostaju naši vidljivi oblici, ali iz njih se počinju pojavljivati nove osobe. Iza istog lica i tijela žene, muža, majke, oca, djeteta, mladića i djevojke počinje se pojavljivati nova, plemenitija, drukčija osoba, koja oko sebe širi miris Božje prisutnosti, njegove dobrote, milosrđa i ljubavi. Biti dobar kao kruh, čini mi se temeljnom porukom Tijelova. Čak i željom, najprije sebi, a onda i svima vama.
Matej Glavica
*1. puta objavljeo 30. svibnja 2013.
