DOBRO NAM DOŠLI, DRAGI PRIJATELJI!

foto: 24 sata

Sjećam se… Bio je blagdan Svih Svetih godine Gospodnje 1970. Moje kolegice koje su samnom dijelile svakodnevne obveze u Malvern College domu za učenike i ja, dobile smo pet slododnih dana. Iskoristile smo ih da izbliza vidimo najpoznatije znamenitosti Londona i  fotografiramo se na poznatim trgovima i ispred važnih zgrada koje smo do tada znali samo s turističkih prospekata, naslovljenih „Welcome to London“

Westminster Cathedral, najvažnija je katolička crkva u Englekoj. Sjedište katoličkog nadbiskupa, i svakako sam ju željela vidjeti i ako je moguće, biti na misi. I dok su kolegice obilazile znamenitosti u blizini, ja sam ušla u katedralu upravo kada je počela misa… Prva „prava misa“ koju sam slušala i na kojoj sam sudjelovala, a bila je slavljena na engleskom jeziku. I ponovno sam bila oduševljena: „Ovo je zaista London, a ovo sam ja!“, ponavljala sam „u sebi“ dok sam ulazila u crkvu u kojoj sam željela potvrditi svoj katolički identitet. Ugodno sam se iznenadila – katedrala je bila puna vjernika  različitih  lica i boje kože. Tu sam  prvi put izbliza vidjela i doživjela kozmopolitizam Katoličke Crkve. Misa je slavljena na engleskom jeziku, i kad smo bili pozvani da pružimo ruku osobi pored nas i zaželimo joj mir – ja sam pružila ruku i nasmiješila se mladoj ženi, pored mene. Bila je mojih godina, ali – posve drugačijeg lica od ljudi koji su dolazili iz Indije, ili drugih istočnih zemalja, a koje sam sretala svaki dan. Ova mlada žena sitnije građe, bila je svakako iz neke azijske zemlje, nasmiješila mi se i poželila mi mir. Poslije mise smo malo i razgovarale. Bila je Filipinka, u Lonodnu je studirala, a  u slobodno vrijeme je radila različite poslove da zaradi za studij… I, rekla je, naravno, katolkinja je. Objasnila mi je da su Filipinci uglavnom katolici. Nikada se kasnije nismo srele.

Manchester, dvadesetak godina kasnije. U ovom velikom industrijskom gradu na sjeveru Engleske provela sam mjesec dana zahvaljujući stipendiji Britanskog konzulata u Zagrebu. Tu sam susrela učitelje engleskog jezika sa svih strana svijeta, svih kontinenata  i svih kultura. U gradu smo primijetili da su čistači ulica bili doseljenici iz zemalja Dalekog istoka. Ti ljudi su radili u svim manje atraktivnim ali i manje plaćenim poslovima. Tu nije bilo nikakvih štrajkova, ni protestnih povorki, kakvih sam se sjećala iz svog prvog boravka u Engleskoj, kad su zbog štrajka čistača ulica svi engleski gradovi bili zagušeni smećem. Ovdje su to bili tihi, „nevidljivi“  ljudi, sretni što svojim radom mogu zaraditi toliko da mogu pomoći svoje obitelji u zemljama Dalekog istoka. Na ulicama smo sretali samo radnike – muškarce, i nijednu ženu. S druge strane, stručni seminar za nastavnike i profesore engleskog kao stranog jezika bio je međunarodni susret – žena! Sad se vidjelo da su i učiteljice stranog jezika u osnovnim i srednjim školama, ali i profesorice  na sveučilištima svagdje – uglavnom žene. Među njima smo bile i nas dvije Hrvatice i jedna Slovenka. Odmah smo  upoznale i nastojale se ne družiti, jer ipak – došle smo na seminar engleskog, a ne  hrvatskog ili slovenskog jezika. Sudionice seminara  bile su sa svih kontinenata, i svaka je bila ponosna na kulturu svoje domovine. Između nekoliko muškaraca, sudionika seminara, bio je jedan katolički svećenik iz Indije, redovnik – salezijanac, ravnatelj katoličke škole. Iz isksutva dopisivanja s p. Antom Gabrićem i njegovom ljubavlju prema Indiji, upitala sam ga jesu li i njih, rođene Indijce, pokrstili  hrvatski misionari? Mojim  pitanjem bio je uvrijeđen i odgovorio  je:“ Kako to mislite?  Pa ja dolazim iz onog kraja Indije, gdje je djelovao sv.Toma apostol! Nas je pokrstio Isusov učenik,“ Bilo mi je zaista neugodno, ispričala sam mu se, ali sam od tog susreta imala još jedna otvorena vrata. Ovaj svećenik, Indijac, svako je jutro, prije predavanja, slavio misu u obližnjem samostanu časnih sestara. Bila je to sjajna prilika da s još ponekom ženom, sudionicom seminara, svaki dan pribivam misi  u samostanu  dragih, gostoljubivih redovnica. Sve su to bile starije redovnice, ali vrlo ljubazne i srdačno su nas primale u svoj samostan. Svake nedjelje mi, katolici, sudionici seminara, mogli smo biti na misi koju je u samostanu slavio „naš svećenik“, Indijac, salezijanac. Najviše katolika, sudionika seminara bilo je s Filipina. Zapravo, sve su Filipinke bile katolkinje. Nije čudo da smo se, čim smo se prepoznale kao katolkinje i sprijateljile, i družile se na zajedničkim izletima… A na izlete smo išli – na sjever Engleske, u manje gradove u okolici  i u Liverpool. U rodnom gradu dvojice popularnih Beatlesa gotovo pobožno smo gledali, a neki i snimali kuće u kojima su  živjeli  Paul McCarty i John Lennon. Mi, katolici  bili smo oduševljeni ljepotom katoličke katedrale. Tijekom tih putovanja neke žene su bile baš pričljive, neke su bile teatralne, ali Filipinke su cijelo vrijeme bile tihe, nenametljive,  rastom i građom sitnije od ostalih žena, a u usporedbi s nekoliko mladih profesorica iz Kine – bile su „minijaturne“. Sve su bile vjernice, katolkinje. Bile su jednostavne, drage, komunikativne, ljubazne, i svake nedjelje su bile na misi.  Rado su govorile o svojim obiteljima i o svom poslu. Sve su bile  nastavnice u srednjim školama. Njihova suprotnost bila je žena iz jedne  veoma bogate arapske zemlje, iz Katara. Od svih nas  razlikovala se po svemu: bila je jače tjelesne građe, vrlo pričljiva, teatralno se i napadno odijevala u šarene haljine, a sve što smo u izlozima u Manchesteru i u drugim gradovima vidjeli – njoj se sviđalo i sve joj je  bilo  jako, jako jeftino. I sve je kupovala! Poželjela ja da joj kći, četverogodišnja djevojčica  dođe u Manchester za svoj rođendan – i došla je!… Bogatim  Arapima iz Katara  – u Europi ništa nije bilo ni skupo, ni nedostižno.

Osijek, 2023. Svih onih događanja i susreta u Manchesteru sjetila sam se kad sam u jednom  trgovačkom centru u Osijeku  srela mladog Filipoinca i mladu Filipinku. Pozvala sam ih na kavu. Prihvatili su s osmijehom i zahvalnošću. Tečno govore engleski, žive i rade u predgrađu Osijeka, i kažu da su presretni su što su u katoličkoj zemlji,  pa mogu biti  nedjeljnoj misi u bilo kojoj osječkoj crkvi… Oboje su došli iz Katara, gdje su, rekli su, Muslimani prema katolicima vrlo grubi, podcjenju ih, i tamo su morali raditi vrlo teške poslove.  Htjeli su promijeniti i posao i mjesto rada, ali svakako ostati u Europi, gdje više zarađuju nego u svojoj domovini. Izabrali su Hrvatsku, upravo zato što je Hrvatska – katolička zemlja, i tu se osjećaju kao kod kuće. Lijepo im je, zadovoljni su plaćom, od koje veliki dio šalju svojim obiteljima na Filipine. U razgovoru s njima i sama sam dobila lekciju iz zahvalnosti. Ovi mladi ljudi su govorili samo lijepe stvari – sa svim što im u ovom trenutku nudi su zadovoljni. Zahvalni su Bogu što rade među katolicima, što imaju stalni posao  i što mogu pomoći svojim obiteljima u dalekoj domovini. Ni riječi pritužbe i samosažaljenja nisu rekli, a znamo, pogotovo nakon nedavne nesreće s plastikom, da rade vrlo, vrlo teške poslove – one koje   naši mladi ljudi iz Osijeka i Slavonije uopće ne žele raditi ni za mnogo veću plaću. Razgovarali smo uz kavu i dogovorili se za novi susret prije Božića. Božić će provesti u Osijeku…

Nikada nisam doživjela tako intenzivno susret Isusove Majke s nepoznatim ljudima, mudracima s Istoka,  koji su se, vođeni zvijezdom, pojavili pred njenom kućom u Betlehemu u svom egzotičnom izgledu, i poželjeli vidjeti Njezino Dijete, te darovati ga, kao sad, kad sam sjela za stol u kafiću u Osijeku s ovim dragim, mladim ljudima s Filipina.  Jesu li i „mudraci s Istoka“ bili različitih obličja, različite boje kože, kojim su se jezikom služili dok su predavali Mariji darove za Isusa,  ne znamo. Evanđelist Matej o tome ne govori, ali naglašava da su donijeli Djetetu darove koji potvrđuju Njegov  kraljevski identitet i da u Djetetu u Betlehemu prepoznaju Kralja svega svijeta. Kako se Sveta Obitelj s njima sporazumjevala, gdje su prespavali,  ne znamo, ali s njima slavimo Bogojavljanje! Sin Božji se potpunim strancima, iz različitih kultura i različitih krajeva – objavljuje kao Bog i Spasitelj, i oni ga priznaju i prihvaćaju… Vjerujem da su se po povratku u svoju zemlju molili, i klanjali se Djetetu u duhu, da su o Njemu širili Radosnu vijest. Betlehemsko Dijete i Njegova Majka, cijela Sveta Obitelj  neizmjerno su ih duhovno obogatili i o tome su sigurno sa zanosom govorili. Jednostavno – drugačije nisu mogli živjeti. Jer – susreli su Boga u Djetetu i Njegovoj obitelji, koja ih je s ljubavlju prihvatila, i  sa zahvalnošću primila je njihove darove. Tu novonađenu ljubav Boga živoga objavljenog u Djetetu – vjerujem da su svjedočili, govorili o njoj u svojim kraljevstvima… Možda su njihovi potomci prihvatili kršćanstvo u Indiji o kojem je govorio svećenik, salezijanac iz Indije možda su neki tadašnji kršćani, katolici, doplovili i do Filipina… Toliko o Božjim planovima i putevima kojim vodi Crkvu Katoličku znamo malo, i toliko mnogo nam je skriveno.

Mi u Osijeku, ali i u drugim krajevima Hrvatske sve više susrećemo strane radnike – Filipince, katolike, koji su nam od Boga poslani. Tihi su, suzdržani, sretni su što mogu zaraditi za svoj život i život svoje obitelji u dalekoj zemlji, na drugom kontinentu i drugom kraju svijeta. Vole Hrvatsku, tu im je lijepo, jer su ljudi ovdje katolici, koji ih s osmijehom pozdravljaju na izlazu iz crkve poslije mise,  ali još nemaju hrvatske  prijatelje s kojima bi se družili… A da ih pozovemo na Božićni ručak? To bi rado prihvatili, jer je i na Filipinima Božić najljepši obiteljski blagdan… U Osijeku ima mnogo obitelji, sigurna sam, koje bi ih  primili i s njima podijeliti radost, ljepotu, širinu, dubinu i beskrajnost Božićne ljubavi. Ali, ne samo u Osijeku… A jezik ?  Pa engleski, mnogi ga u Osijeku tečno govore, Filipincima je to službeni jezik. Ali, taj susret  može biti i prilika da naši gosti i prijatelji, radnici s nama i među nama – nauče hrvatski jezik i prelijepe hrvatske božićne pjesme. Vjerujem  da bi i hrvatski Božić i okupljanje obitelji, kao  i autentičnu božićnu radost trebalo ponuditi kao dobrodošlicu stranim radnicima, katolicima,  među nama.

Nažalost, mi smo u Hrvatskoj danas u velikoj duhovnoj opasnosti da pristanemo na „kulturu ispraznosti“ koja nam se nameće s  dekadentnog europskog zapada. Jer – u našim izlozima ni prije, ni poslije Božića više ne vidimo ni anđele, ni slamicu, ni Betlehem, ni Djetešce, ni Svetu Obitelj, a umjesto hrvatskih božićnih pjesama slušamo samo „Jingle Bells“ u kojoj nema spomena ni Božića, niti Djeteta rođenog u Betlehemu, ni Njegove Majke, ni nas, koji smo uvijek za Božić pjevali: „Isuse, mileni, Bože moj, srce ti dajem da sam tvoj“. Te pjesme su zaslužile da ih nauče naši dragi Filipinci. I poručujemo im:

Dobro nam došli, dragi prijatelji! Vi ste nam svojim životom i skromnošću, brigom za svoje obitelji u dalekoj zemlji – pravi božićni dar i evanđeoska poruka; mir i radost uvijek su autentični Božji dar i uvijek je povezan s obitelji – i tjelesnoj i duhovnoj. To je dar  Presvetog Trojstva i Svete Obitelji Josipa, Marije i Djeteta, Sina Božjega! Dok ste s nama, vama  i vašim obiteljima u dalekoj zemlji, na drugom kraju svijeta želimo i govorimo: Sretan Božić i blagoslovljena nova  godina, 2024.

Ana Penić, MM