Dragi naš pateru Zvjezdane – oprosti što plačemo!

Ima jedna priča koju moj tata često priča. S njom ću početi ovaj tekst.

Bilo je to 1997. godine. Proživljavali smo jako teške obiteljske trenutke .Mama se borila za život u sterilnim jedinicama jedne zagrebačke bolnice, hrvajući se sve neuspješnije sa Non Hodgkin limfomom.Imala je samo dvije godine više nego ja danas, i gubila je bitku sa zloćudnom bolesti. Transplatacija koštane srži nije najbolje prošla.Krvna zrnca nisu se pojavljivala, a ona su značila život. Bez njih nije bilo nade.

Dok je čekao termin za posjetu, tata je šetao centrom grada.Šetnja ga je odvela do katedrale. Ovoga puta nije ušao u nju, nego je skrenuo lijevo.

Franjevačka crkva na Kaptolu bila je prazna i tiha.Tati je bilo teško, preteško.Tuga i neizvjesnost su ga tištale, a sram i nevoljkost , kao i činjenica da od vjenčanja nije ušao u ispovjedaonicu i nije znao pošteno ni kajanje izmoliti, priječile su ga da se odluči odmah na ispovijed.

Ipak, ušao je u ispovjedaonicu.Tamo ga je čekao fra Zvjezdan.

Ne znam točno što mu je rekao taj blagi divni svećenik, jer to spada u ispovjednu tajnu, no znam da su tog dana očeve rane bile povijene najboljim melemom.Okrijepio ga je, podignuo, dao mu nadu.I, znate što?Čudo se dogodilo.Križ je bio zagrljen, a mama je preživjela.

Sjetila sam se te priče jučer, kad me rastužila vijest o smrti dobrog fratra.Sigurna sam da su se mnogi jučer sjetili nekih svojih priča, sa ljubavlju, zahvalnošću, i zašto ne reći, tugom. Tolike je dodirnuo, tolike utješio, tolike obratio. Ne možeš, jednostavno, na tako živo svjedočenje ljubavi živoga Boga, ostati gluh i slijep i ne reagirati svojom ljudskom esencijom- ljubavlju. Mislim da se u toj jednostavnoj istini krila tajna mnogih ulovljenih duša u mrežu ljubavi.Ljubav reagira na ljubav, a istina na istinu.

U Adventu smo. Ima li ljepših, ima li prikladnijih riječi koje bi dotakle ljudska srca izgubljena u žrvnju svakodnevnice i problemima koji nas tište, koji nam ne daju misliti i koji nam ne daju živjeti, od onih fra Zvjezdanovih:

“Ne boj se Božjeg pohoda. Ne boj se Božića, malenog i jednostavnog djeteta u kojem te sam Bog pohađa. Ne plaši se za svoj život i svoju slobodu. Daruj u toj slobodi ljubavi čitavo svoje biće Božjim planovima. Prepoznaj svoje biće i tajnu svoga života kao Božji dar. Ne boj se sadašnjih kriza i poteškoća.

Ne boj se za sutra i za budućnost. Ne boj se prijetnji siromaštva i oskudice. Ne boj se. Isus te je pretekao u malenosti i siromaštvu da ovu zemlju obogati sobom, svojim bićem. Ne boj se!”

I kako da se onda bojimo?

Imam još jednu priču čiji je kraj ispričan baš ovih dana.

Jedna draga osoba iz moje obitelji razboljela se baš kad i fra Zvjezdan.I baš poput patera, na mozgu mu je naraslo nešto što nije smjelo.Bili su soba do sobe . Nimalo neobična situacija,dan poput tisuća drugih u Vinogradskoj.

A ipak ništa nije bilo obično.Bolničku tišinu prekidala je neprestana pjesma i molitva.Ljudi su ležali u svojim krevetima, svak sa svojom mukom i jadom, i slušali nebrojene iskaze ljubavi ,brige i poštovanja, usmjerene na jednu osobu tamo, no divnim otajstvom kanalizirane u rijeku milosti što je preplavila odjel.

Baš poput patera, i taj je čovjek pušten kući s prognozama koje to ustvari i nisu.

Baš poput patera, podnio je patnju i križ kojeg su obojica ljubili.

Umrli su istog dana.

Netko mi je rekao na što je odmah pomislio na ovu “slučajnost”. Na onu Kristovu- Još danas bit ćeš sa mnom u Raju.

Da, zašto ne? Toliki su primili tolike milosti preko fra Zvjezdana. Zašto bi i njegov kraj bio iznimka?

I zato, dragi naš pater, oprosti nam što plačemo. Znamo sve. Smrt nije kraj.Završio si posao .Dobar si boj bio. Paralela s Kristom- tolike je spasio- a sebe nije- nameće se sama od sebe.

Plačemo jer su suze tako ljudske, a mi smo samo ljudi. Oplakujemo iz poštovanja , zahvalnosti i ljubavi, baš kako smo oplakivali i neprežaljenog Ivana Pavla.

Do novih zgoda, novih povijenih rana, novih melema i uslišanih molitvi.Do novih Božića. Dragi naš.

Preuzeto s: Genijalni um