DUHOVNA OBNOVA UDOVICA
Prigodom tristote obljetnice početka gradnje župne crkve osječke župe Preslavnog Imena Marijina, 31. svibnja je, u Pastoralnom centru župe, održana duhovna obnova za udovice. Ovu duhovnu obnovu organizirali su župnik, vlč. Ivan Jurić i Svjetovni institut Obitelj Malih Marija. Na početku programa vlč. Jurić, domaćin župe, pozdravio je sve prisutne žene, i predstavio gošću, dekanicu Filozofskog fakulteta u Osijeku, dr.sc. Anu Pintarić, koja je svoje djetinjstvo provela u ovoj župi, a i sama je udovica. Župnik je, potom, predmolio treću deseticu Gospine krunice sa željom da srca i duše svih prisutnih budu otvorene nadahnućima Duha Svetoga na blagdan Pohođenja Blažene Djevice Marije Elizabeti.
Predložio je da nakon predavanja profesorice Pinatrić, duhovnu obnovu nastave u crkvi, sudjeluju u posljednjoj svibanjskoj pobožnosti ove godine, te Devetnici Duhu Svetom, nakon sv.mise. Gospođa Pinatrić je za temu svoga predavanja izabrala dramu „Pred zlatarnicom“ Karola Wojtyle. Objasnila je kad je, i u kakvim okolnostima Karol Wojtyla, (kasniji papa Ivan Pavao II, danas svetac) pisao ovu dramu koja je po mnogo čemu specifična. Objasnila da je to rapsodična drama; izrasta na romantičarskoj i neoromantičarskoj osnovi i s kršćanskim pogledom na svijet. „Pisca zanima čovjek u raskoraku između stvarnosti i snova, smisla i besmisla, sklada i nesklada“, naglasila je. U svom izlaganju govorila je o začudnosti ove drame koja je, kako piše u podnaslovu drame „meditacija o sakramentu braka koja kadkada prelazi u dramu.“ Profesorica je objasnila što je tema drame: to je ljubav, najveća drama čovjekove egzistencije.
Žene su vrlo pažljivo, gotovo pobožno slušale njezino predavanje o dva mlada bračna para na početku drame i kako se njihov život odrazio na život njihove djece, koja razmišljaju o braku. Jedan od glavnih likova je udovica, koja je doživjela ljepotu i duhovno bogatstvo braka i tu ljepotu, nakon što joj je suprug poginuo u II.svjetskom ratu, prenosi sinu. Glavno mjesto radnje je zlatarnica u glavnoj ulici (u drami je to glavna ulica Krakova, ali može biti bilo kojeg grada), koja je osvijetljena dugo u noć i pred njom se događa ljubav, radost, jednost, dar, most, sklad, cjelina, jednog mladog bračnog para, u kojem se rađa sin, a kad je sinu samo dvije godine, njegova majka, ostaje udovicom. Drugi bračni par, koji se također susreće pred zlatarnicom od početka živi u neskladu, s mnogim razočaranjima mlade supruge koja u braku doživljava dramu praznine i neispunjenja.
Drugi dio drame, dvadeset i sedam godina kasnije, čitatelja i gledatelja ponovno dovodi u istu ulicu, pred istu zlatarnicu gdje nalazi dvoje mladih ljudi – kći nesretnog bračnog para koji živi u neskladu, i sin majke udovice, koja svog sina odgaja u duhu ljepote i sklada, ljubavi i radosti, koje nosi u sjećanjima na mladog supruga, koji je umro tijekom ratnih godina II.svjetskog rata. Oni se vole i razmišljaju o braku, ali su im iskustva svojih roditelja posve drugačija, kao svjetlo i sjena života. „Pisca Wojtylu zanima čovjek koji živi u raskoraku izemđu stvarnosti i snova, čovjek koji postoji u svim vidovima između stvarnosti i snova, čovjek koji postoji u svim vidovima između sklada/nesklada i smisla/besmisla uvijek spreman na prihvaćanje križa i patnje, bez kojih nema života i braka“, zaključila je profesorica Pintarić.
Nakon njezina predavanja, te molitve sv.krunice, i sv.mise koju je slavio vlč. Jurić, u kojoj je udovicama za uzor pokazao Blaženu Djevicu Mariju, koja je najveći dio života provela kao udovica, ali uvijek hita onome tko je u potrebi, kao što je hitala svojoj trudnoj, starijoj rođakinji. Naglasio je da će svaka udovica koja po Marijinu uzoru, nosi pod srcem i u srcu Isusa i ide onima koji su u potrebi – biti ispunjena i sretna. Iz osobnog iskustva susreta sa stradalnicima Posavine, odakle i sam dolazi, posvjedočio je kako je onima koji su tijekom života bili bliski s Bogom i Crkvom puno lakše nositi se sa svakodnevnim teškoćama i patnjama od onih koji su kroz svoj život išli pouzdavajući se samo u sebe. Njima je sada puno, puno teže. Rekao je da bi ovakvi susreti trebali biti redoviti, jer od početka Crkva doživljava udovice, kao svoju brigu i dragocjenu pomoć u ispunjenju svoga poslanja.
Ana Penić
