DUHOVNI RAD S DJEVOJKAMA – 50. godina Svjetovnog instituta Obitelj Malih Marija

DUHOVNI RAD S DJEVOJKAMA

Na  Veliki četvrtak 1968. poslije obreda „Posljednje večere“ u kapucinskoj crkvi je bila, kao i svih ranijih godina „Getsemanska ura“ – vrijeme tišine, razmatranja Isusove agonije u Getsemanskom vrtu. Tekst je napisala teta Elza, a djevojke su ga čitale i birale prikladne pjesme. Treba podsjetiti  da je to uvijek bio radni dan, i da su djevojke sutradan bile u svojim školama i na fakultetima  a teta Elza – u svojoj kancelariji.  I tada, na Veliki četvrtak 1968. ona  je dobila nadahnuće Duha Svetoga da osnuje žensku zajednicu, „obitelj“ gdje će članice posvetiti Bogu u djevičanstvu, ali živeći  u svijetu, kao Isusova Majka, koja se ni po čemu nije razlikovala od drugih žena Nazareta. Zato je odlučila da  djevojkama  koje osjećaju poziv na duhovno zvanje ponudi posvećenje života u svijetu gdje redovnica ne može raditi: u školi, u poduzeću, u javnim  ustanovama, na svim radnim mjestima… Zapravo, to je bio jedini  način da Crkva, po svojim duhovnim kćerima, bude prisutna tamo gdje nitko od “službene“, uniformirane Crkve ne može doći.

o. Donat

Nakon toga, tijekom cijele godine 1968. molila je  za svjetlo Duha Svetoga o  osnivanju  takve zajednice i o tom je razgovarala s o.Donatom, koji je to uvijek odbijao. Ona je, međutim, s nekoliko djevojaka često razgovarala i zaključila da bi sjeme nove ženske duhovne zajednice palo na plodno tlo. Pater Donat je i dalje držao djevojkama tjedne kateheze iz: asketike, duhovnosti, povijesti Crkve, tumačio je Bibliju i katolički moral, jer su i on i teta Elza bili svjesni koliko je važno poznavati svoju vjeru, a studij teologije na kojem bi studirale i djevojke – nigdje u Hrvatskoj nije  bio „ni na vidiku“. Na  blagdan Bezgrešnog začeća BDM, 8. prosinca 1968. (bila je nedjelja, prekrasan, sunčan dan) u kapucinskom samostanu, p. Donat držao razmatranje o Gospi, i zaneseno govorio kako Marija želi biti prisutna u svijetu  kao Mala Marija, kao što je Marija, Isusova Majka bila prisutna u Nazaretu – ničim se ne razlikujući od ostalih žena, osim beskrajne ljubavi za Boga, svoga sina Isusa i poslušnosti Duhu Svetome… Teta Elza je tim njegovim govorom bila i zatečena i oduševljena. Blistala je! A koliko je oduševljenje djevojaka bilo, pokazuje činjenica da su neke od njih predložile patrima kapucinima – doček Nove godine u crkvi, za koji su se i izborile. Novu 1969. dočekale su u kapucinskoj crkvi. Teta Elza je s nekoliko svojih „duhovnih kćeri“ također imala pouke o Gospi… Rezultat je bio… Na Uskrs 1969. pet djevojaka je nakon jutarnje mise došlo k njoj u stan čestitati joj Uskrs i tada su joj predale pismo u kojem ju mole da im bude duhovna majka u Obitelji Malih Marija. Taj dan se uzima kao službeni dan nastanka Svjetovnog instituta Obitelj Malih Marija. Njezine posljednje riječi, u bolnici u Osijeku, 2012. bile su: “Čuvajte Obitelj MM“! A nekoliko tjedana prije toga, rekla je: “Neka kuća Obitelj MM bude mjesto susreta,  druženja, pjesme i radosti.“

TRODNEVNE ZATVORENE DUHOVNE VJEŽBE – „BRAND“ MALIH MARIJA

Tijekom ljetnih državnih praznika teta Elza je organizirala zatvorene duhovne vježbe za djevojke, koje su se održavale u savršenoj tišini, razmatranju i obavljenim velikim ispovjedima na kraju. Početak je uvijek bio u četvrtak navečer, a završetak u nedjelju navečer… Šutnja je bila vrlo, vrlo nadahnjujuća i djevojke su je rado prihvatile… Prve duhovne vježbe održane su 1966.u Hrvatskom Leskovcu, pod vodstvom isusovca, o.Petra  Galaunera, kao i slijedeće dvije  godine, ali u Zagrebu, a  1969. bile su  u Osijeku, u samostanu Marijinih sestara u Retfali. Slijedećih tridesetak godina ove duhovne vježbe bile su u Osijeku ili Aljmašu. Više ih ne organiziramo… Šteta! U Aljmaš, u Gospino svetište Teta Elza, pater Donat i „njihove duhovne kćeri“ išli su na izlete na početku kao i pri kraju školske godine. Bile su to prilike da se djevojke još bolje upoznaju i sprijatelje. Državni praznici („1 maj“; „27. juli““ 29.novembar“) „dušu su dali“ za intenzivan duhovni rast. Plodonosni rad tete Elze i p.Donata je od početka nekim osječkim župnicima je bio trn u oku… i pisali su peticiju đakovačkom i srijemskom biskupu, u kojoj su tražili da biskup zaustavi  njihovo djelovanje. Biskup Bauerlien ih je za to pozvao na razgovor u Đakovo, ali da dođu s djevojkama.

Početkom  rujna 1969. nekoliko djevojaka je s patrom Donatom i Tetom Elzom otišlo u Đakovo na razgovor s biskupom. Razgovor je bio vrlo srdačan. Biskup ih je saslušao, blagoslovio, i ohrabrio ih da samo tako nastave… Ali, nedugo nakon toga, zatražio je da razgovara samo s djevojkama. Tako su dvije studentice Pedagoške akademije i jedna ekonomije, u siječnju 1970. otišle u Đakovo i sa svojim biskupom razgovarale cijeli dan – do posljednjeg šinobusa kojim su se vratile u Osijek. Razgovor je tekao mnogo ljepše nego su mogle zamisliti. One su ga izvjestile što, kako i koliko rade s djevojkama, kako  komuniciraju  sa svojim župnicima (sve su nedjeljom bile na misi u svojim župama) a biskup je potom govorio o svom radu katehete, ističući ljepotu i važnost učiteljskog poziva. A  onda je  otvorio dušu. Pričao je o progonu Crkve poslije II. svjetskog rata i posebno – o mučeništvu kardinala Stepinca.  Djevojke su ga slušale nijeme. O Stepincu do tada nisu znale gotovo ništa. Budućim nastavnicama bila je to duhovna priprema za  iskušenje koje će ih za dvije godine dočekati:  već tijekom školske godine 1971./72. nakon sloma Hrvatskog proljeća, tek zaposlene, mlade  nastavnice, našle su se pred životnom odlukom: ići javno na misu i raditi u školi, ili se skrivati. Odlučile su se za Isusov poziv:“Tko se mene stidi pred ljudima, stidit ću se ja njega pred licem Oca nebeskoga“ (Mt,10, 32).  One se nisu stidjele!

1970. za prvosvibanjske praznike održane su prve zatvorene duhovne vježbe za djevojke koje su se odlučile postati Male Marije, također u samostanu Marijinih sestara u Osijeku. Budući da je p.Donat bio u Rimu, na proglašenju Leopolda Bogdana Mandića blaženim, ove duhovne vježbe je držala teta Elza. Sad se desetak djevojaka još više oduševilo za svoje poslanje – „biti anonimna, ali vjerna, djevičanski lijepa i ponizna kao Marija u Nazaretu“ i svoje zvanje  su vrlo ozbiljno shvatile. S Tetom Elzom su već od početka, počele stvarati Konstitucije. Taj proces bio je vrlo, vrlo demokratski. Na svakom susretu je najprije bila molitva „O dođi Stvorče, Duše svet“, pročitalo  bi se nešto o onom što je bilo objavljeno u crkvenim  dokumentima  o redovničkom, odnosno Bogu posvećenom životu,  a  poslije toga su samostalno, slobodno razgovarale o „zadanoj temi“ i načinu budućeg života. Razgovarale su, predlagale, pitale, “brusila se“ svaka rečenica. Koliko je to stvaranje Konstitucija bilo temeljito  – govori i činjenica da su nastajale tijekom nekoliko godina. Teta Elza i p.Donat su  inzistirali da Male Marije žive  u skladu s Koncilom i naukom Crkve, a u pravi čas se, 1970. iz Rima  vratio  vrsni poznavatelj ustanova posvećenog života, p. Hadrijan Borak, kapucin, koji je temeljito „pročešljao“ Konstitucije i uskladio ih s pravnim zakonima Crkve. Konstitucije su, potom, osobno predane đakovačkom i srijemskom biskupu mons.Ćirilu Kosu, koji ja na blagdan sv.Franje 1975. teti Elzi u kapucionskom samostanu, nakon mise, predao Dekret kojim odobrava djelovanje ovog svjetovnog instituta.

Svrha ovog Instituta je: osobno posvećenje po uzoru na BDM po zavjetima čistoće, poslušnosti i siromaštva, odgoj djevojaka  za čist i neporočan život u zvanju u koje su pozvane – bilo to u braku ili Bogu posvećenom životu u bilo kojem obliku (redovnička zajednica, svjetovni institut – prema nadahnuću i vodstvu Duha Svetog). Iako su djevojke bile mlade i nisu još radile – planirale su školovanje svećeničkih kandidata i molitvu za njih, te gdjegod je potrebno – djelovati karitativno.

Pater Donat i teta Elza bili su razumni i oprezni… Tako su prve doživotne zavjete položile dvije Male Marije  tek 1. prosinca 1979. na ruke đakovačkog i srijemskog biskupa mons. Ćirila Kosa, u prisustnosti duhovnika, p.Donata, Majke Obitelji, Elizabete Kulundžić i svojih susestara, i to u kapelici samostana Sestara milosrdnica sv.Vinka u Strossmayerovoj ulici, danas zgradi Caritasa. Kasnije su Male Marije doživotne zavjete polagale u župnoj crkvi sv.Josipa Radnika,  i napokon u kapeli svoje kuće.

Rad u župama

Male Marije počele su raditi u župama na poticaj preč. Nikole Kerčova, župnika župe sv.Josipa Radnika i osječkog dekana, po selima i naseljima oko Osijeka osamdesetih godinama 20. st. Sva ta mjesta bila su  1991. okupirana, a stanovnici protjerani. Nažalost, nakon povratka, novi ih župnici nisu pozvali, osim p.Areka, župnika župe Mučeništva sv.Ivana Krstitelja na Brijestu, što su one rado prihvatile… Članice danas  vrlo su aktivne u župama u kojima žive i u Splitu i u Zagrebu.

 Osim individualnog i katehetskog rada  s djevojkama, Male Marije  djeluju u Crkvi i na druge načine; surađuju s drugim zajednicama u svojim župama, a već gotovo 40 godina djeluju u katoličkim novinama i magazinima („Veritas“, „Marija“), ponekad u  društvenim  medijima, te na radiju. Prvi vjerski radio program u Osijeku,  već u proljeće 1992. (još je grad bio u stalnoj „općoj opasnosti“) bila je katolička  emisija „Učinimo nešto lijepo za Boga“ na Hrvatskom radiju Baranja, koju je uređivala jedna Mala Marija;  od 2011. Obitelj Malih Marija ima i svoju web stranicu, a prisutna je i na Facebook-u. Domovinski rat je pogodio i Obitelji Malih Marija. Neke  MM  su bile tijekom ovih opasnih vremena u obiteljskoj kući, koja je 22. prosinca 1991. izravno pogođena granatom iz Baranje. Male Marije su živjele između granatiranja i rada. Mala Marija koja živi u Splitu bila je angažirana u bolnici brinući se za  brojne prognanike iz Bosne, a  udomila je  jednu teško bolesnu djevojčicu iz Sarajeva, koja nije imala nikoga svoga. Mala Marija, koja je radila u školi, za vrijeme svakodnevnih granatiranja bila je u u Austriji s učenicima,  i tamo je organizirala duhovni  život i za učenike i za učiteljice (svakodnevnu molitvu krunice, božićnu ispovijed i misu). Ostale su se brinule za svoje roditelje, te braću i sestre kojima su bile potrebne. Tijekom izbjegličke krize 2015.  jedna je Mala Marija  bila sva posvećena izbjeglicama, o čemu je pisao i društveni tisak, s pohvalama liječnicama „heroinama s granice, Tovarnika“.

Danas su Male Marije prisutne u Crkvi i društvu kao vjeroučiteljice, župske suradnice na mnogim područjima, te katehistice, orguljašice, suradnice župnika i drugih katoličkih udruga u svojim župama. Zahvalne su Bogu što su uz Isusa i Mariju već punih pola stoljeća! Jer – prekrasno je biti i živjeti kao Zaručnik i Zaručnicu iz „Pjesme nad pjesmama“ uz zauvijek mlade Isusa i Blaženu Djevicu Mariju, Isusovu Majku i Zaručnicu Duha Svetoga.  

Ana Penić, MM

Nastavak na tekst: ZAUVIJEK MLADI