Golubica na ljestvama

OZANA KOTORSKA
Relezi, 25. studenoga 1493. – Kotor, 27. travnja 1565.

Nisu mogli reći „Pokoj vječni“ nego samo „Slava Ocu“

Nije u ovoj stvari sve bilo jasno Hajreddinu Barbarossi, vrhovnomu zapovjedniku flote nepobjedivoga Sulejmana Veličanstvenog, koji je godinu prije na moru porazio Svetu ligu u koju je Venecija okupila mediteranske zemlje kako bi se oprla njegovoj snazi te će Mlečani godinu kasnije morati kupiti mir za 300.000 zlatnih dukata godišnje. Mrsio je riđu bradu i mrštio spojene obrve ali do odgovora zašto ne može svladati 3500 duša nije došao. Grad doduše ima dobre utvrde ali je on kao bivši gusar i čovjek koji je o moru i ratu zbog svoga iskustva i odmaklih godina znao sve osvajao i puno bolje utvrđene i daleko, daleko veće gradove.

Ludost
Nigdje nije pogriješio. Preko uhoda je saznao kolikim ljudstvom za obranu grad raspolaže, što ima od oružja, kakvo je stanje utvrda i koje su najslabije točke obrane. Saznao je kako u gradu neprestano tinja neprijateljstvo između vlastele i puka jer plemstvo vlast grčevito drži te je znalo doći i do oružanih sukoba, a to je trebalo samo olakšati pobjedu.

Prostor oko Kotora s kopnene strane odavno je već zauzet a sada je pao i Herceg Novi i cijela je Boka kotorska pod njegovom vlašću i naprosto je neobjašnjivo da pošto je sve pokušao s iznimno snažnom flotom i brojnom vojskom te je i sam stao u prve borbene redove zapovjedivši napad sa svih strana grad još uvijek odolijeva i nanosi njegovu ljudstvu velike gubitke premda su svi njegovi zapovjednici izvrsno obučeni jer se o njihovu školovanju osobno brinuo. I onda su mu doveli starca ribara uhvaćenog u zaljevu koji mu je rekao kako „golubica na ljestvama“ neće dopustiti da osvoji Kotor. Otpustio ga je i pred sebe pozvao uhode koji su ga o svemu obavijestili i zapovjedio da mu kažu baš sve o prilikama u gradu a oni su mu rekli i to kako tamo živi jedna zazidana djevica koju svi poštuju, no to su smatrali ludošću a o njima im nije ni na kraj pameti govoriti svomu zapovjedniku.

– Ona da je luda… ona… ali zar mislite da su Hajreddina pobijedili kotorski topovi? Hajreddin se dosad borio s ljudima, hrvao se s morem i olujom… ali s čovjekom koji u sebi svaki dan ubija sebe da može u njem biti sva sila i moć Božja, s njime se nije borio. Hajreddina Barbarossu nisu pobijedili Kotorani, nego Bog – bjesnio je silni admiral te je nakon šest dana prekinuo opsadu Kotora i nikada je više nije ponovio.

Pokornica
A prvo što su kotorski providur, biskup i predstavnici građana učinili kada su 11. kolovoza 1539. pozvani na predaju grada bilo je da odu kod Ozane, koja im je nakon molitve rekla neka se ne boje, neka svi izmole krunicu i stave se pod zaštitu Blažene Djevice, gradskoga zaštitnika svetog Tripuna i svetog Vinka Fererskog, neka se bore hrabro i neprijatelj neće nadvladati.

Bog ju je od djetinjstva posebno označio ukazavši joj se u vrletima njezina sela najprije kao Dijete a zatim kao Raspeti. Molila je majku neka joj priča o Kristu a ona joj je govorila o Kotoru i Kristovoj slici koju je tamo promatrala i mala je Kata Kosić željela tamo otići što prije kako bi Ga što bolje upoznala te ju je majka nakon neprestanih molbi odvela. Ostala je kao sluškinja u obitelji Buća i pred Uskrs u njezinoj prvoj kotorskoj godini, dok je klečala pred ispovjednikom vidjela je s njegove desne strane ponovno Raspetoga pa ispovjedniku nije mogla reći ni riječi, a nakon propovijedi na Veliki petak 1513. odlučila se zatvoriti, „zazidati“ u neku od crkava. Biskup je to odobrio i 25. siječnja 1515. ulazi u sobu uz crkvicu Svetoga Bartolomeja i naziva se Ozanom.

Prostorijica je imala vrata i prozor preko kojega je pokornica slušala misu, primala skaramente i milostinju za svoje uzdržavanje a ključ od vrata nalazio se kod kotorskoga biskupa i otvarala su se samo kada je bila teško bolesna. Sitna rastom i iznimno lijepa na svomu je tijelu na bokovima držala željezni pojas, njena je košulja bila od kostrijeti a krevet ljestve s pet prečaka na koje bi prostirala pokrivač. Jastuk je bio kamen ili cjepanica pokriveni krpom, a njena bičevanja nisu bila rijetka. Nije jela meso i četiri dana u tjednu bila je samo o kruhu i vodi te je klečala dok je jela hranu koju je stavljala na pod svoje ćelije.

Ruže
Pokornica je imala posebnu ljubav za siromahe što su se okupljali pod njezinim prozorom te bi ono što joj je najlošije doneseno za hranu ostavljala sebi a sve je ostalo darivala. Što bi stekla kao vješta vezilja također je bilo za njih, a ljubav prema siromasima najljepše kazuje priča kako ju je, još dok je bila sluškinja u obitelji kotorskoga patricija Aleksandra Buće, gospodar zatekao na vratima svoje kuće kako „u pregači nosi ostatke hrane s nakanom da to podijeli gradskoj sirotinji“. Nakon prijekora zapovjedio joj je neka rastvori pregaču i kad ju je rastvorila „u njoj su, na njegovo veliko iznenađenje, bile ruže“.

Pomoćnica
Nakon sedam godina preselila se u novu ćeliju jer je u potresu njena sobica kraj crkve Svetoga Bartolomeja bila oštećena i tu je pošto su dominikanci napustili samostan kraj crkvice Svetoga Pavla osnovala samostan dominkanskih trećoretkninja. – Neprestano su je posjećivali građani i stranci i oni s najviših društvenih slojeva, potaknuti javnim mnijenjem o njezinoj izvanrednoj svetosti… Što se mene tiče, doista ne bih znao izraziti moć njezinih riječi i žar, koji bi božanskom ljubavlju ogrijala i najledenije srce, tako da bi se smekšalo, pa ne znam kako bilo tvrdo. Nikada nitko nije bio kod nje, a da nije od nje otišao smiren i zadovoljan u duši – kaže njezin anonimni suvremenik.

Po savjet joj dolaze i biskup i providur a „neuku pastiricu“ iz obitelji kojoj je „malo stado ovaca bila sva imovina“ narod osim kao bogoduhu savjetnicu zna i kao proročicu, miriteljicu, iscjeliteljicu, zaštitnicu grada od tada uobičajenih zaraznih bolesti.

Kada je nakon više od 50 godina „zazidanosti“ umrla, Kotorani i stanovnici obližnjih mjesta pohrlilu su u crkvicu Svetoga Pavla želeći je još jednom vidjeti. Nadali su se „imati komadić njezina odijela, nešto što joj je pripadalo. Dva puna dana mnoštvo vjernika neprestano je hodočastilo da joj vide mrtvo tijelo. Zbog smiješka i vedrine lica narod je govorio da spava. Mnogi su osjećali neki izvanaredni miomiris, a oni koji su se približili lijesu nikako nisu mogli reći ‘Pokoj vječni’ nego samo ‘Slava Ocu’.“

Piše: Nebojša Gunjević

*1. puta objavljeno 27. travnja 2015.