GOSPINA ZRAKA SVJETLA

Gospođa Marija Kiš, 1992.

U povijesti hrvatskog naroda 16. studeni 2012. godine bit će zabilježen kao jedan od onih dana „koji je u Božjim očima kao tisuću godina“, kako kaže sv.Petar u svojoj Poslanici. Presuda Međunarodnog haaškog suda za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije, kojim je poništena optužnica hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, a time i skinuta stigma s Hrvata, kao naroda koje uvijek jednostavno – kriv; kriv je što je razbio Jugoslaviju, miljenicu međunarodne zajednice, „kriv je jer je stvorio državu na zločinu“…
Zato su naši branitelji, njihove obitelji, ali i mnogi vjernici okupljeni u svojim crkvama, u molitvi, na koljenima i bdjenjima molili za pravednu konačnu presudu Haaškog suda. Kao 1991. svjesni da je pravi neprijatelj „Otac laži“, „ubojica ljudski od početka“, „tužitelj braće naše“, sve nazivi kojima Biblija naziva Sotonu, zavapili Isusu, koji je Istina, Put i Život, i njegovoj Majci, „najodanijoj odvjetnici Hrvata“ Neba, s vjerom u pravednog Boga i zagovor svoje „najodanije odvjetnice“. I još jednom se pokazalo što je vezivno tkivo Hrvata – Katolička Crkva i – molitva Gospi! Velika većina Hrvata sigurna je da im je dom Crkva, a domaćin – Isus i njegova Majka.

U ove predbožićne dane vrijedno je spomenuti sve drage ljude koji su nam tijekom tragičnih i sudbonosnih dana 1991. i slijedećih godina pomagali na najrazličitije načine. Prekrasno je bilo doživjeti da su Hrvati u Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i ostalim europskim i prekoocenaskim zemljama pokrenuli cijele lavine dobrote, kreativnosti i velikodušnosti među svojim sunarodnjacima i svojim prijateljima – svih nacionalnosti.
Ipak, i danas je veliko otkriće da je u najtragičnijim danima 1991./1992. nakon okupacije Vukovara neprocjenjivu pomoć zatočenim, mučenim i ponižavanih do smrti hrvatskim barniteljima Vukovara pružala i bila im utjeha grupa Hrvatica koje su se organizirale sasvim spontano, i donosile im u zatvor hranu, odjeću, obuću koju su same pripremale i, iako ih nisu mogle vidjeti, doživljavale su ih kao svoju braću i sinove, i naravno, za njih svakodnevno molile.
Nedavno je HTV objavio svjedočenje profesorice Sunčane Bašić iz Osijeka, koja se tijekom tih teških vremena zatekla na studiju u Beogradu, s velikim rizikom s nekolko žena odlazila u Srijemsku Mitrovicu i zatočenim hrvatskim braniteljima donosila pakete, koje su same pripremale. To nas je potaklo da se podsjetimo istog isksutva i pothvata gospođe Marije Kiš, Hrvatice koja je to vrijeme živjela u Srijemskoj Mitrovici, a za „Veritas“ (11/2003.) je govorila o svom iskustvu biblijskog šarma: “Bio sam u zatvoru i pohodili ste me!“
Za „Veritas“ je govorila upravo povodom sjećanja na tragediju Vukovara. Ovom prilikom podsjećamo na taj razgovor i pozdravljamo ju, danas vjernicu župe sv.Leopolda Mandića, franjevačku trećoredicu, koja već dvadeset pet godina živi u Osijeku.

– Kako ste se Vi osjećali kad ste čuli da su u Srijemskoj Mitrovici zatočeni Hrvati iz Vukovara?
– Znate, ja se i sad ježim kad se toga sjetim. Dolazi mi jedna žena i kaže: “Imam nešto da ti kažem, ali ne smem.“ “Što ne smeš da mi kažeš?“, kažem ja. „Naši su tu, kod suda zatvoreni, tu su žene iz Vukovara. Vidjela sam našu seku. I snaju od svoje pokojne tetke. Muške nisam vidjela. Valjda su njih odmah oterali u zatvor.“ Meni je prvo palo napamet: “Jesi li ih pitala jesu li gladni?“ „Jesam.“ I odmah sam otišla i odnijela hrane koliko sam mogla ponijeti. Ali, više ih nisam zatekla. Ne znam kamo su ih odveli.

– A kako ste došli do vukovarskih branitelja?
– Nazvao me jedan rođak iz Livna i zamolio me da posjetim njegova sina, koji je bio zarobljen u Vukovaru. Posve je bio siguran da ću ja to učiniti. Pa kako neću, čovječe! I odem na Općinu. Tamo su bila ispisana imena na velikim tablama. Mislim da su to napisali pod pritiskom Crvenog križa. I zaista, nađem to ime. Ivan! I odmah, prve subote ja sam mu odnijela paket. A slijedeće subote već su me čekala tri druga pisma, od drugih zatvorenika, i molba da da stupim u kontakt s njihovim obiteljima i da ih obavijestim da su oni u Srijemskoj Mitrovici. I tako sam im svake subote odnosila hrane, voća, odjeće, i sve je bilo više tih dečki kojima sam pomagala. Kad je bila užasna zima – stavim im duge gaće, „dukserice“, nove, pa kažem da uzmu koje im odgovaraju, jer ja pojma nisam imala kako su oni izgledali. Svaki je bio zahvalan i napisao mi je da je sve u redu, kao da sam mjerila po njima.

– I tako ste svake subote išli sami, ili Vam se netko pridružio? Nije li bilo problema sa stražarima?
-Uvijek sam se nekako snašla. „Ovom sam kuma“, „Ovo mi je nećak“, „Ovom sam tetka“, „Ovom sam prija“… samo, sam morala paziti da se koji put ne zabunim. Rekoh već, ja nikoga od njih nisam poznavala, nisam pojma imala kako su izgledali; bilo mi je važno samo što djelotvornije pomoći im. Vodila sam računa da ne bi koga zamijenila. U početku sam išla sama, ali kasnije su mi se pridružile neke žene i neki muškarci. Ja se nisam bojala za sebe ali sam se bojala radi njih, bojala sam se da im ne bi naškodila. Dečki su mi onda ostavljali poruke, i mi smo onda postupali po tim porukama. Njaviše su tražili cigarete, makar i najjeftinije, onda keks, a mi smo im nosili sve što smo imali kod kuće. Ono što nismo imali, kupovali smo. Tako smo shvatili da ne smijemo dati komad slanine, ili šunke, jer nisu imali nož kojim bi to mogli izrezati, nego smo im davali u paketu nasjeckanu slaninu i šunku. Bio je problem za Uskrs, jer nam stražari nisu dali da im damo soli. Kad god bi nam našli sol, oduzeli bi je. Onda smo se dosjetili. Zelene paprike smo probušili i u njih „nalili“ soli kroz lijevak od papira, i tako bismo u paketu imati čitave paprike, a dečki su dobili sol. Morali smo se snalaziti, nema druge. Najviše nam je bilo žao što nam za Uskrs nisu dopustili da im pošaljemo pravi uskrsni doručak. Ništa nisu primili, sve smo morali vratiti.

– Tko nije primio?
– Stražari. Što su oni u sebi mislili, zašto nam nisu dopustili da baš za Uskrs darujemo naše zatočenike, ni danas mi nije jasno. Zašto baš za Uskrs?

– Kažete da su Vam se pridružili neki muškarci i žene? Je li tu bilo neke organizacije, neke usklađenosti?
-Ma kakve organizacije! Tu se sve radilo odmah, kako je koja potreba dolazila. Ljudi iz Hrvatske, u međuvremenu su uspjeli doći do svojih rođaka u Srbiji, preko Mađarske, preko Njemačke, i sve je više bilo ljudi koji su išli ili svojim pravim rođacima, ili kao ja, bili su „stričevi“, „ujaci“, „tetke“, „tetke od strica“ itd… Kad sam upoznala Ivana, a nakon njega i preko njega se počela „družiti“ i s ostalim braniteljima, sve su to bili mladi ljudi, neki s obiteljima, ja sam sve više njih osjećala svojom djecom i iskreno sam se za njih i za njihove obitelji brinula. Pisala sam njihovim obiteljima, na sve načine željela ispuniti ono što je pisalo u njihovim porukama i nije se moglo dogoditi da dođe subota a da ih ne posjetim, iako ih nisam mogla vidjeti. I tako do zadnjeg dana. Ni jednu subotu nisam izostala.

– Jeste li susretali one žene iz Beograda koje su također subotama dolazile i posjećivale branitelje, zatočene nakon pada Vukovara?
– Sjećam se samo jedne žene, mislim da je bila Hrvatica u službi UNPROFOR-a, i sjećam se da je poslije te posjete zatvorenicima zaista bila bolje.

-Ali i te su žene dolazile, tražile su Hrvate, također su se predstavljale kao „sestre“, „rođake“, donosile su i do tridesetak paketa. Jedna od njih živi u Vašoj blizini. Želite li ju upoznati?
– O, da! Voljela bih sresti i nju, i sve žene koje su radile oko dobra u ta teška vremena.

– Kažete da su Vam branitelji slali poruke. Jeste li im Vi davali papir, kemijske olovke?
– Ne, to nikada nisu tražili. Za papir su se sami snalazili, ne znam, možda su to dobivali od Crvenog križa, a vidjet ćete, neke su poruke pisane i na WC papiru.

– Jeste li se molili za njih?
– Naravno! Svaki dan sam se molila za njih. Ja se i danas molim za njih i njihove obitelji. I u crkvi smo se molili za njih, uvijek za mir, uvijek s velikom vjerom, jer, vjerujte, bilo je vrlo teško biti Hrvat u Srijemu.

– Kako ste se osjećali kad je, uoči Velike Gospe, 14. kolovoza 1992., bila dogovorena razmjena zarobljenika, kad su i većina onih koje ste Vi posjećivali, bili oslobođeni? Jeste li ih bar tada vidjeli?
– Plakala sam od sreće. Molila sam Majku Božju da ih prati. Ja sam sigurna da je ta razmjena bila Gospin dar njihovim obiteljima. Ja se i danas molim za zarobljenike. Posebno se molim za one hrvatske zatvorenike koji su, kao braća Kuprešićki, nevini. Da se vratim na naše zarobljenike iz Srijemske Mitrovice. Mi smo se nadali da ćemo ih moći upoznati, ali – ma kakvi! Valjda su preko noći odvedeni, tko zna, nikoga nismo uspjeli vidjeti. Vapila sam Majci Božjoj da ih prati, samo da što prije vide svoju djecu, svoje obietlji. Ja sam tako bila sretna, da se čudim da nisam sa živcima stradala.

– Jeste li ih kasnije upoznali?
– Samo neke od njih. I jako sam sretna zbog toga. Pa ja i danas mislim na njih i molim za njih. Oni su moja djeca.

– A kako ste došli u Hrvatsku?
– Mi smo se doselili razmjenom. Našu kuću u Srijemskoj Mitrovici zamijenili smo za kuću jednog Srbina iz Briješća, i sad smo tu.

– Poželite li ikada vratiti se u Srijemsku Mitrovicu?
– Ne, ja sam sretna u Hrvatskoj. Svaki dan idem na misu, molim krunicu. Moj muž i ja živimo skromno, ali smo svejedno sretni.

– Može li se reći da ste u tami kaznionice u Srijemskoj Mitrovici Vi bili Gospina zraka svjetla?
– Nazovite to kako hoćete. Meni je važno da smo, nadahnuti Gospom mogli pomoći onima kojima je bilo potrebno i kad je bilo potrebno.

Razgovarala: Maša Horvat (Ana Penić)
(„Veritas“, 11./ 2003.)

p.s. U to vrijeme Ante Gotovina je bio u bijegu, a mladen Markač – na slobodi. Gospođa Kiš je, naravno, i za njih molila. Braća Kuprešić su u međuvremenu proglašeni nevinima i pušteni na slobodu. Danas su i Ante Gotovina i Mladen Markač – nevini ljuid na slobodi. Vjerujemo, čudesnom snagom molitava običnih, neistaknutih žena – moliteljica u Crkvi, koje, poput gospođe Kiš, u tišini tkaju mrežu ljubavi i dobrote Božje za svoj narod i s ove i s one starne Dunava.

Ana Penić