HODAJUĆE EVANĐELJE

Prošlogodišnji blagdani Svih Svetih, Božić i Nova godina pokazali su nam jednu lijepu činjenicu: na grobu mons. Ivana Šeše zatekli smo obilje cvijeća i svijeća, kao i one koji su ga osobno poznavali i kojima nedostaje. Sad smo sigurni… Mnogi Osječani se s radošću sjećaju čovjeka, rođenog Osječanina, koji je tijekom svega svoga života živio Europu, njezin kulturni, umjetnički i svjetonazorski identitet, a ulazak Hrvatske u europsku zajednicu država i naroda nije doživio. Mons. mr. Ivan Šešo je umro točno prije šest godina (19. siječnja 2008.), a ove godine njegova generacija slavi 75. rođendan. Rođen je u Osijeku 17. studenog 1939., gdje je živio s roditeljima, bratom i tri sestre. Zapamćen je kao najbolji učenik gimnazije I.L.Ribar svoje generacije, koja je maturirala 1958. Svojom odlukom da postane svećenik izazvao je političku krizu u Osijeku. Mladić, od kojeg s očekivalo da svoju svestranu nadarenost – bio je izvrstan u gotovo svim područjima, govorio je njemački, engleski i francuski, usmjeri na službu državi i društvu, odlučio je – postati katolički svećenik! S druge strane – za mlade vjernike on je bio dokazom da postoje vrjednote koje su iznad svake materijalne koristi, a to je neumrla duša i njezina neugasiva čežnja za ispunjenjem u vječnoj ljubavi, koju je formulirao sv.Augustin riječima: “Za sebe si nas stvorio o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!“ Sa željom da mladim Osječanima približimo ovog svestranog intelektualca, pravog Europejca, divnog čovjeka otvorena duha i srca za svakoga, koji je obilježio generacije svojih prijatelja i svoje studente – danas priznate intelektualce, te svećenike, kojima je tijekom više od dvadeset godina bio duhovnik, razgovaramo s dr.sc. Ivanom Šolom, profesorom na Kulturologiji Sveučilišta u Osijeku.

Gospodine Šola, koje su Vaše prve uspomene na vlč. Šešu?
Moj prvi susret sa Šešom bio je susret srednjoškolca dok smo radili na predstavi Dijega Fabrija „Suđenje Isusu“, gdje sam ja glumio intelektualca, i prvi susret sa Šešom bio je, a kakav bi drugačije bio susret sa Šešom, nego susret empatije. On je čovjek koji je mladog srednjoškolca išao hrabriti: “Sve je bilo jako dobro.“ Šeši je uvijek sve bilo jako dobro. Za Šešu su govorili da bi i vragu našao neku dobru osobinu. To je bio moj prvi susret srednjoškolca, i taj prvi susret bio je pun jedne uzajamne empatije, koja se kasnije samo razvijala, i koja je meni odredila svjetonazor, jer sam tada bio u burnim, buntovničkim godinama. Znate kako je to u srednjoj školi – mladi čovjek prima buntovnički i nekritički mnoge nove ideje. Šešo je zapravo bio prekretnica, tako da me je privolio kršćanskom svjetonazoru na jedan nenasilan, nenapadan i, rekao bih sada, jedan očinski način. To je susret mene, šesnaestogodišnjaka; susret jednog nesigurnog šesnaestogodišnjaka sa Šešom. Ne zaboravimo da je sve to bilo u doba komunizma, kad religija nije bila baš popularna. Ali, kad je Šešo bio točno točka prevaga u nekim sumnjama, doista ne mogu reći. Dakle, u smislu autentičnosti kršćanstva ali i jer je bio učen čovjek, on mi je imponirao. Ja sam od njega knjige posuđivao. To mi je strašno imponiralo. Prva knjiga koju sam posudio bila je, naravno, Guardinijeva. Onda, kasnije, štogod mi je trebalo. Ja sam već tada učio njemački jezik, a on je već govorio njemački, tako da me je obilježio zauvijek. I ono što je ključno je da je to bilo u adolescentnoj dobi. Tu je bila ta antireligiozna i anticrkvena propaganda, tako da me je Šešo, sačuvao, ja bih rekao – stranputice.

Što mislite, bi li njegov život bio drugačiji da nije otišao na selo 1968., kad je bio premješten iz Osijeka u Ivankovo?
Da. Postoje dionice njegovog života koje se meni osobno ne sviđaju, a evo zašto mi se ne sviđaju. Mislim da je bio čovjek za mnogo veće izazove. Trenutno i sam živim na selu. Prodao sam stan u Osijeku, i o selu nemam nikakvo loše mišljenje, dapače! Dapače! Upravo obrnuto! Ali, mislim da je on bio kapacitet za puno veće dosege. Ali tu se pokazuje njegova veličina. Bio je sposobniji i učeniji, to ja otvoreno kažem, od mnogih svojih kolega, al’ ga je resilo nešto – a to je poslušnost. On se mogao izmotavati, ali naprosto, i kad su odluke poglavara prema njemu, po mom mišljenju, bile nepravedne, on je to prihvaćao iz poslušnosti. Tu ja vidim njegovu svetačku dimenziju. Ja osobno, kad bi me netko nukao na nešto, pa bio to i poglavar, a ja vidim da nije dobro, ja bih se ipak suprotstavio. Šešo je sve prihvaćao iz poslušnosti. Bila je to evanđeoska poslušnost, gdje je on sebe stavljao u drugi plan, što mu ja čak malo zamjeram. Dakle, zamjeram mu u jednom pozitivnom smislu. Mislim da bi bilo nekada bolje za nas, baš za nas čije je živote obilježio, a i za njega, da se suprotstavio. Ali – Šešo je bio Božje djetetšce, i on je poslušnost shvaćao naprosto kao odgovor na svoje vlastite zavjete.

Nama, mladim katolicima toga vremena upravo Šešina poslušnost bila je putokaz. Obrazovan, svestran, širokih intelektualnih vidika, bliz studentima, s kojima je kao kapelan „osječke katedrale“ počeo sa „studenstkom misom“ u 11, 30 – iz poslušnosti je otišao na selo! Potresno i poučno do boli, sjećam se…
Je, je. Neću teoretizirati, jer je on prije svega bio čovjek žive vjere, a definicija vjere je poslušnost. Kako je svoju vjeru shvaćao ozbiljno, tako je ozbiljno shvaćao svoju religioznu dušu. Nije uopće teoretizirao. To je njegova odlika, i ja Vam kažem, kad je bio stariji, kad je, uvjetno rečeno, išao u mirovinu, on je slušao i svoje studente. Bio je i njima poslušan. Nije bio onaj tip čovjeka koji će se pozvati na neke svoje ranije zasluge. Za njega je religiozna dimenzija ona za koju je on živio – ne sociološka dimenzija, ne hijerarhijska dimenzija u smislu „hijerarhijske nostrifikacije“ u smislu „Ja sam tebi bio učitelj, sad ti mali vrati mi to nazad.“ On je slušao mlađe od sebe, koji su bili njegova duhovna i intelektualna djeca s istim žarom s kojim je kao mlad slušao starije. Ta dimenzija poslušnosti je jedna njegova fundamentalna dimenzija, što je danas, u vrijeme snažne autonomije, autonomije ličnosti, koja graniči s onom marksističkom kulturom u kojoj se poslušnost smatra dijelom slabe osobnosti. Ne! Poslušnost je znak jake osobnosti. Zatomiti sebe, to može samo jaka osoba. Zatomiti sebe, ne poradi zatomljavanja, nego zato što ideš ususret nečem većem, po poslušnosti se posvećuješ! Ja znam da sam u tome loš Šešin učenik.

Kako ste ga doživljavali kao duhovnika?
Ono što je kod njega bitno, je, ja mislim – on je prerano izgorio, jer je previše ljubio. On je čovjek koji se kretao 5000 km na sat. On je lijegao u jedan, ustajao u četiri, već je u pet kod njega Radio Vatikan svirao. Ja sam jedno vrijeme živio kraj njegove sobe, išao ujutro kod njega na čaj, itd… On je bio naprosto čovjek energije koja nije bila čovjekova energija. Spavati četiri sata dnevno, i to ne jedan dan, ne četiri dana, nego desetljećima! To ne može čovjek svojim snagama. Po svojim snagama to čovjek ne može. Ja sada imam malu djecu, po tjedan dana ne spavam kad su bolesna, ja nisam normalan. Shvaćate: fizički ste nervozni, ide vam sve na živce; naprosto – biološki odgovor na umor. I to je meni taj dojam – to nije bila samo njegova snaga. I sad tu ne govorimo o nečem mistificirajućem, pridodat mu nešto što bi bilo, oprostite na izrazu, forsiranje transcedencije, forsiranjem nečega. Ne! Dakle, često polazeći od te biološke datosti – da je on to činio godinama – da je puno radio, malo spavao, i to radio s onima najtežim invalidima, bolesnima, siromašnima, gdje nemate nikakvu kompenzaciju, jednu zdravu marksističku kompenzaciju. Mi živimo od priznanja, to je temelj za svaki identitet. Kod njega je bila ta viša dimenzija koja se naziva duh, u religijama se to naziva Bog. To – bez toga nije moguće. To je moje najdublje religiozno uvjerenje, a sada kao mladi, relativno mladi znanstvenik mogu reći da tu naprosto postoji jedna viša dimenzija koju ne možemo nositi, a mi vjernici ju objašnjavamo – milošću.

On se posvećivao „napornima“ od kojih su svi drugi bježali, jer je za njih trebalo imati živaca, vremena, strpljenja. Papa Franjo je na tragu djelovanja „našeg“ Ivana Šeše. I po njegovu nastupu vidjeli smo da naglašava brigu baš spram tih rubnih. Papa i Šešo su ista generacija (Papa je rođen 1936, a Šešo 1939.) Vidite li Vi taj isti duh kod Pape i Šeše?
Je! Radi se, rekao bih, o identičnim osobnostima. Naravno, mada je možda neprikladno uspoređivati jednog Papu i jednog svećenika. Sad ne bih širio priču na teologiju. Papa dolazi iz jednog zaista strašnog konteksta, a to je Argentina, to je Latinska Amerika. I profil pape Franje je prirodno nikao u takvom okruženju. Šešo pak, nije bio iz siromašne obitelji. On je gradsko dijete, Osječanin; on je iz jedne solidne, skladne obitelji. On je puno pričao o svojim roditeljima; njemu nikada ništa nije manjkalo. Dakle, njegov izbor za siromašne nije uvjetan sociološki, jer kad vi imate oko sebe jedno okruženje – Osijek je u to vrijeme socijalizma bio jedan grad u kojem je bila zaposlenost, tvornice, u kojem je ipak postojao srednji sloj, Vi imate veći i širi izbor. Šešina opcija za siromašne, rubne, ne izvire naprosto samo iz sociološke sučeljenosti s nekom konkretnom favelom, kao što je to u Latinskoj Americi. Kod njega je to nadahnuće koje je proizlazilo iz čitanja Pisma. I u tom je Šešina razlika, i u tu je Šešina veličina. U Latinskoj Americi ne morate tražiti sirotinju, a ono što mi smatramo sirotinjom u Hrvatskoj, to nije kategorija siromaštva Afrike ili Latinske Amerike, posebno favela. Tu je Šešo naprosto za rubne motiviran, isto kao papa Franjo. Papa Franjo ima taj habitus vrlo zahtjevnog, vrlo turbulentnog kontinenta, vrlo, vrlo siromašnog kontinenta. Šešo je ipak živio u jednoj materijalno, sociološki, drugačijem kontinentu, bez obzira na taj nesretni socijalizam i komunizam. I njegova motivacija je ipak, meni mnogo draža, jer je on tražio sirotinju i izvodio je na svjetlo dana. Osobno, kao student, ja ne bih znao da postoji toliko teških osoba, ne govorimo samo o materijalnom siromaštvu. Neke su osobe po sebi teške, i ja bih rekao da su one prije svega duhovna sirotinja. Neki su bili čak akademski građani, ali to strpljenje koje je on za njih imao, pozornost koju je on njima poklanjao – ja sam mu skidao kapu. Ja tu stpljivost ne bih imao. Možda bih imao za sat vremena susreta, a teško bih i to izdržao.

Jesu li njegovi studenti to doživljavali tako kao Vi? Je li bilo, možda onih koji su mu to zamjerali?
Svaka osoba takva profila mora podnijeti dimenziju podsmijeha. Dakle, kad kažem podsmijeh – kad ste neobični, kada naprosto radikalno živite nešto što vjerujete, a kod Šeše je doista taj evanđeoski izbor bio radikalan. Ne u onom revolucionarnom smislu, nego u onom evanđeoskom, franjevačkom – bio je doista radikalan. Naravno da je bilo ljudi koji su mu se podsmijehivali, ali nikada taj podsmijeh, koliko ja mogu svjedočiti, nije bio zlurad. To je bio podsmijeh ljudi koji zapravo nisu razumjeli, koji nisu shvaćali, koji nisu mogli dohvatiti dubinu Šešine motivacije i koji su možda Šešu doživljavali kao vlastiti ispit savjesti. Naime, odakle kod njih podsmijeh i ironija? Odatle jer im je bio ispit savjesti, jer je njih dovodio u pitanje o tome da je njihov automobil možda malo previše skup, od toga što njihov nemar dovodi u pitanje, od toga što njihovu mlakost dovodi u pitanje. Taj podsmijeh je zapravo bio obrambeni mehanizam. Jer – Šešo je bio hodajuće Evanđelje! Kad Vi to hodajuće Evanđelje susretnete, i kad Vi vidite koliko ste loši u tome, onda imate dva mehanizma: ili ga nasljedovati, ili ironija, odnosno cinizam kao obrambeni mehanizam. Toga je, naravno, bilo, ali ne u većini. Čak i oni koji su mu se podsmijehivali, ili kritizirali način na koji je on živio svoje svećeništvo zapravo su ga duboko poštovali, jer su znali da kod Šeše nema prijevare, da to nije nikakvo estetsko siromaštvo, nikakvo ideologizirano siromaštvo, nikakvo politički dirigirano, demagoško siromaštvo, u smislu crkvene politike, nego je to zaista bio izbor jednog čovjeka, koji je u svojoj fundamentalnoj opciji bio i tijelom, ne samo srcem i dušom, nego i tijelom. To je, naravno, provokacija! Takvi su ljudi uvijek provokacija. Oni Vas naprosto dovode u pitanje. Sad, dok govorimo o Šeši, on mene dovodi u pitanje. Stalno me dovodi u pitanje, i ja samo mogu reći da se opravdam, ja moram reći: “Ja Šešo, to ne mogu! Ne ide, i ne ide! Ne ide!”

Kad je nedavno bilo predstavljanje knjige kardinala Kaspera, jedan je Osječanin rekao da je, svaki put kad je bio kod Šeše u Podvinju, „taj Kasper“ telefonirao i tražio od Šeše ili savjet, ili kako da formulira neku misao. Imate li Vi neka saznanja o tome?
Znam za njegovu korespondenciju s jednim velikim teologom, kojega je Papa posthumno proglasio kardinalom – Urs von Baltasarom. Ali ne znam kojega je opsega bila ta korespondencija. Za njegove kontakte s nekim drugim vrhunskim teolozima, on se u svojoj skromnosti tim nije razmetao, ne znam. Jednom je samo, u razgovoru, spomenuo da je u jednoj dilemi, mislim da je baš Baltasar, prošlo je već dosta godina, pa misilim da sam dobro upamtio, u jednoj dilemi se obratio, kad je imenovan u službi duhovnika, Baltasaru, ili čak Kasperu, ili nekom trećem, i tada je počela prepiska. On se bojao preuzeti tu odgovornost. Šešo je svoju službu shvaćao ozbiljno. Tu, u jednoj svećeničkoj i duhovnoj krizi, on se pita: “Da li ja to mogu?“ Kad ti netko povjeri pedeset mladih ljudi, i opet, ne zaboravimo, to je vrijeme komunizma, to je velika odgovornost.

To je vrijeme komunizma, ali i postkoncilsko vrijeme Crkve.
– Tako je! Htio bih reći za Šešu o njegovoj korespondeciji sa znamenitim teolozima Crkve s kojima je on kontaktirao, a koji su obilježili Crkvu, ja to mogu posvjedočiti. Ali samo da Vam kažem, za Ivana Šešu Koncil nije bio potreban. Ivan Šešo je živio Koncil i prije Koncila, i poslije Koncila. Ne smijemo sad mistificirati o ortopraksiji. Šešo je bio Kristov, a kad si ti Kristov – Prvi Vatikanski, Drugi Vatikanski, Pedeset i peti Vatikanski, to je nebitno. Za Šešu Koncil nije bio ni potreban. On je Koncilsku obnovu živio valjda od trenutka svoga obraćenja, a to je jaka Kristocentričnost, jaka ekleziocentričnost. Istovremeno! Jedno bez drugoga ne ide. On je najprije sin Crkve. I to na radikalan način.

A je li on na njih, na te istaknute teologe, utjecao?
A to bi bilo malo presnažno reći. Zato što je Šešo u jednom momentu…, i to je moja zamjerka, kad kažem zamjerka, to uzmite sa zadrškom, kao figuru. Moja je zamjerka što je on intelektualno bio strašno perspektivan. Obrada njegova magisterija je Guardini, a zna se tko je Guardini. Danas, kad ga čitam, ježim se. Dakle, Šeši zamjeram što se on u jednom trenutku opredjelio za snažno pastoralno djelovanje među rubnima, ono što je on nazivao „teologijom na koljenima“. To je on! Ja bih volio da je on u toj fundamentalnoj opciji smogao snage da paralelno uz „teologiju na koljenima“ prakticirao i racionalnu teologiju. Mislim da postoje, ja to sada mogu svjedočiti, da postoje trenuci kad čovjeka dodirne, mi to vjernici zovemo, milost. Nevjernici neka to zovu kako hoće. Dakle – milost kad se čovjek zaista okrene! Na kraju krajeva, to je obraćenje koje dolazi od riječi „šutbi“, hebrejski. Mislim da se tu kod njega dogodilo jedno snažno mistično iskustvo koje je onda, slijedom toga, uzrokovalo to da on zapusti ovu drugu, teološku dimenziju, ulaženje u teološki studij na konto „evanđelja na koljenima“. On je to govorio – „Evanđelje je služenje, služenje, služenje!“ Još jednu stvar želim reći. Ako je zapustio svoj teološki studij na konto služenju rubnima, to kod njega nije bio praksizam. Papa Franjo kaže: “Crkva nije humanitarna organizacija, aktivisti za ljudska prava.“ To nije bio aktivizam, to je zapravo bio fantastičan spoj vjere i razuma. Jer, njegova vjera je bila promišljena. Njegova vjera nije bila nekakav sentiment, široki sentiment. Ne! Njegova opcija je bila upravo kroz Guardinija i sve ono što je kroz teološki studij spoznao. On je zapravo, ako to mogu reći, ono što je Guardini pisao, on je po gradu hodao. Ono što je Kasper pisao – to je on činio. Tu je bitna razlika. Znači – kod Šeše je bilo riječ o vjeri utjelovljenoj u djela; ono što na kraju krajeva govori Jakovljeva poslanica. I da završim, meni je ipak žao što nije išao na doktorat i profesuru, i da nije tu svoju vjeru, vjerničku praksu pretočio u ortopraksu. Možda ja previše zahtijevam, pretačem to u tip teologije. Ne kažem da to treba biti hrvatska inačica „teologije oslobođenja“ koja je po meni prijeporna po mnogim stvarima, ali to sada nije tema, ali svakako, jedan oblik „teologije siromašnih“, „teologije rubnih“. Mislim da bi on bio tu veći nego što je sada. Ali – previše zahtijevam!

Bi li netko od njegovih učenika, njegovih bivših studenata to mogao nastaviti?
U svakom slučaju, sad neću govoriti imena, jer se time ljudi opterećuju, proziva ih se, i to je teret. Ali, znam nekoliko momaka koji su u inetelektualnom, ali i u svećeničkom smislu doista bliski Šeši i da se tehnički izrazim – Šešin su proizvod. Mislim da se to ne može učiniti na način na koji je to činio Šešo, jer je to neponovljivo. Kao što Bog svakoga stvara neponovljivim. To je Šešo, on je neponovljiv. Ne možemo tražiti od njegovih učenika, penitenata na kraju krajeva, da budu Šešo. I ne treba! Neka oni budu Marko, Janko, Pero, ili Đuro, nije bitno. Baš osobno življenje Evanđelja Ivana Šeše, taj virus u pozitivnom smislu on je u mnoge ubacio, i svaki od njih jedan Šešin dio živi u svojoj osobnosti, na način svoga stila i u granicama koje mu je Bog odredio.

U svom tekstu povodom smrti vlč. Šeše predložili ste da u Osijeku neka socijalna ustanova nosi Šešino ime. „Glas Slavonije“ je to objavio.
Da! Otišao sam na sprovod. Sjećam se one povorke i svega, gdje sam ja vrtio neki treći film. Tako je to kad ode jedna draga osoba koja Vas je obilježila. On je mene znao i kritizirati i biti strog prema meni. Nisu mu sve moje odluke „sjele“, ali sve što je on govorio ja sam prihvaćao ozbiljno, neću reći sinovski, jer to previše patetično zvuči, ali sam, i kad se nisam s njim slagao, uzimao ozbiljno. Kad govorite o tome, ja sam odmah napisao tekst „Ivan Šešo, Božji vunderkind“ i ono što doista mislim, (ja se isto tako bavim politikom, i ovaj razgovor neću opterećivati politikom), mislim da je veliki grijeh naših političara slijedeće: kad se dodjeljuju imena ulica, institucija, ne vodi se briga o zdravoj memoriji jednoga grada, nego o ideološkim prijeporima. Onda su nam ulice u gradovima označene imenima velikana nekih drugih naroda, koje duboko poštujem, kao što poštujem svaki narod, ali jedna osoba kao što je bio Ivan Šešo, koji je obilježio, rekao bih, mnoštvo osoba u Osijeku, studenata, pa i Vi sami ste svjedok toga, zaslužio je da ga se Grad sjeti, jer je u tim teškim vremenima postkoncilske obnove, komunističke represije i tako dalje, zapravo bio svjetlo mnogima. I bogati ljudi su, da se razumijemo, dolazili k njemu, nije to samo sirotinja bila. Neki su od njih Šešu duboko poštovali. Mislim da bi bilo dobro, jer je to pozitivna memorija, i šteta je ne istaknuti je. Postoje neki domovi u kojima su djeca određenih karakteristika, kojima se može dati Šešino ime, čisto zbog budućih generacija. Mi stalno govorimo: “Dajte nam pozitivnih primjera! Dajte nam pozitivnih primjera!“ „Pa, evo vam Šešo! Evo vam slika socijalne države, evo vam slika dobrote, evo vam slika drugačijeg Osijeka, evo vam drugačije Slavonije, evo vam slika jednog svećenika!“

Slažete li se s idejom da u Osijeku imamo „Dane Ivana Šeše“? Jer, on je dovodio svijet u Osijek. On je govorio strane jezike, prevodio knjige, donosio nam knjige na engleskom, njemačkom, dovodio svijet filozofije, umjetnosti i književnosti u Osijek.
Ma sjetite se samo njegova drugovanja s Ljiljanom Molnar Talajić. Mislim, da ne spominjem druge umjetnike, koje je on poznavao, čak afirmirao! Sad ste mi otvorili cijelu jednu priču. Šešo i ja smo zajedno slušali Bacha. „Passion“ mi je i danas u Korizmi hrana, navečer, posebno. Do dimenzije njegove širine – on nije bio nikakav pauperist, nikakva Božja luda u negativnom smislu. On je bio čovjek iznimno široke kulture.

Osijek je i preko Šeše bio svjetski grad.
Je, je! To je točno.

Ono što je Šešo dao nama, mladim ljudima, pogotovo vjernicima, i to u vrijeme studentskih nemira u svijetu, postkoncilskom vremenu u Crkvi je fantastično! On je bio i široka ekumenska i dijaloška duša, otvorenog osmijeha i ruku svakom čovjeka u punini njegova identiteta.
Evo, vidite, tu vrstu memorije treba sačuvati. Zato sam ja inzistirao. Inzistirao! Tko sam ja? Ja sam tada bio bio novinarski autor. Sada sam sveučilišni nastavnik, pa bih možda imao većeg utjecaja. Ali… Tu sam inicijativu pokrenuo javno, koja je otiskana u desetinama tisuća primjeraka, bila je na Internetu, ali to je prošlo s velikim mukom, što je meni osobno žao. To je bio moj osobni doprinos. Znam da to on ne bi tražio, niti bi to njemu bilo nešto jako bitno. Ali zbog nas, ne zbog njega. Njemu to ništa nije značilo. Kad je postao kanonik, bio je začasni kanonik, on je zbog naroda nosio kanoničku odoru. Nekada bi se s tim isprdavalo, jer narod je to volio: “Naš Šešo je napredovao“, kažu bake. On je bio onako, ignacijanski indiferentan prema titulama. Ali eto, baš zbog te poniznosti on je bez kompleksa stavio crveni pojas. Meni je zbog te inicijative žao. Tu bi trebale sve političke opcije kod takvih stvari sve staviti na stranu i podržati ideju…

Ono što me je, a vjerujem i druge, fasciniralo je da je vlč. Šešo sačuvao i održavao sva svoja prijateljstva iz osnovne škole, iz gimanzije, iz sjemeništa. Kako Vi na to gledate?
Ta snaga, o tom sam već govorio, koju je on imao, to nije bilo od njegova tijela. Spavati 3-4 sata dnevno, nekada i manje, kad taj san nije opterećen fizičkim radom, nego slušanjem vrlo je teško… Ja znam, kad slušam, kad imam ispite, pa slušam po četiri sata, dobijem glavobolju. Vrtim se, ne mogu spavati. To njegovo: taj odnos prema čovjeku, je vrlo jednostavan. On je u svakom čovjeku gledao Boga. Nije time umanjivao čovjeka, naravno. Gledao je kroz Kristovu prizmu svakoga, i povrijediti čovjeka za njega je zapravo bilo – povrijediti Boga. Njegova su prijateljstva bila zapravo u funkciji posvećivanja prijatelja i posvećivanje samoga sebe. On je čovjek koji je sve gledao pod vidom vječnosti, i to je taj zrenik koji je oblikovao Šešu. I tu je tajna koja ga je držala – da bi ih pridobio – ne za sebe, nego za ono što je on duboko i razumom vjerovao da je Istina. Tu je tajna! Kažu da čovjek može imati jednog, dva prijatelja. Ma kakvi! Šešo je imao valjda 500 prijatelja! Neću se sad igrati sv.Franje. Njegov je prijatelj bilo i drvo, i životinja, sve! To je tip čovjeka koji je prožet transcedencijom. To je takav tip čovjeka kojega smo gledali, i mislim da ga ne treba previše objašnjavati. Jer, u korijenu te osobnosti, i svake, je temeljni misterij. To je misterij – stvoreno biće. Šešo je bio stvoreno biće na jedan poseban način. I previše ga objašnjavati: zašto je to radio, kako je to radio, mislim da je pomalo čak i bogohulno. Pustimo i divimo se! Zašto bismo morali razumjeti sve: odakle mu tolika energija? Zašto je od srednje škole sa svima ostao povezan? Imao strpljenja? Pazite, on je na silna pisma odgovarao. Pazite, u to vrijeme nije bilo kompjutera. On je prvi kompjuter dobio, sjećam se, to je bilo nakon rata. On je sve rukom pisao i na svako pismo je odgovarao. Na svako pismo je odgovorao! To je on bio! To tako treba prihvatiti. I to je malo čudo! Osobno, ne bih to mogao. Ja ću samo reći: „Ono što sam vidio, to svjedočim!“

Hvala vam gospodine Šola. Vjerujem i nadam se da ćemo jednom prisustvovati otkrivanju ploče jedne socijalne ustanove, nazvane „Ivan Šešo“ .

Ana Penić