Hrabra savjetnica

KATARINA SIJENSKA
Siena, 25. ožujka 1347. – Rim, 29. travnja 1380.

Papu i vjerne mu kardinale hrabri, a samu je sve više razaraju boli zbog podijeljenosti

Kada je Lapi Benincasa sin Stefano, pošto se vratio skupa sa šestogodišnjom sestrom Katarinom, ispričao kako je djevojčica imala viđenje u kojem joj se Krist, do kojega su bili sveti Petar i Pavao i evađelist Ivan, sjedeći na prijestolju iznad crkve Svetog Dominika u pontifikalnoj odjeći s tijarom na glavi nasmiješio i blagoslovio je a ona bratu odvratila kako je Isus divan i zamjerila što ju je u viđenju „pomeo“ te su joj se oči napunile suzama vjerujemo kako je ta iskusna žena zaokupljena mnogim poslovima starijemu sinu odgovorila kako je ona njeno 24. dijete i da se već naslušala tih gluposti te kako se u glavama curica zna svašta roditi a njemu savjetovala neka je uvijek s obje noge na zemlji jer ako bude lebdio ostat će bez tla pod nogama, a to je jako bolno.

Hodanje
Potrebno je svjetlo, i treba hodati putem spoznaje sebe i Božje dobrote u nama, mrzeći grijeh i prigrljujući krepost. To je put i sobica gdje duša uči nauku Propetoga. U ovoj kući spoznaje nas samih i Boga nalazimo sredstvo da operemo svoju dušu.

Anđeo
Srećom ova pučanka, koju je Bog na čudesan način naučio čitati tek s 20 godina, buduća crkvena naučiteljica, suzaštitnica Europe, savjetnica papa i kraljeva, koja će nakon skoro 70 godina Apostolsku Stolicu vratiti iz Avignona u Rim, nije u obitelji imala samo isključive „realiste“. Otac Jakov, koji je bojio sukno, što je bio ugledan i dobro plaćen zanat, primijetio je kako je njegovo dijete drugačije te je, kada je u to postao posve siguran, svima u kući zapovjedio neka Katarinu puste na miru, dopustivši joj preseljenje u mračnu izbicu u podrumskomu dijelu kuće.

Otada živi o kruhu i vodi, izlazi do crkve, cijele noći provodi u molitvi i pokori a govori samo kod ispovijedi i kada joj duhovnik naloži neka s nekim razgovara radi dobra njegove duše jer se rano primjećuje njezin snažan utjecaj na sve oko sebe.

Otvaranje
Moja duša u boli je radosna i vesela jer kroz trnje osjeća miris ruže koja će se otvoriti.

Otac dopušta neka sirotinji iz kuće daje što god misli da je potrebno i sijenski se siromasi počinju okupljati oko njihove kuće kao golubovi. Ali ne samo radi milostinje, već i kako bi vidjeli anđela Božjeg „koji im smiješkom, ili jednom riječju razgoni tamu i brigu u srcu“ te se glas o svetosti nezaustavljivo širi.

Iz Molitava
Vječni Bože, Ti si moćan i kadar priskočiti u pomoć svome stvoru. Ti si najmudriji i znaš kako nam pomoći: najblaži si i želiš nam pomoći. Tko se uzda u Te, nećeš ga nikada napustiti. Toliko nam dolaziš u susret koliko je velika naša nada u obilje Tvojih darova. Stoga toliko ćemo primiti, koliko se budemo pouzdavali u Te.

Učenici
Pristupa dominikanskim trećoretkinjama, koje su živjele u svojim kućama te se u crkvi sastajale na molitvu i činile djela ljubavi, a broj mističnih susreta raste. U jednomu Isus joj kaže neka se ne oglušuje na Njegove pozive govoreći kako je nevrijedna i nedorasla, slaba i siromašna: „Poslušaj i ne odugovlači. Svuda ću te pratiti, bit ću i dalje uz tebe i u svemu što ćeš poduzimati, vodit ću te.“
U vremenu kada netrpeljivosti i svađe u Sieni kao da neobično nestvarno rastu, Katarina snažno jača svoj apostolat začudno pomirujući zavađene porodice i pojedince, dovodeći Bogu okorjele grješnike i „beznadežne slučajeve“ te „opskrbljena štapom i fenjerom ulazi u bolnice da utješi, izliječi, obrati i da pomogne umirućima.“

Kao duhovnoj voditeljici prvi joj se učenici: umjetnici, liječnici, znanstvenici, svećenici, redovnici, jednostavni građani, muževi i žene željni hrabrog vođenja pridružuju 1371. Čitaju Dantea, studiraju sv. Tomu Akvinskog, a nadasve svim se srcem uče ljubiti Krista i Crkvu.

Čitanje i časoslov
„Želim ti, čitatelju, reći da je sveta djevica znala čitati, a da je nitko od smrtnika nije poučavao. Čitala je, ali nije govorila latinski. Znala je čitati riječi i izgovarati ih. Govorila mi je da je bila odlučila naučiti čitati i pisati da bi mogla moliti časoslov. Poučavala ju je prijateljica. Trudila se nekoliko sedmica, ali uzalud. Da ne troši vrijeme, obrati se nebesima. Jednog se jutra zadube u molitvu i reče Gospodinu: ‘Gospodine, ako ti je milo da naučim čitati, moliti psalme i pjevati hvale časoslova, udostoj se poučiti me, jer nisam sama sposobna to naučiti. Uostalom, neka se vrši tvoja volja. Ostat ću u svome neznanju a vrijeme koje mi daješ rado ću provoditi u drugim razmatranjima.’ Dogodi se čudo. Čim je ustala znala je čitati kao najbolji čitač. Kad sam to vidio bio sam iznenađen s kojom brzinom čita. Ali kad sam je pitao da čita slovo po slovo, nije mogla. Pojedina je slova jedva razaznavala. Gospodin je tako htio da čudo bude očito.“

Na pučinu
Od 1373. Katarina intenzivira komunikaciju izvan Siene a njezina misija mirenja različitih talijanskih državica počinje pisanjem pisama istaknutim političarima. U Firenzi stječe nove prijatelje i sljedbenike i svojim primjerom na pomoć oboljelima od kuge u Sieni 1374. potiče sve, uključujući i svoga duhovnika, poslije i učenika i životopisca, blaženoga Rajmunda iz Kapue.

Pizu i Luccu 1375. odvraća od potpore antipapinskoj ligi, a stigme koje blistaju svjetlom dobiva 1. travnja iste godine. S dvadeset i četiri sljedbenika u svibnju 1376. putuje u Avignon i sastaje se s papom Grgurom XI., kojemu je već poslala nekoliko iznimno zahtjevnih pisama u kojima traži duhovnu obnovu Crkve i povratak apostolskom ognjištu, koji će se u Rim vratiti 17. siječnja 1377.

Posudica
Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napunjati na izvoru Božje ljubavi.

Njega će naslijedit Urban VI., a dio kardinalskoga zbora izabrat će protupapu Klementa VII. Urban je poziva u Rim kako bi mu pomogla razriješiti zapadni raskol, gdje njega i vjerne mu kardinale hrabri, a samu je sve više razaraju boli zbog podijeljenosti. Neprestano je u molitvi a zdravlje joj se jako pogoršava početkom 1380. – od kraja veljače prikovana je za krevet i s navršene 33 godine umire govoreći: „Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj.“

Iz pisama Grguru XI.
Ah, koja sramota! Ti ljudi (zli pastiri) morali bi biti ogledalo dragovoljnog siromaštva, ponizni jaganjci, dijeleći crkvena dobra siromasima. Naprotiv, mi ih vidimo gdje žive u svjetovnoj raskošnosti i ambicijama, umišljeni i puni ispraznosti, tisuću puta gore negoli kad bi bili od ovog svijeta! U stvari, mnogi svjetovnjaci zasramljuju ih svojim dobrim, svetim životom. Ali izgleda da nas vječna Dobrota nagoni silom na ono što nismo uradili iz ljubavi. Izgleda da Bog dopušta da njegova zaručnica bude lišena ugleda, kao i dobrog stanja, kao da nam hoće time pokazati kako želi da sveta Crkva bude siromašna, ponizna i blaga, kao što je bila u onim prvim svetim danima, kada se je brinula samo za Božju čast i spas duša, brinući se ne za materijalna dobra, nego za duhovna. Jer kad god je Crkva posvećivala više pažnje materijalnim dobrima nego duhovnim, tada je sudbina Crkve išla od zla na gore.

piše : Nebojša Gunjević

*1. puta objavljeno 29. travnja 2015.