IN MEMORIAM

ELIZABETA KULUNDŽIĆ, OSNIVATELJICA SVJETOVNOG INSTITUTA

OBITELJ MALIH MARIJA

U petak, 31. kolovoza ove godine, okrijepljena svetim sakramentima, u Osijeku je, u 91. godini preminula utemeljiteljica Svjetovnog instituta „Obitelj Malih Marija“, Elizabeta Kulundžić.
Rođena je 5. studenoga 1921. u Derventi od oca Ivana i majke Barbare. Bila je četvrta od sedam kćeri.
Osnovnu školu završila je u Derventi, a Trgovačku akademiju u Sarajevu, gdje je živjela u konviktu časnih sestara. Tijekom školovanja u Sarajevu je bila članica Marijine kongregacije. Tu je počela živjeti Marijinim srcem – otvorenost Duhu Svetom i njegovim nadahnućima. U Sarajevu joj je duhovnik bio dr. Čedomil Čekada, istaknuti katolički svećenik i spisatelj.
Odmah po završetku Akademije (koja je po važnosti bila u rangu današnjih viših škola i fakulteta) zaposlila se u Derventi u zadruzi, gdje je radila do kraja rata. U Osijek dolazi nakon završetka II.svjetskog rata. Sa svojom kvalifikacijom odmah dobiva posao i radno mjesto šefa računovodstva u jednom poduzeću. Na tom radnom mjestu radila je cijeli radni vijek – vrlo cijenjena i poštovana ne samo zbog predanog, savjesnog i uspješnog rada, nego i kao osoba koja je znala živjeti svoje ljudsko, kršćansko, i posebno – svoje dostojanstvo žene – vjernice, laikinje u javnom i poslovnom svijetu. Zbog svojih sposobnosti i savjesnog rada uživala je veliki ugled među suardnicima i svojim nadređenima, koji su joj nudili poslovnu karijeru – pod jednim, jedinim uvjetom: da se upiše u Komunističku partiju, što je uvijek odbila, pa i po cijenu gubitka posla. U  prijevremenu mirovinu otišla je 1971. s radnog mjesta šefa računovodstva u „Autoslavoniji“.

Po svjedočenju njezine sestre, č. s Milutine, milosrdnice, koja živi u samostanu u Zagrebu, Elizabeta je odmah po završetku školovanja u Sarajevu i povratku u Derventu počela oko sebe okupljati mlade, osobito djevojke. Pričala im je o Bogu, poticala na štovanje BD Marije, govorila im je o Ivanu Merzu, mladom intelektualcu, vjerniku svetačkog života i velikom apostolu Katoličke crkve.

Po dolasku u Osijek s mladim djevojkama razgovara poslije mise, hvaleći njihovu vjeru u ona, zaista „olovna vremena“, i njihovu hrabrost da javno idu u crkvu, premda je to – nepoželjno i u društvu ponižavajuće…  Djevojke ju rado slušaju i tako se oko nje okupljaju – gimnazijalke, kućne pomoćnice, učenice koje dolaze u Osijek na školovanje, a smještene su u učeničkom domu, ili su podstanarke. 1953. počinje njen sustavniji apostolski rad s djevojkama, s kojima vodi duge i duboke duhovne razgovore, a svakoj pristupa posve individualno, poštujući osobnost koju ju je Bog podario i koja se u Bogu treba rascvasti do punine kršćanske zrelosti i identiteta. Surađuje s isusovcem o.Dragom Hartly. U to vrijeme neke djevojke odlaze u samostan (najviše u uršulinke), a druge se udaju. One se odlučuju za brojnije obitelji nego njihove vršnjakinje. Neke nastavljaju studij i odlaze u Zagreb, gdje se uključuju u studentske susrete – najviše kod isusovaca.
1962. u Osijek dolazi mladi kapucin, o.Donat Kranjec, profesor matematike i fizike (diplomirao je na PMF-u u Zagrebu), koji u kapucinskoj Serafskoj školi predaje matematiku, fiziku i kemiju, ali je i magistar novaka. Tu, se, u kapucinskoj crkvi, u samom središtu grada, Božjom providnošću o.Donat i teta Elza susreću i duhovno razumiju.
Djevojke koje žele osmisliti svoj život u duhu Katoličke Crkve i II. vatikanskog koncila, te se oduprijeti svijetu koji agresivno napada njihov um, duh i sustav vrijednosti – u o.Donatu nalaze strpljivog i svetog duhovnog oca, a u teti Elzi, bez pretjerivanja – duhovnu majku kojoj se mogu povjeriti. Ono što je tada u Zagrebu fra Ante Antić, to je u Osijeku o. Donat; satima u ispovjedaonici, strpljiv, blag i samozatajan, ali čvrst i odlučan ispovjednik.
Susretom tete Elze, kako su je sve djevojke i svećenici s kojima dolazi u kontak zvali, i o. Donata počinje pravo koncilsko i postkoncilsko proljeće Crkve u Osijeku, premda su njih dvoje, ona kao vjernica laikinja koja duhovno vodi djevojke i on, kao njihov ispovjednik i duhovni vođa, „znak osporavan“ od mnogih svećenika, posebice župnika u gradu. Svojom ljubavlju za Crkvu, pa i kad ih osporava i ne razumije, svojom jasnoćom i duhovnošću, i nadasve – podložnošću đakovačkom biskupu – nezadrživ su i nepobjediv „vjetar“ Duha Svetoga, koji vatrom oduševljenja, kreativnosti, dobrote i ljubavi, te „djelima milosrđa“: posjeti bolesnicima, siromašnim obiteljima, pomoć potrebnima u odjeći, obući i hrani, besplatnim instrukcijama koje pod njihovim vodstvom djevojke čine u gradu (sve ono što danas nazivamo „volontiranjem“), grije Osijek s jedne strane; s druge strane – otvara prostor smjernicama II.Vatikanskog koncila tijekom njegova trajanja, kao i po njegovu završetku o životu Crkve u svijetu, i mjestu laika u njoj. Tom ozračju vedrine i entuzijazma uvelike pridonosi i jedan Osječanin: kardinal Franjo Šeper. Činjenica da po završetku Koncila Duh Sveti predaje Crkvu na upravljanje upravo jednom rođenom Osječaninu, koji je imenovan prefektom Kongregacije za nauk vjere, daje dodatna krila mladim osječkim vjernicima za potpuniji vjernički život i bespoštedni i beskompromisni angažman Crkve u svijetu, u koordinatama vremena i prostora koji im je zadan. A činjenica da je za izbor kardinala Šepera zaslužan istaknuti hrvatski teolog, kapucin o.Tomislav Šagi Bunić, osječke kapucine ispunja ponosom, ali i obvezuje na provođenje duha Koncila! U isto vrijeme mladi Osječanin, vlč. Ivan Šešo, „ikona“ mladih intelektualaca grada, koji ga poznaju kao najboljeg učenika svoje generacije, čiji je odlazak u sjemenište bio politički skandal u Osijeku (zbog njega su direktor i profesori išli „na pranje mozga“ jer ga nisu uspjeli uvjeriti da je „religija zatupljivanje i opijum za narod“) postaje kapelanom u župi sv.Petra i Pavla. Za katoličke mladiće i djevojke, pogotovo za studente Osijeka to je pravi blagoslov! On i teta Elza veoma se međusobno cijene i surađuju, on i o.Donat se kao svećenici nadopunjuju. Vrijeme je to kad u Osijeku djeluju Ekonomski fakultet, Visoka poljoprivredna škola i Pedagoška akademija, a otvoren je i prvi studentski dom. Djevojke koje su se tijekom srednje škole okupljale oko o. Donata i vlč. Šeše više zbog studija ne moraju napuštati Osijek. I tako – grad već poprima obrise sveučilišnog centra. Pored toga, u Osijek dolaze mnogi studenti iz okolnih mjesta, te posebice studenti iz Bosne i Hercegovine, katolici koji očekuju i traže duhovnu pomoć i podršku svoje Crkve u posve novoj sredini. Uza sve to – to je vrijeme prvih katoličkih tiskovina. „Veritas“, „Glas Koncila“, „Marija“, kasnije „Kana“, donose vijesti iz života sveopće i „domaće“ Crkve i čitati ih – postaje pitanje „vjerničkog imidža“.. Sve to nudi novu širinu i otvara nove vidike i putokaze za potpunije proživljavanje i osviješćivanje svoga katoličkog identiteta. Jer, za društvo i državu, u kojoj živi, Crkva ni ne postoji, osim da ju se oblati – etiketiranjem kao „kleronacionalstičkom“. S druge strane – to je vrijeme „Beatlesa“,“ Rolling Stonesa“, glazbe koja mladima opija osjetila, duhom svijeta i provokativne mode. Ta rock i pop kultura svojom zavodljivošću vodi u moralno rasulo, čije posljedice danas tako tragično osjećamo.(„Gay kultura“ je plod začet duhom kulture „sex, drugs and rock and roll“ 60tih). Naše ulice i naši fakultetske dvorane pune su studenata koji žele promijeniti svijet – izbacujući iz njega Boga na ovaj ili onaj način.! Mladi vjernici se tome odupiru svjesno, odgovorno i – izazovno! Zagrebački bogoslovi osnivaju „Žeteoce“, mladi isusovci „Kristofore“ i s gitarama i duhovnim šansonama obilaze mjesta, nastupajući u crkvama, između ostalih, i u Osijeku… Koliko je oduševljenje vjerskim tiskom, recimo – pokazuje podatak iz Spomenice župe Preslavnog Imena Marijina. Župnik Stjepan Bulat kaže kako se zbog neimaštine i teškog života u župi proda samo 450 primjeraka „Glasa Koncila“ i 80 „Veritasa“. To je za ono doba „samo“ 450… i 80…

1968. svi kršćanski vjernici, ali i hrvatska kultura, s nestrpljenjem očekuju cjelovit i novi prijevod Biblije“, kojeg uređuju bibličar dr. Bonaventura Duda i književnik dr. Jure Kaštelan. U predprodaji je prvo izdanje „planulo“! Da bi se što bolje pripravili za čitanje Biblije i „znakova vremena“, te klasike katoličke duhovnosti, o.Donat i teta Elza pripremaju „nastavu“ u malim grupama, koju djevojke zovu „Teka“, jer marno i pažljivo sve zapisuju u bilježnice. „Mala teka“ je za srednjoškolke i početnike u duhovnom životu, a „Velika teka“ za one koje već idu svakodnevno na misu, razmatraju („Nasljeduj Krista“,na primjer) i svakodnevno mole jedno otajstvo Gospine krunice. O redovnom studiranju Teologije na Bogosloviji u Đakovu ne može se ni sanjati! Teta Elza uvodi djevojke u duhovni život (Velika i Mala Terezija), o.Donat sustavno priprema djevojke za čitanje sv.Pisma. Svakog utorka u kapucinskoj crkvi ima i propovijed – tumačenje Biblije. Kapucini i vlč. Šešo organiziraju u kapucinskom samostanu mjesečnu Koncilsku tribinu, na koju pozivaju istaknute bibličare da pojasne što ćemo to pročitati, i kako prihvaćati i tumačiti to što smo pročitali. Tako u Osijeku slušamo o. Bonaventuru Dudu, dra Celestina Tomića, dra Josipa Turčinovića, don Živka Kustića, Ljiljanu Matković i druge katoličke intelektualce, a za Gospu Lurdsku kapucini dovode istaknute propovjednike, koji nas Devetnicom pripremaju za ovaj prelijepi Gospin blagdan. S radošću uživo susrećemo o.Ivona Ćuka iz „Veritasa“ koji mlade djevojke, „zaljubljenice“ u „Veritas“ ohrabruje da i same pišu, „jer imaju što reći i znaju to kazati“. Sva ova dinamika i bogatstvo duhovnog i crkvenog života rađa i nove prijedloge i nove podhvate: teta Elza i djevojke mole kapucine da im omoguće provesti „getsemansku uru“ pred Presvetim poslije obreda na Veliki četvrtak. S njihovim blagoslovom – ona priprema razmatranje, a djevojke ga čitaju i pjevaju pučke korizmene napjeve u crkvi u noći Getsemanke muke. Iz godine u godinu u bdjenju im se pridružuje sve više i više vjernika. Djevojke idu i korak dalje – sad samostalno, bez o. Donata i tete Elze. Mole oce kapucine da im dozvole da same, u tišini, na Silvestrovo bar jedan sat prije ponoći provedu u crkvi, i tako dočekaju Novu godinu s Isusom i Marijom. S obzirom na sve opasnosti „lude noći“ pater i teta su prepustili odluku djevojkama koje su bile punoljetne, da same snose odgovornost za izlazak na ulicu poslije ponoći kad mogu sresti „pijane od pjesme i vina“ – svjesne rizika koje su prihvatile. Djevojke s Gospinom pomoću prihvaćaju izazov, mole o.gvardijana i on  otvara crkvu u 23h. Tako je Novu 1969. godinu u crkvi dočekalo 20tak djevojaka sabrano i radosno, u tišini, s euharistijskim Isusom i njegovom Majkom! Poslije je doček Nove godine u kapucinskoj crkvi postao tradicijom i upotpunjen sv.misom točno u ponoć, a zaživio je i u drugim osječkim crkvama. Danas, kad se Nova godina dočekuje na glavnom osječkom trgu (uz kapucinski samostan) – s desecima tisuća bučnih i raspjevanih ljudi, to je jednostavno- nezamislivo.

Teta Elza, o.Donat i vlč. Šešo ustrajno odgajaju mlade koji im dolaze za osobnu svetost, temeljit ispit savjesti i život po diktatu savjesti; za poznavanje svoje vjere, za čitanje teoloških knjiga i knjiga o duhovnosti. Tako su „Pisma iz pustinje“, „Pozdrav našem vremenu“ (kojoj je koautor vlč.Šešo), „Tamo gdje palme cvatu“( pisma o. Ante Gabrića, misionara iz Indije), Biblija – pravi hitovi koji se čitaju se bez daha!
Vlč. Šešo sa studentima organizira vjeronauk i književne večeri u vjeronaučnoj dvorani „katedrale“, a na njihov prijedlog, i dozvolom biskupa uvodi i novu, „studentsku misu“ u 11.30, koja se do danas održava u isto vrijeme i na istom mjestu.. Teta Elza 1966. organizira prvi put zatvorene trodnevne duhovne vježbe – za koje djevojke ni ne znaju što bi to bilo, ali kad im je pojašnjeno da je to tri danas sabranosti i slušanje Boga u tišini, spremno s Tetom putuju u Hrvatski Leskovac, kod karmelićanki gdje pod vodstvom o. Petra Galaunera,  razmatraju o Bogu po modelu Ignacijevskih duhovnih vježbi
Kako se broj srednjih škola i fakulteta u Osijeku povećava, širi se i djelokrug djevojaka i mladića s kojima su teta Elza, i o.Donat kao ispovjednik, te i vlč. Šešo kao „katedralni kapelan“ otvarali nove puteve evangelizacije. Tako za duhovne vježbe djevojke više ne idu u Zagreb, nego ostaju u Osijeku i imaju duhovne vježbe kod Marijinih sestara i kasnije u kapucinskom i franjevačkom samostanu, te u Aljmašu, a voditelji su o.Donat, vlč.Šešo, o. Petar Kuzmić D.I.,  o.Petar Galauner(1987.) i drugi.

Duhovni program bio je jasan:
– Najprije morate biti dobre osobe, savjesne i poštene, i završite školu (fakultet) koja će vas osposobiti za samostalan život.
Nedjeljna misa – neupitna, po mogućnosti – budite na misi svaki dan – redovito se ispovjedajte, molite i razmatrajte.
– Njegujte pobožnost Majci Božjoj, te predanje svoga života Bogu po Njoj i s Njom, kadgod možete – izmolite jedno otajstvo Gospine krunice.
– Molite Duha Sveoga za svoje životno zvanje: da posve jasno vidite da li ste pozvani posvetiti se Bogu u djevičanstvu ili u braku, a kada ga spoznate „bacite se u ponor Božje ljubavi s vjerom da će vas njegove očinske ruke prihvatiti i zagrliti“ (o.Galauner).
Zanimljivo je da su mladići koji su se također okupljali kod kapucina i oko vlč. Šeše tražili da im teta Elza održi duhovnu obnovu, i veoma su cijenili njen rad i djevojke iz „njezine obitelji“. Jedan od njih je Ivan Štark, po kojemu danas ime nosi škola učenika s posebnim potrebama u Osijeku.
Ovakav intenzivni duhovni život, koji ni na koji način nije, niti može biti, nametnut, dovodi nekoliko djevojaka, a neke su s tim k o.Donatu i došle – do spoznaje, duboko u srcu i duši – da su pozvane na potpuno posvećenje Bogu u djevičanstvu. Neke od njih već rade, neke studiraju, neke još idu u srednju školu. Žive u svijetu, znaju ga „iznutra“ i prepustiti ga Zlu i Zlom – i otići u samostan – ne čini im se ni pravo, ni časno rješenje. Dapače! Više bi to bio bijeg od surove stvarnosti! Časne sestre u samostanima ipak su u drugačijem okružju i nemaju prilike djelovati ovako legalno „iz prve ruke“ tijekom susreta na fakultetu, tijekom učenja, pred crkvom, na radnom mjestu…. nastavnice, učiteljice, ekonomistice, medicinske sestre, radnice u državnim poduzećima, ili u tvorničkoj hali, u kuhinji. Sva su ta radna mjesta časnim sestrama bila uglavnom nedostupna. S druge strane – mnoge redovničke zajednice, u to vrijeme, pogotovo na Zapadu – prolaze teške krize, pa i krize redovničkog identiteta.

Teta Elza je s o.Donatom mnogo puta govorila o nadahnuću koje je dobila dok je molila pred Žalosnom Gospom u kapucinskom samostanu na Veliki četvrtak i tijekom „getsemanske ure“1968. – da osnuje Obitelj koja će okupiti djevojke koje se posve žele posvetiti Bogu, po uzoru na Nazaretsku Djevicu, u svijetu, po zavjetima. On se isprva tome odupirao, ali je molio…

Bila je nedjelja, blagdan Bezgrešnog začeća BDM, 1968. Poslije mise u 9h u kapucinskom samostanu, pouke o Bezgrešnoj imale su zajednički „Mala i velika teka“, a govorio je o.Donat. Naravno, tu je bila i teta Elza. Kad je ušao u sobu, o.Donat je je zračio nekim posebnim uzbuđenjem, ozbiljnošću i svečanošću, radošću i olakšanjem. Govorio je o Gospi vrlo nadahnuto i, rekao je, dok je pisao predavanje za ovaj susret, dobio je svjetlo: Gospa želi zajednicu djevica koje će živjeti Njezino djevičansko posvećenje u Nazretu: biti djevica, biti obična žena iz susjedstva, i biti sva Božja, ali bez ikakva vanjskog znaka! Djevojke su bile vrlo zbunjene, iznenađene, zatečene, a teta Elza je bila oduševljena! To je bio znak da je njezino nadahnuće bilo pravo nadahnuće Duha Svetoga. To je i rekla patru i svim prisutnim djevojkama.
Bio je prekrasan miran, sunčan dan. Nije bilo snijega, za to doba godine, pa je bilo ugodno šetati još zelenim parkovima i razmišljati……“Jesam li pozvana?“
Nekoliko djevojaka je odmah poslije toga s Tetom počelo intenzivnije razgovarati o Obitelji, a tijekom svetog trodnevlja 1969, pogotovo na „getsemanskoj uri“ i Veliki petark sve sate slobodnog vremena provele su molitvi pred Presvetim u kapucinskom samostanu i molitvi Žalosnoj Gospi – za svjetlo, i snagu da mogu slijediti ono što budu shvatile da je volja Božja.

Na Uskrs, 5.travnja 1969. pet djevojaka došlo je u stan tete Elze, u Vukovarsku 44. i uz uskrsnu čestitku predale su joj list sa svojim potpisima, s molbom da ga pročita.
Sadržaj pisma govorio je o njihovoj velikoj životnoj odluci da se odazovu Isusovu pozivu – da žive u svijetu, slijedeći Mariju kao svoj životni uzor. I na kraju su je zamolile da bude duhovna Majka nove zajednice. Pismo sličnog sadržaja predale su istog dana o.Donatu.

Slijedi prekrasno, kreativno, opušteno vrijeme formiranja Obitelji. O.Donat prati sve što Crkva ima o posvećenom životu u svijetu, teta Elza je u kontaktu s o. Hadrijanom Berakom, kapucinom, vrsnim stručnjakom za crkveno pravo i s njim stvara pravni okvir i izričaj budućeg Instituta. Djevojke predlažu ono što im je Duh Sveti nadahnjuje. Svaka može reći reći što misli o odijevanju, o djelovanju, o siromaštvu i poslušnosti, molitvi, zajedničkom ili posebnom životu. To je razdoblje ozračja kreativnosti i slobode do – granica koje je Crkva postavila. Temeljni cilj je osobno posvećenje, rad s mladima, prvenstveno djevojkama, a sve u poslušnosti mjesnom biksupu i s njegovim blagoslovom. 1972. o.Donat je napušta Osijek i do smrti (2007.) živi i djeluje u Slovenskoj kapucinskoj provinciji, u kojoj je od 1985.-1990. provincijal, ali redovito održava kontakte s Obitelji i tetom Elzom, te ih posjećuje koliko mu to dužnosti omogućuju.
4. listopada 1975. u istoj sobi, u kapucinskom samostanu u Osijeku, u kojoj je o.Donat govorio kako Gospa želi obitelj posvećenih djevica u svijetu, đakovački i srijemski biskup Ćiril Kos u nazočnosti članica predaje gospođi Elzi Kulundžić Dekret o kanonskom priznanju „Obitelji Malih Marija“
Budući da je teta Elza 1971. umirovljena, sva se posvetila izgradnji Obitelji MM i gradnji obiteljske kuće – dovoljno prostrane za Isusa, Mariju i sve one koje će Duh Božji dovoditi. Zbog toga ima velikih problema s općinskim vlastima, te je često pozivana na policiju – pod sumnjom da gradi crkvu. Od 1971. neke članice žive u obiteljskoj kući u Dunavskoj ulici, u župi sv.Josipa Radnika, a ostale žive u svojim obiteljima, ili u stanovima, one koje žive izvan Osijeka. Teta ostaje živjeti u svom stanu u Vukovarskoj, jer je to jednostavnije za individualne razgovore, dar Duha Svetoga, kojim je obilato i posebno bila obdarena. Nakon odlaska o.Donata duhovni asistent Obitelji postaje o. Božidar Ipša, D.I. On svim srcem prihvaća Obitelj, postaje duhovnim vođom tete Elze, te prati život Obitelji sve do premješataja u Zagreb.

Danas Male Marije žive u nekoliko gradova, i rade, između ostalih – kao vjeroučiteljice u školi, o čemu se, u vrijeme nastanka Obitelji – nije moglo ni sanjati.
– – –
Teta Elza je bila žena vizije! Odgajala je svoje djevojke za budućnost! Svetu budućnost – djevice ili majke, redovnice ili članice bilo kojeg svjetovnog instituta, ili bilo kojeg samostana. Nikada nije stavljala prepreku Duhu Svetome! Molila je puno za svećenike i duhovno i materijalno im pomagala. Obitelj MM je nekoliko svećenika školovala, a misionarka Dragica Pekić bila nam je preko četrdeset godina draga prijateljica, koju je Obitelj također pomagala.Tetine duhovne kćeri su danas i uršulinke, i karmelićanske, i benediktinke, i sestre blažene Majke Terezije, ali su i majke svećenika i diplomiranih teologinja, i brojne djece, i vjeroučitelja, i same su vjeroučietljice.. Neke su sveučilišne profesorice, i članice Marijine legije i zajednice MIR. Na Sinodi đakovačke i srijemske biskupije, Teta je tražila imenovanje studentskog kapelana za osječko Sveučilište, jer su joj na srcu bili mladi koji dolaze u grad na studij i teško se snalaze u vrevi koja buja svakakvim, nemoralnim ponudama. Božja je pravda da su studenti okupljeni oko sveučilišnog kapelana o. Areka Krasickog prve zajedničke duhovne obnove imali – upravo u kući – Obitelji Malih Marija!

Nikada nije pravila razlike među svojom duhovnom djecom: svi su joj jednako bili na srcu, molila se za njih, i s njima. Organizirala je duhovne obnove za bračne parove, hodočastila u Aljmaš, pronalazila djevojkama posao, kad god je mogla. Redovito je 10.svibnja slavila kao dan sjećanja na Ivana Merza, kad je kod kapucina, poslije mise, o njemu govorio, ugledni osječki liječnik, dr. Ladislav Vlašić, koji je bio Ivanov školski drug. To je bilo dovoljno da završi u zatvoru. Nije se bojala! Ni ona, ni oni koji došli o Ivanu Merzu slušati.

Gospođa Elzaizabeta Kulundžić bila je Gospin dar našem narodu i našem vremenu i dar svoga naroda i svoje mjesne Crkve – Katoličkoj Crkvi po svem svijetu! Po Mariji, i s Marijom išla je k Trojedinom Bogu.Marija joj je bila suputnica na zemlji, vjerujem da joj je bila i suputnica u nebo! Gdje ljubav i uživanje Boga u Gospinom društvu traje – zauvijek!

Ana Penić