ISUS I ŽENE

Korizma je povlašteno vrijeme bliskosti s našim Gospodinom, a kolika je ta bliskost kršćanskog puka s Bogom patnikom i bolnom Majkom pod križem, vidimo u bogatstvu korizmenih pobožnosti i narodnih običaja nastalih u našem narodu tijekom stoljeća. Sva ljudska patnja, bol, teška iskušenja svakodnevnog života, trpljenja u obitelji, podnošenje najrazličitijih poniženja, kojih gotovo nitko nije pošteđen, u pobožnosti Križnog puta duhovno se sjedinjuje s patnjom Isusa i njegove „pod križem žalosne majke Marije.

Kao na Križnom putu u Jeruzalemu, gdje su žene u suzama pratile Isusa, kao na Kalvariji, gdje su jedino žene bile prisutne tako da su iz daleka promatrale svoga Učitelja, ili su bile pod križem kao Marija, Isusova Majka i Marija Magdalena, da je na svim korizmenim pobožnostima, kao uostalom, i tijekom cijele godine, i cijele povijesti, najviše – žena! Žena je, rekla bih, kvasac Crkve, ona joj daje mekoću, toplinu, dobrotu, svaka je žena, kako je nedavno rekao jedan mladi karmelićanin, zrno brašna u Gospinu kruhu.

Sv.Otac Franjo je nekoliko puta naglasio da su žene u Crkvi važnije od biskupa, i da jednoj ženi moramo zahvaliti rođenje Spasitelja: Blaženoj Djevici Mariji. Odakle tako zadivljujuća odanost žena Crkvi, koja im ne nudi ni ni visoki položaj u hijerarhiji, niti počasna mjesta u strukturama, niti ih zove velečasnima, prečasnima, uzvišenima i preuzvišenima. Ženama koje pune naše crkve, naša hodočasnička mjesta i ustrajno, s pouzdanjem mole svoje krunice i razmatraju postaje Križnog puta – to ni ne treba! Jer ono što u dubinama svoje duše osjeća, ono što joj tamo gdje nitko, ali baš nitko ne može oduzeti, to je susret sa živim Bogom, to je iskustvo kako ju Isus tješi i daruje joj mir, s kojim se nijedan, nijedan mir u ljudskom iskustvu ne može usporediti.

Čitajući i razmatrajući evanđelja, vidimo da se Isus spram žena ponašao različito. Osobno mi je najljepše i najbliže Lukino evanđelje, jer sam sigurna da je Luka „ozračen“ duhom Isusove majke, „sve što je pomno ispitao“ i saslušao mnoge svjedoke, među kojima su bile, vjerujem i žene, i Marijinim duhom pisao svoje „prvo pismo Teofilu“. Kakav je Isus u susretima sa ženama? Uvijek mi se činilo da je nepravedan spram siromašnih žena, jer je u svojoj pratnji imao one koje je izliječio i koje su ga pomagale svojim dobrima, dakle – bogate i utjecajne. Zar su mu zaista siromašne i stare žene, udovice, bolesne i samozatajne bile manje važne nego atraktivne, i teatralne žene kakve su vjerojatno bile Samarijanka na zdencu i grešnica iz Šimunove kuće, za koju postoji uvjerenje da je ona Marija Magdalena, premda joj Luka ne spominje ime? I trebalo je vremena, čitanja svih evanđelja i molitve da shvatim da je Isus Bog, koji savršeno poznaje svačija „srca i bubrege“ sa svakom od žena koje nam evanđelja donose postupao upravo onako kako je njima najprikladnije, na način na koji su se najljepše mogle ispuniti dobrotom, ljubavlju, milosrđem i opraštanjem za čim su čeznule cijelog života. Tako udovici iz Naina ganut, mrtvog sina vraća živa, i ne zadržava ju, jednostavno ju ostavlja da uživa gledajući svoje ponovno živo i zdravo dijete, svoju sreću, jedinu i neizmjernu. Ženu koja ga je s vjerom dotakla i koju je samo dodir njegove haljine ozdravio obznanjuje pred mnoštvom, ali je ne poziva da ga slijedi, jer je, vjerojatno po naravi bila tiha i samozatajna, i sad, kad je bila izliječena mogla se vratiti u svoj dom, svojoj obitelji i nakon punih dvanest godina čežnje – zdrava, s Njegovim blagoslovom uživati u miru svoje obitelji.

Ali žena Samarijanka, posebna je. I dok nam je dosada uvijek naglašavan Isusov odnos spram ove žene, danas ga gledam u novom svjetlu, na novi način doživljavam milosrđe Božje i shvaćam koliko je Bogu stalo do svakog čovjeka, i svakog naroda, posebno onog koji za svoju nevjeru nije objektivno kriv. Evanđelja nam donose nekoliko epizoda o odnosu Samarijanaca i Isusa, i pamtimo detalj kad su apostoli biti toliko ogorčeni da su ga nagovarali da baci oganj na neposlušne ljude. Ali njemu je stalo do svakog čovjeka, pogotovo do onog koji se guši u svojim nemoćima, koji pravog Boga traži na krivim mjestima. On razgovor sa ženom koju svi poznaju, ne samo iscjeljuje i oslobađa svake osobne krivnje, nego je šalje onima koji traže Boga, a da toga nisu ni svjesni. Apostoli su za tu misiju posve neprikladni. Sjećanja i predrasude jednih spram drugih – naroda, pokrajina, običaja, napetosti i „pritajena vatra“ koja u svakom ternutku Isus i žene, 2može planuti u požar čini ih neupotrebljivima. Oni sami, nakon svega što se događalo, znaju da u Samariju i Samarijancima nisu dobro došli, ali iskreno, njima se tamo ni ne ide! Isus sve gleda drugačije. On vidi njihova srca i siguran je da će oduševljenu, preporođenu, radosnu ženu koja iksustveno i proživljeno govori o Mesiji, koja im je poznata i bliska, njihova je i po govoru i po običajima, lakše i sami razumjeti i povjeroavti joj! Ona je, rekla bih, „glasnogovornica“ Isusova tamo gdje bi njegovi „pravi“ učenici premda su toliko vremena proveli s njim bili blijedi, neuvjerljivi i na kraju, ogorčeni. Tko zna kako bi sve završilo!? Zanimljivo je da su, Samarjanka u Isusovom životu prije Muke i smrti, a Marija Magdalena poslije uskrsnuća najprkladnije navjestiteljice Evanđelja. I jedna i druga su bile prije susreta s Isusom „sumnjiva životopisa“, ali ih blizina i razgovor s Njim tako mijenja da se njihovim riječima bezrezervno vjeruje. One su drugačije od ostalih žena, one su drugačije od apostola, one su jednostavno autentične! One tu autentičnost svjedoče punim srcem i presretnom dušom. Njima je važan Isus, i Njegova Radosna vijest. Ne traže priznanje Crkve, ne spominju se u Djelima apostolskim, ali svakome koga sretnu svakoj ženi radosno, proživljeno i oduševljeno govore: „Vjerujte Isusu! Ja sam svjedok! On je Spasitelj! On je Bog! On je jedina Ljubav koja ljubi… uvijek i zauvijek… One su nam, premda vremenski tako daleko, duhom tako blize! Encikliku pape Franje „Radost Evanđelja“ sigurno bi u dahu pročitale, i o tome govorile, i o tome svjedočile. Danas i na web portalu!

Ana Penić