Isuse, sjeti me se
Isus na križu raspeti je Kralj. Okrunjen trnovom krunom, podignut na dvjema drvenim gredama, izrugan i izmučen, izložen pogrdama licemjernih glavara svećeničkih, razularene svjetine, drskih vojnika i jednoga razbojnika koji je izložen jednakoj smrtnoj kazni. Svi mu se rugaju dovodeći u pitanje njegovu božansku moć: Neka spasi sam sebe ako je Krist. Ako si kralj, spasi sam sebe. Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!, redale su se poruge jedna za drugom. U svemu sumnja, izazivanje, bezočno ruganje. Čitajući ove retke iz izvještaja Isusove muke u kojima ljudi podrugljivo traže vidljivi dokaz njegova božanstva, već na prvi pogled jasno je kako podsjećaju na Isusov susret sa đavlom u pustinji prije javnoga djelovanja. I ondje pronalazimo trostruku provokaciju: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom. Dati ću ti sva kraljevstva svijeta ako mi se pokloniš. Ako si Sin Božji, baci se s Hrama. Očito, kako na početku javnog djelovanja, tako i pri koncu, na Veliki petak ista đavolska kušnja. Tako je evanđelist i zaključio tekst o Isusovoj kušnji, da se đavao udaljio od Isusa do druge prilike. I to se dogodilo dok je visio na križu. No, Isus ne dopušta nikakav kompromis sa đavlom. Kao što mu je tada odlučno rekao NE, kao što ga je bezbroj puta udaljio od osoba koje je opsjedao, tako i sada šutke ne pristaje na njegove provokacije. On se svjesno predaje u Očeve ruke. Križ nije đavlova pobjeda. Dapače, on će upravo na drvetu križa biti pobijeđen. Kako to divno govori liturgija blagdana Uzvišenja svetoga Križa: sa stabla u raju nikla je smrt, a sa stabla križa rodio se život; neprijatelj je na drvetu pobijedio i na drvetu bio poražen po Kristu, našemu Gospodinu. Da, upravo to otajstvo događa se u Isusovu raspeću. Otkupljuje se i grijeh Adama i svakoga grešnika u Isusovoj smrti.
Isusova smrt početak je novoga, pravoga i vječnoga života – novi i vječni raj. Isusovo djelo otkupljenja čovjeka mora se ispuniti. Isusovo utjelovljenje i otkupljenje Očeva je volja; ponovno čovjeka imati uza se, u raju. Kao nekoć, prije grijeha. Zato Isus može desnome razbojniku zajamčiti raj. On je Kralj! Bilo je tek dovoljno čovjeku grešne prošlosti da iskreno i ponizno zamoli: Isuse, sjeti me se! Premda ovaj razbojnik razmišlja o budućnosti, kada Isus ostvari svoje Kraljevstvo, Isus govori da se ono događa danas: Danas ćeš biti sa mnom u raju! Jedan vapaj bio je dovoljan da mu Isus zajamči zajedništvo u raju. Smijemo ovdje promišljati o svojevrsnom paradoksu jer oni kojima je Isus govorio, njima naočigled pokazivao veličinu Božjega kraljevstva koje se po njemu ostvaruje, nisu to prepoznali. Dapače, izruguju mu se. A ovaj čovjek, u odlučujućem trenutku u Isusu pronalazi spas. S druge pak strane, možemo govoriti i o veličini Božjega milosrđa. Isus se ne vraća na grešnost ovoga razbojnika, ne propituje razloge zbog kojih je zaslužio smrt razapinjanjem. Isus pokazuje milosrđe Božje. Očito je milosrđe temelj Kraljevstva.
Ovaj se dijalog morao dogoditi. Da, radi nas. Jer počesto nam se događa da ne prepoznajemo čas Isusova dolaska u naše živote. Nisu li naši postupci ponekad izrugivanje Boga? Isus je tu, među nama, njegovo Kraljevstvo je prisutno. Pitati mi se u iskrenom ispitu savjesti kako i na koji način odgovaram na poziv da se Isusovo kraljevstvo doista ostvari. Molim li iskreno u Očenašu: Dođi Kraljevstvo tvoje!? To će značiti da činim sve kako bi i po meni, i samome otkupljenom po Isusovoj smrti na križu, njegovo Kraljevstvo bilo očito. A to Kraljevstvo, reći će liturgija svetkovine Krista Kralja je: kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Ukoliko sam čovjek istinoljubivosti, čuvar svetosti života, ukoliko oblikujem svoj život svjestan da sam pozvan na svetost, živim u milosti, zagovaram pravdu, svjedočim ljubav i sijem oko sebe mir, shvatio sam u čemu se sastoji Isusovo Kraljevstvo. Pripravljeno je i za mene. Ipak, svjestan svojih grijeha, kako bih postao dionikom Kraljevstva i ja moram vapiti: Isuse, sjeti me se!
Matej Glavica
*1. puta objavljeno 20. studenog 2016.
