Isusov Duh živi u nama
Crtež: Ivan Z., 8a razred
Pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća događa se još jedno čudo. Isusovo čudo. Tko bi pobrojao koliko ih se dogodilo od prvoga čuda u Kani Galilejskog sve do današnjega dana. Čudo pedesetoga dana osobito je. Isus ga je i najavio učenicima: Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Isus, jer uvijek ostaje vjeran obećanjima, nad učenike i svoju Majku šalje silu odozgor, Duha Svetoga. Apostoli, do toga dana zastrašeni, zatvoreni u dvorani Posljednje večere, odjednom hrabro i nepokolebljivo svjedoče da je njihov Učitelj doista živ. Strašljivi Petar pred sluškinjom, odjednom postaje neustrašivi navjestitelj svoga Učitelja. Ne svojom hrabrošću i odvažnošću. Već silom i snagom Duha Svetoga. Životi apostola nakon silaska Duha Svetoga više nisu isti. Naprosto su trebali nešto što će njihovoj ljudskoj krhkosti dati snagu da svijetom pronesu Evanđelje, za što su dobili Isusov nalog. Sami to nikako nisu mogli. Bili su preslabi, jednostavno ljudi. A čovjek bez Boga ne može činiti velike stvari.
Za apostole je Pedesetnica i silazak Duha Svetoga značio početak, novi početak, nova nezaustavljiva snaga. Ne mogu se oteti tužnome dojmu da je danas, na žalost, za mnoge mlade primanje Duha Svetoga u sakramentu Potvrde završetak praktičnog vjerničkog života. Što nismo razumjeli? Ako je Duh Sveti snaga, zašto ga ne prihvaćamo? Nije da nam ne treba nutarnje duhovne snage. Dapače, slabi, kolebljivi, zastrašeni i tužni ljudi svuda su oko nas. Treba im sila odozgor. Tu je, u njima, u nama. Samo možda zakopana samouvjerenošću da sve možemo sami. A koliko smo se samo puta uvjerili da bez Boga jednostavno ne možemo dobro i mirno živjeti. Ne možemo uspjeti. Čak niti biti radosni.
Isus o Duhu Svetom govori kao Branitelju. Svi smo potrebni Nekoga tko će nas braniti, tko će nas neprestano podsjećati da nismo sami, Nekoga tko nas poziva da uzdignemo pogled i radujemo se ljepoti života. Treba nam Netko tko će nas učiti da budemo strpljivi sami sa sobom i drugima, Nekoga tko nas poznaje bolje nego sami sebe. Potrebni smo Onoga tko će nam neprestance ponavljati da se Bog nije razočarao nad nama. On nas je stvorio, On nas je otkupio, On će nas spasiti. Stalo mu je do nas, dragocjeni smo mu, voli nas. Koliko je puta u ovo uskrsno vrijeme odjeknula Isusova riječ: budite mirni, radosni, ne bojte se, vi ste prijatelji moji. Duh Sveti trajno nas na to podsjeća. Naprotiv, bez Njega, postajemo bezdušni. Jedino On može čovjeku dati smisao života, usrećiti nas, preporoditi, pomoći nam otkriti ono najvažnije za čim duboko čeznemo. Ali kao da današnji čovjek ne zna što bi s duhom i duhovnim. Kao da ni kršćani pravo ne znaju što bi s Duhom Svetim. Čini se da nam je Duh Sveti nekako previsoko, nedohvatljiv. A upravo je suprotno. On je u nama, trajno smo njime ispunjeni.
Od Duha je Svetog i duša i duhovnost i duhovitost. Svi dobro znamo što znači kad za nekog kažemo: on ima dušu, to je duhovan čovjek, taj govori nadahnuto. To znači: on vidi potrebu bližnjega, nosi u sebi razumijevanje, ljubav, spremnost pomoći. A znamo i kakav je čovjek ‘bez duše’; on je bezdušan i znamo što je sve u stanju učiniti. Od Duha Svetoga dolazi i duhovnost pa i duhovitost, a nitko ne bi htio biti bezdušan. Otvoriti nam se, dakle, Duhu Božjemu, želimo li biti duhovni ljudi, imati srce i dušu za ljude oko nas. Da ne bismo postali bezdušnima, Duh nas Božji posvećuje i čini pravim ljudima. Biti svet, biti duhovan ne znači biti poseban, izdvojen od drugih ljudi, pogotovo ne biti neki čudak. To jednostavno znači biti čestit, pravedan, plemenit čovjek. Čovjek koji je našao pravu relaciju prema Bogu iznad sebe i prema čovjeku pored sebe, ma tko taj čovjek bio: bračni drug, roditelji, djeca, rođaci, susjedi, radni kolege, duhovan je i Božji čovjek. To je čovjek koji svoje dužnosti obavlja savjesno, čovjek na kojega možeš računati, na kojega se uvijek možeš osloniti. Za takve nas ljude Duh Božji osposobljava. A čini to po svetim znakovima – sakramentima, jer u svima upravo on djeluje: od Krštenja i Potvrde, koju nazivamo sakramentom Duha Svetoga, do Bolesničkog pomazanja, kad nas jača za posljednju životnu borbu i sretan prelazak u kuću Očevu.
Biti čovjek ispunjen Duhom Svetim znači dopustiti Bogu da me mijenja. Jer s Bogom sve se mijenja nabolje i sve počinje iznova i biva ljepše. Kako je to divno sročio blaženi Ivan Pavao II: Najveća sreća nama kršćanima je to što s našim Bogom uvijek možemo početi iznova. Upravo Duh Sveti to nam omogućuje. Dobro došao Duše Sveti.
Matej Glavica
*1. puta objavljeno 19. svibnja 2013.
