Isusove emocije
foto: duhovnost.net
Uvijek s osobitom pažnjom čitam evanđeoske riječi koje opisuju Isusove emocije. Smatram to neobično važnim za nas. Isus je Bog i čovjek koji nosi u sebi osjećaje, emocije, što je uvijek znak da mu je stalo, da je zainteresiran i da ima sućuti za čovjeka. Evanđelje nam priča o Isusovim emocijama da bi nas jednostavnije približilo k njemu, jer neupitno je da se on želi približiti nama. Čitamo tako o Isusovoj emociji sućuti, sažaljenja nad mnoštvom ljudi koje ga je okruživalo jer su bili ‘izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.’ Isusa dira ljudska muka. Riječ ‘ophrvani’ možda nam je manje poznata. Njezini sinonimi su: slomljeni, skršeni, bespomoćni, turobni, bezvoljni, satrveni… Poznata su nam takva raspoloženja, zar ne? Zbog takve situacije Isusu je žao naroda. Kakve li utjehe! Isus je Bog koji je zainteresiran, i još više, ima rješenje za takve mučne životne okolnosti u kojima se čovjek može naći. Isus to ne može ignorirati, zanijekati niti omalovažiti već želi pomoći. Isus ulazi u tu stvarnost našega života. Isusu je žao kada se čovjek nađe u mučnim okolnostima, kada ne vidi smisao, kada je izmučen, ostavljen, napušten. Isus ne bježi od tih okolnosti naših života. Baš tada Isus svoj pogled zaustavlja na nama. Isusov pogled nije poput naših pogleda osude, prijekora, sažaljenja koje je samo sebi svrhom. Isusu je žao, mora i nama biti žao zbog takvih ljudi, moramo biti uz njih. Isusove emocije nisu prisutne samo da bi i on konstatirao kako takvim ljudima nema pomoći, već on ide korak dalje.
Koje je Isusovo rješenje? Za Isusa su ove okolnosti života jasan znak da su ljudima potrebni pastiri, vođe, tješitelji, one koji će ih pridizati, izvlačiti iz tih mučnih okolnosti. Zato nalaže: Molite gospodara žetve za radnike u velikoj žetvi. Najprije molite. Bez molitve nema rješenja problema. Nijednoga. Molitva je oaza u kojoj čovjek ulazi u sveti vez s Bogom i u kojoj osluškuje rješenja koja jedino Bog može dati. I sam je Isus molio, koliko više moramo moliti mi, slabi i krhki ljudi. Molitva mora biti jasna: Bože, ne možemo sami, toliko je okolnosti života u kojima ne pronalazimo načine i rješenja, potrebna nam je tvoja pomoć. Na iskrenu molitvu Bog se neće oglušiti. Vraćam se na Isusove emocije. Ne smijemo se pribojavati emotivne molitve. Možda smo i sami izmučeni i ophrvani. Tada valja moliti. Da, i iz takvih emocija.
Nakon poziva na molitvu Isus doziva prve radnike. Evanđelist jasno naglašava: Isus ih dozva i potom im daje vlast izgoniti zloduhe i liječiti svaku bolest i nemoć. Učenici Isusovi ne idu u svoje ime. Iza njih je iskustvo poziva. Konačno, to i jest najvažnije, da su pozvani od Isusa. To ih osposobljava za svaki daljnji rad. Njih je prve pozvao na molitvu a tek onda na rad. Aktivizam može iscrpiti, teško je pronaći prave okolnosti u kojima sam pozvan biti Isusova produžena ruka ako nisam dobio najprije nadahnuće od Isusa. Možda smo i sami pozvani dati nekome dobar savjet, usmjerenje. Nemojmo nikada to činiti s jeftinim i površnim riječima. Najprije molimo. Potom ćemo znati što reći, što učiniti, kako pomoći.
Isus treba radnike koji će biti blizu onima kojima je teško. Ne pitajući za vrijeme i za cijenu, već zasukati rukave i raditi. Živjeti vjeru nije nešto apstraktno, oni koji nas trebaju nisu negdje daleko, oni su svuda oko nas, izmučeni pod teretom života. Moramo pokazati poput Isusa empatiju, pokazati da imamo srce, biti radnici. Nemamo pravo samo konstatirati da je ljudima teško, već valja raditi u žetvi Gospodnjoj. Evanđelist zapisuje imena dvanaestorice apostola, prvih ‘radnika’ da bismo se svi mogli prepoznati u njima, pronašli svoje ime. Njih šalje liječiti bolesne i izgoniti zloduhe. I mi se prepoznajmo u tim imenima, jer to je i naša misija. Bolesne liječiti, mrtve uskrišavati, gubave čistiti, zloduhe izgoniti. To je misija Isusovih učenika. Možda će netko reći da mi nemamo dare čudesa, dare liječenja. No, je li doista tako? Toliki su bolesni koje treba liječiti, a najviše im je potrebno naše vrijeme i blizina, često čak i više od lijeka. Pokloniti vrijeme, biti uz patnika to je naše poslanje. Kada pokažemo da nisu ostavljeni, mi smo bolesne izliječili. Potom uskrišavati mrtve, imamo li tu moć? Koliki su koji doduše žive ali smo ih mi proglasili mrtvima, za nas ne postoje. Uskrisiti one koje sam otpisao i ne želim znati za njih. Uskrisiti ih mogu ako im priđem i doživjet ću da ti za mene ‘mrtvi’, uistinu mogu uskrsnuti. Isus nas šalje, to je povjerenje i zadaća. Čak i gubave čistiti. Gubavi su svi oni na margini društva, ignorirani, bojim ih se. Isus ih se nije bojao već čistio. To su danas oni koje ignoriramo jer mislimo da su preveliki grešnici, da su si sami skrivili svoju patnju i da zato ne zaslužuju našu blizinu. Ako smo Isusovi učenici valja i njima prići. I konačno zadaća je Isusovih ‘radnika’ izgoniti zloduhe. Valja nam se upustiti u avanturu da izgonimo zloduha npr. psovke iz svoga doma. Toliki su koji se žale na teške nemire u obitelji, kao da je ušao neki zloduh. Smije li kršćanin samo to konstatirati ili nešto treba poduzeti? Valja to iskorijeniti, izgoniti.
Da, žetva je Božja, njegov je svijet, no i nas treba kao suradnike, kao radnike. Šalje nas da idemo izgubljenim ovcama. Najprije s emocijama, poput Isusa, uočimo one koji su nas potrebni, ali neka njihova patnja ne ostane samo na oku; ‘vidjeli smo ih i nekako nam ih je žao ali ne možemo pomoći’, ne smijemo tako, jer možemo pomoći ako smo spremni marljivo raditi da se svijet mijenja, da ljudima bude bolje. Ako se prepoznajem kao jedan od Isusovih učenika onda mi valja raditi, pošteno, marljivo i bez straha, pa i onda kada ću doživjeti protivljenje i neuspjeh. Ali tko ima sigurnost da radi za Isusa on se ne boji. Probudimo u sebi barem malo od Isusovih emocija tada ćemo znati nuditi i konkretna rješenja. I svima će nam biti bolje.
vlč. Matej Glavica
*1. puta objavljeno 18. lipnja 2017.
