IVAN OD BOGA 8. ožujka 1495. – 8. ožujka 1550.

Neka srce zapovijeda

U novom je životu izgubio međutim svu vjeru i pobožnost što ih je posjedovao. Odbacio je sva moralna načela

Volite našega Gospodina Isusa Krista više od svih stvari na svijetu, jer što je veća Vaša ljubav, to je veća i Njegova ljubav. Imajte uvijek samilosti, budite milosrdni, jer gdje nema milosrđa, tamo nema ni Boga, iako je on svagdje – teško je možda i pomisliti kako su to riječi čovjeka koji je u svomu životu, utopivši se u rijeku pustolova 16. stoljeća u potrazi za gradovima, kućama i zidinama koje su „od čistoga zlata i srebra kao u zemlji iz bajke“, napravio toliko upitnih stvari.

Svjetlosne godine udaljenosti

O roditeljima ovoga sveca rođenoga u malom portugalskom mjestu Montemor o Novo zna se vrlo malo, ali je sigurno kako je prvo Ivanovo značajno djelo bilo s nemalim posljedicama jer mu je nekoliko tjedana nakon njegova bijega od kuće od brige i tuge umrla majka a otac je po odlasku jedinca i ženinoj smrti ubrzo postao franjevačkim bratom.

Kruh svagdanji nakon odlaska Ivan je zarađivao kao pastir. Kako nije znao svoje prezime, ili ga nije želio reći, poslodavac mu je pridodao dodatak „od Boga“, što znači kako ga je gledao kao nahoče jer su se njima davala takva imena.

Odrastavši, Ivan svoju pustolovnu zvijezdu ne prestaje slijediti. Otišao je za zvukom ratničkih bubnjeva prijavivši se u vojsku, koja je u to doba bila u stvari „prava banda pred kojom nije bila sigurna ni krava u staji“, a u ratnim pohodima nije bio drugačiji od svojih suboraca.

– U novom je životu izgubio svu vjeru i pobožnost što ih je posjedovao. Odbacio je sva moralna načela – napisao je u studiji o njemu nadbiskup Alban Goodier. Iz toga dijela njegova života izdvajaju se dvije zgode. U prvoj, pošto je uzjahao konja oduzetog neprijatelju bio je nakon kratkoga galopa zbačen i ostao ležati bez svijesti te su neki smatrali kako mu se tada trajno oštetio mozak, a druga je kad nije sačuvao skupocjeni ratni plijen koji je po nalogu svoga kapetana trebao čuvati. Bilo da je sudjelovao u krađi, ili samo nemarno stražario, kapetan je zapovjedio vješanje od kojega ga je sačuvao neki viši časnik i stvar je završila samo izgonom iz vojske.

Gromom ošinut
Nakon kratke stanke ponovno se javio u rat. Išao je od Španjolske do Beča i upoznavši potpunu iscrpljenost uputio se nazad i vratio čuvanju stada. Odlazi u Sjevernu Afriku, potom u Gibraltaru radi na gradnji tvrđave. No rad s kamenom također mu se nije baš svidio pa je išao od mjesta do mjesta prodajući svetačke sličice i pobožne knjižice. Ali mu je i to dodijalo te je kao stalno prebivalište odabrao Granadu, grad nestvarno raskošne ljepote.

Prešavši četrdesetu, trgovac je na vratima grada koji o vjeri malo mari sve dok u Granadu nije došao Ivan Avilski, koji je snažno pozivao na pokajanje. Među slušateljima toga u narodu omiljenog propovjednika našao se i Ivan. Kao da je gromom udaren izletio je iz crkve, bacio se na pod javno priznajući svoje grijehe, udarajući glavom o zid i čupajući kosu, divljački sa sebe trgajući odjeću.

Odveli su ga propovjedniku, koji ga nije uspio umiriti, i Ivan je otpremljen u ludnicu u kojoj je proveo više godina i „po tadašnjem običaju – dobio mnogo batina od čuvara“.

Došao si poput leptira, a tada skrenuo svoj let drugamo – rekao je Lope de Vega za Ivana od Boga, koji je i zimi i ljeti hodao bos, bio strpljiv i ponizan te, kao i svi sveci, čovjek leta. A let je, prije svega, stvar srca.

Ljubazno razumijevanje
Pošto je donekle shvatio i prihvatio susret s Bogom i snagom njegove Riječi, napustio je umobolnicu. Bez cipela, oskudno odjeven, izlazi kao onaj koji je našao svoju životnu pustolovinu i ime mu dobiva puni smisao.

Prvo se uputio na hodočašće, a onda je počeo raditi. Prepustivši se providnosti njeguje duševne bolesnike, koji su u vlastitom smeću i nečistoći umirali nesretni i neshvaćeni. Počinje neznatno, stavivši na leđa veliku vreću, objesivši oko vrata dvije posude, vičući ulicama: – Ne želi li netko sebi učiniti dobro? Učinite sebi samima dobro za Božju ljubav, vi, u Isusu Kristu najljubljenija braćo!“ Čudnovati čovjek neobičnog načina prošnje nije mario za poruge kojima je obasipan. Nakon što je u požaru bolnice u Granadi hrabro utrčavajući u plamen iznio više bolesnika uredio je u jednoj kući bolnicu za najsiromašnije, najponiženije i najodbačenije, iznad glavnoga ulaza stavljajući natpis: Neka srce zapovijeda.

Bogu nije problem učiniti da i suho drvo procvjeta, a svetac nikada ne pripada ljudima vlastite snage jer zna kako bez Boga ne može učiniti ništa i kako je u najboljem slučaju nešto poput žlijeba kroz koji teče Božja ljubav, koji pokazuje na Djelujućega, Živoga, Životvornog.

Darivao je bolesnima osjetiti milost razumijevajući ih i razgovarajući s njima ljubazno, što je tada bilo revolucionarno. Neobrazovani Ivan znao je kako im je prije svega potrebna ljubav a srce i vlastito iskustvo pomagali su mu naći put do njihovih srca.
– Ljubite bližnje čineći, jer gdje nema ljubavi tamo nema ni Boga – govorio je Ivan, a kad se posao raširio da ga sam nije mogao obavljati našao je pomoćnike koji su sebe nazvali milosrdnom braćom te je nakon toga nicala bolnica za bolnicom.

Do kraja života žrtvovao se za siromahe i bolesnike, a takav je ostao i u umiranju pošto je iz hladne rijeke spasio bespomoćnog dječaka te obolio od studeni – našli su ga mrtvog u klečećem položaju okrenutog raspelu. Pogreb je bio s ceremonijom rezerviranom za prinčeve. Zvonila su sva gradska zvona, „iza lijesa koračao je gradski vijećnik, koga su slijedili ožalošćeni muslimani, jer Ivan od Boga nije nikada u njezi bolesnika činio vjerske razlike.“

Danas Milosrdna braća djeluju u 53 zemlje, u više od 380 različitih medicinsko-zdravstvenih ustanova, bolnica, domova i centara, s više od 1500 redovnika, uglavnom laika. U Hrvatskoj je u Strmcu 29. svibnja 2011. otvorena prva katolička bolnica »Sveti Rafael«, vrijedna oko 100 milijuna kuna. Izgradnju i opremanje bolnice financirao je Bolnički red Milosrdne braće sv. Ivana od Boga sa sjedištem u Italiji.

*1. puta objavljeno: 8. ožujka 2015.