Izgorjela za Boga – sv. Anastazija

STOŠIJA ZADARSKA
Rim, 281. — Sirmium, 25. prosinca 304.
15. siječnja

Pjevajući Bogu u vatri koja je gutala njezino tijelo spaljena je na Božić 304. godine

Za sve ovdje prisutne, da nas junački primjer Stošijine vjere oduševljava i hrabri za naš vlastiti kršćanski život, a njezin zagovor da nas uvijek prati i hrabri — moli se u prvoj večernjoj blagdana svete Stošije, nebeske zaštitnice Zadra i Zadarske nadbiskupije. Popijevkom veselom blagdan objavite,/ Stošiju blaženu, Zadrani, častite./ Ona je obrana Zadra nam rodnoga,/ Dalmacije ures uzvišen — pjevaju prvi stihovi himna u njenu čast. No, tko je ta svetica čija je smrt bila čudesna? I kako je uopće došla u Zadar?

Pobožna, hrabra
Stošija, Anastazija, čije ime znači uskrsnica, rođena je u bogatoj i uglednoj rimskoj patricijskoj obitelji. Otac joj je bio poganin a majka kršćanka, što za to vrijeme nije bilo nimalo neobično. Svetičina majka, i sama svetica, sveta Fausta, svoju je curicu dala krstiti dok još nije prohodala. Majčin je utjecaj očito bio presudan a ona jedna od onih bogataša za koje ne vrijedi to kako će prije brodsko uže kroz iglenu ušicu nego oni u nebeska prostranstva.

Po očevoj volji udana je također za bogatoga i uglednog rimskog poganina. Ostavši skromna i pobožna, okrenuta molitvi pomagala je siromahe a onda je car Dioklecijan počeo najkrvaviji progon kršćana uopće puneći tamnice u carstvu onima koji će nakon što se odbiju odreći svoje vjere na razne načine biti posmicani. Stošija pomaže utamničenima u Rimu, što se njezinu mužu Publiju nije nimalo svidjelo jer su zbog toga lako mogli ostati bez glave pa je stavlja u kućni pritvor. Ali ubrzo mu je zapovjeđen odlazak u Perziju gdje nakon tri mjeseca umire te Stošija s ogromnim imetkom postaje slobodna i sva se okreće pomaganju progonjenih. Prisutna je i na suđenju svetom Krševanu, koji je sveticu kao malu odgajao u vjeri, na kojemu on odbija odreći se vjere i od cara ponuđene visoke službe.

Prateći progonjene kršćane, kao bogata i ugledna Rimljanka dolazi u Solun i Malu Aziju. Zastaje u više gradova dok se konačno nije našla u Sirmiumu, gdje je pomagala kršćansku siročad i utamničene te bila razotkrivena. Priznavši kako je hrabrila utamničene i poticala ih na ustrajnost, i da je novac koji je naslijedila od oca i muža trošila na potrebe zlostavljanih, pjevajući Bogu u vatri koja je gutala njezino tijelo spaljena je na Božić 304. godine.

„Sveti“ pohod“
U neslavnom događaju križarske opsade Zadra, kada je „sveti“ pohod poprimio oblik pokolja i pljačke najgore vrste, 18. studenoga 1202., nakon 7 dana opsade, križari su provalili u kršćanski grad a većina je Zadrana pobjegla u Nin i Biograd, gdje su započeli novi život. Biograd je dobio naziv Novi Zadar i otada se sveta Stošija u Biogradu štuje kao gradska zaštitnica, kojoj je posvećena i župna crkva. Kako se stanovništvo postupno vratilo u Zadar, Biograd je dobio naziv Stari Zadar te se to ime u obliku Zara Vecchia održalo do danas.

Darovani Donat
Nakon Milanskoga edikta 313., kojim se kršćani prestaju progoniti, nad Stošijinim posmrtnim ostacima podignuta je bazilika koju su krajem prve polovice petoga stoljeća razorili Atilini Huni. Nekoliko godina poslije svetičine su relikvije iskopane i prenesene u Carigrad a zadarski će biskup Donat s mletačkim duždem nakon 350 godina u Aachenu pomoći uspostaviti mir između Karla Velikog i Bizanta te će ga zbog toga car Nicifor kao osobitom dragocjenošću darovati svetičinim posmrtnim ostacima. Donat je izradio kameni sarkofag u koji je u olovnoj kutiji pohranio svetičine moći u svoju katedralu Svetog Petra, koja će se ubrzo nazvati po svetici. U Povijesti prijenosa relikvija iz Carigrada u Zadar vidimo kako se za vrijeme putovanja poslanstvo često zaustavljalo „zbog opskrbe raznim potrepštinama na otocima, u naseljima, utvrdama i gradovima … K njoj dovedeni bili su oslobađani, gubavi se čistili od gube, ozdravljali su paralizirani, slijepima se vraćao vid, gluhima sluh, šepavima siguran hod, kljastima desnica; i kojigod su imali nemoćne od različitih bolesti dovodili su ih i oni su ozdravljali“, a čudesa i uslišanja nastavila su se i nakon prijenosa.

Crkva slavi dvije svete Stošije (Anastazije) mučenice. Prvoj je odrubljena glava za vrijeme progona cara Valerijana, početkom druge polovine trećega stoljeća i spomen joj je 28. listopada, a zadarska se zaštitnica slavi 15. siječnja.

Sva u službi bližnjemu
Možda je najljepše, najjednostavnije, život svete Stošije sažeo pokojni zadarski nadbiskup Marijan Oblak u jednoj svojoj propovijedi: – Stošija je laik. Običan vjernik. Živjela je u svijetu kao što i vi, dragi vjernici, živite. Sklopila je brak, kao što ga i vi sklapate. Imala je svoju obitelj, kao što i vi, dragi vjernici, imate. U braku je mnogo pretrpjela. Po predaji, imala je muža poganina, koji ju je zlostavljao radi njezine vjere. Čini se da je rano ostala udovica. Jedna životna povijest nalik na životnu povijest mnogih žena, majki i udovica. Ali u tako jednu potresnu životnu sudbinu Stošija je unijela vjeru u Boga. Preko nje Bog i Crkva bili su prisutni u jednom poganskom društvu četvrtog stoljeća. U životnu stvarnost Stošija je unijela nadnaravnu stvarnost milosti, vjere i ljubavi. Stošija kao udovica još se više posvetila Bogu i službi bližnjega. Svoj imetak dijeli sa siromasima. Posjećuje bolesne. Tješi žalosne. Bodri klonule. U svijet boli, žalosti i siromaštva Stošija unosi Kristovu ljubav i prisutnost Crkve. Život joj je nalik na sjeme koje umire da rodi velik rod.

Anastazija
Prije trideset i nešto godina jedan je dječak nedaleko Zadra s nestrpljenjem dvanaestogodišnjaka čekao svoju sestru da dođe sa studija iz Zagreba. Kada je konačno stigla kući za večerom mu je prišapnula kako će zajedno spavati i da će mu nešto ispričati, a njemu, ljubitelju priča, to je “bilo iznad svih očekivanja”. Strpljivo je čekao neka sestra večera i spremi se za krevet i budući da je vani bilo jako hladno, a bila je grijana samo dnevna soba, “ona je spremila malo žara u metalni lonac i stavila ga na ciglu u našu sobu, kako bi nam malo zagrijala prostoriju”. Zavukli su se pod pokrivače a priče koju mu je sestra ispričala i danas se sjeća. Kada su zaspali, “nešto iza ponoći 15. siječnja, nismo ni znali kakva nam se opasnost sprema. Žar, koji je sestra stavila u lonac, u zatvorenoj sobi usisavao je kisik i oslobađao izvjesne otrovne tvari kojima se više ne sjećam imena. Prijetila je opasnost da se ugušimo. Oko tri ujutro, moja mater, koja je s ocem spavala u sobi do nas, imala je ružne snove, ali je sanjala i jednu ženu koja ju je gledala i šaptala da otvori oči ne objašnjavajući zašto. Kad je otvorila oči, rekla joj je i ime”. “Majke su neponovljiva bića, jedinstvena kao i djeca koje rađaju. Probudila se zbog nemira koji je osjećala, ali i poruke koju je dobila. Ušla je potom u našu sobu i zatekla mene i sestru na rubu života. Odmah je kriknula, počela plakati, uzbunila cijelu kuću. Nitko nije shvaćao što se događa, dok otac nije vidio lonac sa žarom… Premjestili su nas u drugu, prozračnu sobu, pozvali su doktora. Ukratko, preživjeli smo. Jedino čega se sjećam bile su užasne glavobolje. Mater nam je iduće večeri ispripovijedila što je sanjala: ‘Prišapnula mi je na uho da se zove Anastazija’.”

Donat grešnik
Sveti Donat položio je svetičine relikvije u kameni sarkofag vrlo jednostavne izrade te dao uklesati latinski tekst koji preveden glasi: – U Ime Svetoga Trojstva ovdje počiva tijelo blažene svete Anastazije. Darovima Boga i svete Stošije Donat grešnik biskup sačini. Bogu hvala.

Piše: Nebojša Gunjević

*1. puta objavljeno 15. siječnja 2015.