JEDAN ČOVJEK I JEDNA ŽENA

RIJEČ  JE O RIJEČI

Foto: vjera i djela

 Srce i duša bili su mu tako ispunjeni mirom, radošću, zahvalnošću, dobrotom i iskustvom neba da nijednu riječ nije mogao izreći… Srce je zahvaljivalo, nebo je dušu ispunjavalo, i on je posve izgubio pojam o vremenu. Ali, sve  što je čuo  – trebalo je zapisati i poslati „uglednom Timoteju“ da i njega obogati ljepotom, dobrotom i mirom kojim je cijelo njegovo biće bilo prožeto slušajući pripovjedanje Isusove Majke o svom životu i o životu Svete Obitelji. Od nje je naučio kako je vrijedan svaki čovjek i svaka žena,  bez obzira u kakvim životnim okolnostima živi i kojem narodu pripada.

Evanđelist Luka je Grk, baštinik grčko-rimske kulture i svjetonazora, prijatelj i pratitelj temperamentnog, nepredvidivog Pavla, oduševljenog glasnika uskrsnulog Isusa, Boga i čovjeka, ali tek kad je sreo Isusovu Majku – Luka je shvatio svu ljepotu i ljubav Božju kojom je zračilo lice  ove žene.

Suret s Isusovom majkom bio je sudbonosan. Uvijek kad bi o njemu razmišljao, došao bi do istog zaključka: prije nego su svjetovi stvoreni, Bog je planirao njihov susret – on, pratitelj i učenik Pavla iz Tarza, i Marija iz Nazareta, majka Isusa o kojem je Pavao tako živo i zauzeto govorio, Božjom voljom su se sreli… Zanimljivo, Pavao, apostol naroda,  iako i sam Židov,  Isusovu majku spominje samo jednom: u poslanici Galaćanima i to kad kaže: “Isus bi od žene rođen“ (Gal 4, 4). Luka – Grk,  mirne naravi, plemenita duha, zrcalo antičke kulture i širokog intelektualnog obzorja, i Pavao – Židov, temperamentan, nagao, možda odrastao uz strogog oca udovca, jer nigdje ne spominje majku, u jednom povijesnom trenutku – susreli su se i ostali iskreni prijatelji i suradnici do Pavlove mučeničke smrti. U svom pismu Timoteju, Pavao razočarano piše kako su ga svi ostavili i ističe: “Luka je jedini samnom.“ (2 Timoteju, 4, 11). Luka je kozmopolit koji poznaje sav kolorit mediterankih naroda: i  mudrost Arapa,  i  trgovačko umijeće Židova, i grčke filozofe i umjetnost, ali mu je poznata i druga strana života svakog lučkog grada: pijanice, propalice, siromasi i bludnice koji  jedva preživljavaju. Odbačeni su, prezreni,  i gube svako ljudsko dostojanstvo. On sam ima sućuti i za ljude s ruba, ali ne zna kako im pomoći.

Luka je imao sve što je svijet u kojem je živio cijenio: obrazovanje, ugled, širinu intelektualnih vidika…

Pa ipak… negdje duboko u duši osjećao je prazninu koju nitko i ništa nije moglo ispuniti: svako jutro dočekalo ga je s istim pitanjem  i svaku večer ispraćala ga je bez odgovora; što je svrha ljudskog života?

Jednom  je susreo Pavla, Židova  iskričavog i živog  temperamenta, a njegova  rječitost, kao i nastupi na trgovima, te  duboko proživljena vjera u Isusa Krista, Sina Božjega, fascinirali su ga. I  upoznali su se: Luka iz Antiohije i Pavao iz Tarza: dva svijeta, dva muškarca,  dvije različite sudbine, prepoznali su se bliskima u nečem što je veće od života: Pavao je bio siguran u Istinu koju je Bog objavio po svom Jedinorođenom Sinu Isusu Kristu – da je čovjek kruna stvaranja, da je toliko dragocjen da je taj isti Isus – Bog koji je postao Čovjekom i  na sebe je preuzeo sav teret svijeta i grijeha, pa čak i smrt da bi ga oslobodio od zla. Ali, On je uskrsnuo i sad živi svoj puni, ostvareni i radosni život u vječnosti.  A upravo to je tražila Lukina duša „žedna, suha, bezvodna“. Luka je tražio smisao života, i nigdje ga nije našao. Bio je,  danas bismo rekli, agnostik. Ali  svaka Pavlova riječ neizmjerno ga je obogaćivala i ispunjavala dušu i srce. S druge strane, Pavao je u njemu našao zahvalnog slušatelja,  vjernog prijatelja i pratitelja. Luka se  jedini mogao nositi  s njegovim nepredvidivim temperamentom, promjenom raspoloženja, ali i očaranošću Isusom iz Nazareta, svojim uskrsnulim Učiteljem, i zato je bio s njom do kraja. U svom oproštajnom pismu Timoteju Pavao piše: “Samo je Luka samnom!“ Luka je  kršten, postao je kršćanin, ali još i više: htio je vidjeti zemlju u kojoj je Isus živio, zvijezde koje je u noćnim molitvama gledao, Galilejsko more po kojem je hodao, ali i siromahe, koje je branio, udovice koje je hvalio i bolesnike koje je liječio. Zato je rado pošao s Pavlom u Jeruzalem…

I onda se dogodio susret koji će zauvijek promijeniti lice Zemlje, i trajat će zauvijek… “od koljena do koljena, do posljednjeg dana, do posljednjeg daha čovjeka, i čovječanstva svakoj novoj generaciji ljudi navještat će se Božje kraljevstvo i Sina Božjega, Isusa iz Nazareta, raspetog, umrlog, ali i uskrsnulog i živog zauvijek, koji je napisao Luka.

Ne znamo ni kad, ni gdje, ali iz Lukina evanđelja možemo zaključiti da je upoznao Isusovu Majku i pažljivo slušao ,sve što Ona govori, to pohranjivao u svom srcu i razmišljao o tome. Bio je potresen scenom koju je samo on zapisao u svome evanđelju – Isus se prije svoje Muke i smrti na križu u Getsemanskom vrtu krvlju znojio, i sam anđeo Božji ga je utješio. Vjerujemo da mu je taj detalj ispričala Isusova Majka, jer o toj drami Sina Božjega piše samo Luka.

Susret s Isusovom majkom bio je onkraj svakog drugog susreta: on, muškarac, Grk plemenita srca, i jednostavna žena, Marija iz Nazareta, sreli su se i prepoznali bliskima. Marija je zračila  milinom i duhovnošću dok je govorila sve što joj se dogodilo, a o čemu ni evanđelist Marko, ni Matej,  ništa  nisu znali: Isusova majka, je sad Luki pripovjedala  SVE o Isusu o kojem je i u čije je  ime Pavao propovjedao, ali ni on nije znao za događaje o kojima Luka sada sluša, pamti i zapisuje u srce, a kasnije će o tome pisati svome prijatelju Teofilu.

S druge strane, i Marija je u svjetlu Duha Svetoga u Luki prepoznala osobu kojoj može otvoriti dušu i ispripovjediti mu sva čudesna zbivanja u svom životu i životu svoje obitelji od dana kad joj se ukazao anđeo i rekao: “Zdravo milosti puna. Gospodin s tobom.“ (Lk 1, 29.) Ovaj susret s anđelom, promijenio je najprije nju,  a potom – sav svemir i svu vječnost. Od dana kad je razgovarala s anđelom Božjim nije srela nikoga tko bi joj bio toliko blizak da bi mu ispričala što joj je sve učinio Gospodin. Pa ni svom zaručniku, Josipu, ništa nije rekla… Prepustila se Božjem vodstvu u potpunosti. Čekala je da joj Duh Sveti  jasno pokaže osobu kojoj će moći reći sve što joj je učinio Bog. Znala je kada, kome i što reći – a da ne pogriješi. Sveta Isusova Majka, majka Boga i čovjeka, udovica,  i jedan čovjek koji čezne  za Bogom, danas bismo rekli „kliknuli su“ i zajedno stvaraju – novi svijet. Za Luku više ne postoji ni vrijeme, ni prostor, ni ljudi, niti išta drugo što bi ga udaljilo  od ovoga: zapisati sve što ova jedinstvena žena, Isusova Majka govori… i razmišljati o tome.

Susret Luke evanđelista i Isusove Mjake, je „pattern“,  uzorak,  koji će se u povijesti Crkve pokazati neprocjenjivim bogatstvom: susreti svetih žena i svetih muževa i njihova suradnja mijenjali su, i mijenjaju svijet: Crkvu 13. stoljeća obogaćuju sv.Franjo i sv.Klara, a danas mislimo  na plodnu suradnju  sv.Majke Terezije i p. Ante Gabrića, hrvatskog isusovca, koji su svojim djelovanjem u Indiji,  plemenitoščću i dobrotom  obogatili svijet i učinili ga boljim i sretnijim.

Sv.Luka nas i danas podsjeća na  važnost istraživanja istine, slušanja svjedoka prekrasnih Božjih djela u našem vremenu na pisanje o čudima kojima smo svjedoci, i posebno – o plodnoj suradnji posvećenih muževa i žena.

Ana Penić, MM

*1. puta objavljeno 18. listopada 2021.