Jedan život umire, u boli, umiru životi

Leži u blatu… blatu krvavog rata.

Policijska uniforma zategla sportski građeno mišićavo tijelo

kroz koje kola sva ljepota i snaga dvadesetogodišnjaka.

Nepomičan, pogledom uprtim u plavo,kristalno, čisto nebo…

djevičanski mir…

Čuperak kuštrave plave kose slijepljen krvlju i znojem ukrotio mladost.

Osjeća miris Mure što brza prema Dravi i dalje…

prema Dunavu, prema  njemu, tu u Vukovaru.

Čuje li on to majčino dozivanje?

Počeše lelujati žuti ,tek procvali lopoči stare Mure,

nijše se davno potopljeni čamac, zarobljen u murski visoki šaš

na kojem se sunčaju velike, buljooke, kreketave žabe.

Škripi  Žalarov mlin, kroteći nemirnu rijeku, a klopotec u daljini

tjera zloslutne vrane.

Gle, tamo je i šljunčana gmajna na kojoj je ukrao prve poljubce

jedne plavokose djevojčice.

Uskomešali glasovi… dodaj loptu.. .čekaj… stani… gooool…

Vukovar… koliko još.. .4 sata… lezi… lezi…

Razvuče suhe usne u tanki, topli osmijeh, a bol u leđima razara… rastvara,

peče… izjeda… lomi…

Vidi toranj crkve sv.Martina na Muri i brijege što poskakuju unaokolo.

Sve bliže i sve jače čuje pjesmu: “Kad zadnja vura bije dođi Majko po nas“,

Dođi Majko po nas… dođi Majko… dođi…

…da li možete… ne morate ući ako ne želite.

Želim, ja želim SVOGA brata nazad.

Zapara tišinu ledene sobe zatvarač crne vreće.

Slomljena…

Da to je ON… to… to je ožiljak sa nogometne utakmice na Poletovom igralištu.

                                                                                              Ružica Jalšovec

(iz 5. Zbornika Domoljubne poezije „Pjesmom protiv zaborava“ 2017.)