Prof. art. Joško Marušić autor je animiranog filma „Zašto su došli vlakom?“, koji se tek ovih dana pojavio u javnosti, iako je dovršen još 2015. godine. U razgovoru za prolife.hr otkriva kako je i zašto film nastao, zašto je film bio „u bunkeru“ te što je njime izazvao.
12.02.2015., Zagreb – Josko Marusic, hrvatski autor animiranih filmova, karikaturist, profesor na ALU. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
Prof. Marušić pojasnio je da mu je, još od prvog filma koji je napravio, uvijek najvažnija bila poruka koju film nosi:
„U ovom slučaju obrađena je tema na koju nitko nije imun. S druge strane, tu su manipulacije velikih ‘igrača’, umreženih, ali još ne sasvim organiziranih, a kojima je cilj udar na obitelj i katoličku vjeru. Razore li te snage obitelj, koja je posljednji prostor slobode na ovome svijetu, imat će širom otvoren prostor za manipulaciju i nametanje svoga viđenja stvarnosti.“
Iako sebe drži militantnim oko očuvanja vrednota, prof. Marušić naglasio je da film „Zašto su došli vlakom?“ uopće nije militantan:
„Ovim filmom htio sam napraviti ono što činim i svojim političkim karikaturama – obratiti se svojim neistomišljenicima. Obratiti se ljudima koji su inteligentni i logični, potaknuti ih neka zbroje dva i dva, pa da pomalo uklone svoje zablude.“
Dodao je da ga je uoči postavljanja dramaturških teza za film šokirao podatak da je, te godine u Hrvatskoj, prvi put otkad se uopće prati, rođeno manje od 40 000 djece:
„Zato sam odlučio gledatelje filma staviti u virtualno iskušenje, da vas jedne nedjelje, u kojoj se ništa ne događa, jednostavno posjete ta nerođena djeca. Neće vas oni maltetirati, oni će ubrzo otići, samo će se dva-tri sata igrati sa svojom braćom i sestrama, napraviti jedan oproštajni koncert na trgu i otići – kao da ih nikada nije bilo. Vi to možete prihvatiti kao fikciju ili kao stvarnost, ali vas uvjeravam da više nećete biti isti nakon toga.“
Marušić ističe i da se, iako osobno zna da život ljudske osobe počinje začećem, nigdje u filmu ne spominje kada počinje život i ne otvara znanstvene teme.
Osvrćući se na scenu s kraja filma, a koja je jasna parafraza scene iz filma „Schindlerova lista“, prof. Marušić je naglasio da je tim filmskim citatom namjerno usporedio abortuse s holokaustom.
Spominjući pak oproštajni koncert jednog ‘gosta’ prije odlaska vlaka, Marušić ističe da ga se tekst pjesme „Đenka“ zastrašujuće dojmio, s obzirom na to da abortirano dijete pjeva o tome da mu mladost prolazi – a zapravo nije ni rođeno.
„Ako o ičemu ovaj film govori, onda govori o tome da se ne smijemo igrati Boga. Različite vjere možda različito gledaju na Boga, ali nijedna vjera ne govori da smo mi Bog. Nitko nam ne daje pravo, s naših pet slabih osjetila te samo donekle razvijenim mozgom i sposobnostima, određivati sudbinu nerođene djece.“
„Film je odmah 2015. godine doživio veliki otpor, posebno od neformalnih skupina koje se kriju iza ljudskih i ženskih prava. Primjerice, kada sam film premijerno prikazivao svojim studentima, tri studentice su demonstrativno izašle, a jedna je pritom rekla: ‘Ja ovo ne moram gledati!’“
Kako kaže, predviđena dramaturginja nije htjela ni čuti za suradnju, mnogi festivali su odbili film, a vrhunac je bio odbijanje organizatora da ga prikažu na Danima hrvatskog filma, iako su čak četiri Marušićeva animirana filma u Antologiji zagrebačke škole!
„Razgovor o abortusu je prava prilika da barem malo približimo stavove – ne da imamo iste, jer nismo isti – nego da na ljudskoj, civilizacijskoj, intelektualnoj i antropološkoj razini pronađemo sami neke odgovore koji su potrebni novim generacijama i drugim ljudima, da ih poučimo kako će se prema teškim pitanjima odnositi – sa strahopoštovanjem, odgovornošću i načelima!“
Poanta filma je, zaključuje prof. Marušić, da nitko ne smije uzimati za sebe pravo odlučivati o životima drugih ljudi, posebno najmanjih i nerođenih.
Izvor: prolife.hr
