Kakav si vjernik?
Stari ljudi uvijek se rado pozivaju na prošla vremena, kako je nekada bilo bolje, kako se bolje živjelo ili pak kako je nekada bilo jako teško. I u vjerskom životu znamo se pozivati na prošla vremena, bilo da su bila bolja ili za vjernika teža i zahtjevnija. Uvijek je bilo zahtjevno i izazovno biti pravi kršćanin. I danas je tako osobito zbog silnih utjecaja koji dolaze sa raznih strana koji uspijevaju u mnogima poljuljati žar vjere. S druge strane živimo u vremenu koje pomalo sve relativizira, pa tako i vjeru i odnos s Bogom. Kako sačuvati vjeru? Što činiti da bude postojana? Kako je unaprijediti? Kakav sam i po čemu sam vjernik?
Ne moramo tražiti recepte. Valja samo pažljivo slušati o životu prve Crkve. O tome nas izvještavaju Djela apostolska koja slušamo u uskrsno vrijeme. Kako su svoju vjeru živjeli prvi kršćani? Sažetak slušamo na Drugu uskrsnu nedjelju: Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. To je bila sigurnost njihove vjere: ostati postojan u onome što svjedoče apostoli a to je istina da je Isus uskrsnuo i da je živ. To je najvažnije za jednoga vjernika: znati da je Isus živi Bog. Potom važno je bilo njihovo zajedništvo, ono ih je držalo u protivljenjima i krizama pojedinaca. Zajednica te nosi i prati svojom molitvom, podrškom i potporom. Potom lomljenje kruha i molitva, tj. Sveta misa. Nema drugoga recepta; biti postojan u slavljenju euharistije zajedno s drugima koji ispovijedaju vjeru. Neka mi bude dozvoljeno reći jasno: nitko se ne može nazivati vjernikom, reći da je kršćanin ako se udaljio ili uopće ne sudjeluje u zajedništvu u kojem se lomi kruh i u kojem se izgovaraju molitve Bogu – a to je Sveta misa. Toliki su među nama koji su se udaljili od nedjeljne Svete mise, ne žele biti dio zajednice – Crkve, a smatraju se vjernicima. Pitam se, kojoj to vjeri pripadaju???
Slično nekako od prve se zajednice udaljio i jedan od Isusovih učenika – Toma. Životni realista, zagrijan za Božju stvar, za Isusov pothvat, potpuno se razočarao na Veliki petak. Nevjerojatno se bio oduševio za Isusa, ali pita se i čudi: kako je Učitelj mogao tako završiti… I nakon što su mu ostali apostoli rekli da su susreli uskrsnuloga Isusa, on teško može u to povjerovati. Dok ne vidim rane, dok ne stavim prst u njih, neću vjerovati. Toma je u mnogim površnim vjernicima. I kod nas ima trenutaka i događaja kada se oduševimo za Isusa, za Boga, za njegovu Crkvu, kada doživimo nešto lijepo, kada se ispovjedimo, na prvim pričestima, na lijepim vjenčanjima, na Božić ili Uskrs, na nekim duhovnim obnovama i slično – zagrijemo se, oduševimo, ali brzo i ohladimo. I onda da nam bilo tko kaže: Bog je živ u tvojoj svakodnevici, takvi će reći: ne vjerujem dok ne opipam. Valja takvima reći: mi Isusovi učenici, vjernici itekako možemo opipati Božju prisutnost u našem životu, opipati Božje milosrđe u sakramentu ispovijedi, opipati ljubav kojom nas Bog svakodnevno ljubi. Samo otvori oči.
Toma je želio sve kritički provjeriti. Isus mu to ne zamjera, dapače poziva ga da se osobno uvjeri, da razgleda i opipa Njegove rane, kako bi konačno sam stigao do uvjerenja, jer će za to uvjerenje, za tu vjeru apostolski živjeti i raditi, te konačno i trpjeti cijeloga života, čak za to uvjerenje život dati. Zanimljivo je kako je Toma rastao u vjeri. Jedan drugi sveti Toma Akvinski piše o svom imenjaku, Tomi apostolu, koji od ‘nevjernog’ postade vjeran: ”Dodiruje čovjeka i naziva ga Bogom. Jedno dodiruje, drugo vjeruje. Da je napisao tisuću knjiga, ne bi toliku uslugu učinio Crkvi.” Morali bismo biti zahvalni Tomi zbog njegove ‘nevjere’. Isusovo uskrsnuće je temeljna istina vjere; s njime stoji i pada naša kršćanska vjera. A mnogi bi htjeli da im se Bog trajno dokazuje i pokazuje. Međutim, nećemo uvijek imati priliku provjeriti. Nemamo ni pravo tražiti od Boga da sve provjeravamo. To bi bio izraz nevjere. Zato Isus naziva blaženima one koji nisu vidjeli, a vjeruju. Ustvari, kad vidiš, onda ti i ne treba vjera. Mi kršćani znamo da nam je Bog objavio sve što je potrebno za naše spasenje, da je Božja Objava završena smrću posljednjega apostola, da više ne trebamo očekivati neke nove objave.
Ima puno ljudi koji su skloni tražiti različita ukazanja i viđenja i isključivo na njima temeljiti svoju vjeru. Recimo opet jasno: ni kod jednoga viđenja ili ukazanja nikada ne mogu biti iznesene neke nove spoznaje ili istine kojih nema u Božjoj Objavi u Svetom pismu. To može biti snažniji naglasak u pozivu na obraćenje, na promjenu života, na vjernost Bogu. No toga je prepuno cijelo Sveto pismo, samo mi to brzo zaboravimo, pa želimo da nas netko iznova podsjeti. I tu vrijedi Isusova riječ: ”Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”
Pitajmo se iskreno: Kako i zašto mi vjerujemo? Velika većina vjernika na to bi pitanje odgovorila kako su im vjerovali roditelji, djedovi i pradjedovi, kako su tako i njih odgojili, pa ni oni ne žele biti iznimka. To su tzv. tradicionalni vjernici. Za njih je vjera dio njihova kulturološkoga identiteta. To nije loše, ali nije dovoljno. Takva vjera vrijedi samo dok smo u takvom okruženju, dok nas ‘nosi’ okolina, oni drugi koji jednako tako vjeruju. A kada dođu životne krize, kad sam ja osobno u pitanju, onda moram dati osobni odgovor, jer nitko ne može umjesto mene trpjeti, niti može umjesto mene umrijeti, kao što ne može umjesto mene ni živjeti. Na ova najvažnija pitanja svatko mora dati odgovor sam za sebe. Jedino osobna vjera može odgovoriti na pitanje o smislu moga života, o smislu patnje, o smislu smrti.
Isusu je najviše stalo da mu vjerujemo. Da mu vjerujemo s iskrenim povjerenjem. No, dopušta nam i da se uvjerimo. Ako ne po povjerenju, onda po živom doticaju. Toma će biti razoružan Isusovom pažnjom i uskliknuti: Gospodin moj i Bog moj. Do takve vjere Isus želi dovesti svakoga od nas. Da slušajući njegove riječi, promatrajući čudesna djela koja čini i uživljujući se u njegovu uskrsnu prisutnost među nama, u njemu prepoznamo svoga osobnoga Boga. Vjera u Isusa nije vjera u zbir povijesnih činjenica, vjera u norme i zakone, prava vjera je živi doticaj s osobnim Bogom koji mi prilazi ususret.
Vjera u Isusa uskrsloga snaži se i jača kada sam postojan u nauku Crkve, u slavljenju Svete mise i molitvi. Presudno je biti dijelom zajednice. Toma nije susreo Isusa dok je prvi puta posjetio učenike jer je bio izvan zajednice, na svom vlastitom putu i zato nije mogao vjerovati. Tek kad se našao među svojima, u zajednici, u Crkvi, on je doživio Isusa i povjerovao. Vjerovati znači biti dio zajednice, dio Crkve. Moja osobna vjera u Isusa jest moja osobna i privatna stvar, ali ona se pravo živi i ostvaruje u zajednici, u Crkvi. Zajednica podržava, hrani i osnažuje moju vjeru. Podupire me da ne sumnjam i u sumnjama se ne izgubim. Tek kad doživim da su mnogi poput mene, da ima još onih koji vjeruju, ne bez poteškoća, sumnji i pitanja, ali ipak vjeruju, tada i moja vjera napreduje. Vjerovati znači boriti se s olujama kušnji i vjetrovima sumnji. Ako sam sām, oluje i vjetrovi lako me mogu otpuhati u krivome smjeru. Ali ako nas je više, ako se držimo i čuvamo zajedno, tada smo jači. Toma je to uspio shvatiti, uvjerio se da je najvažnije za vjeru – biti zajedno. I moja i tvoja vjera snažnija je uz druge koji vjeruju.
Matej Glavica
*1. puta objavljeno 23. travnja 2017.
