Kako prepoznati Isusa?
Evanđelist Luka s toliko nam pažnje priča o mladim oduševljenim učenicima Isusovim. Među njima bili su i dvojica iz mjesta Emausa. Putna karta iz Emausa u Jeruzalem prvotno je bila jednosmjerna. Htjeli su biti uz Učitelja, a onda svjedočili tolikim čudesima, s pažnjom slušali njegov govor i obećanje o Kraljevstvu. Bili su sigurni da je njihova budućnost zagarantirana, egzistencija sigurna. Zasigurno je jako lijepo bilo biti uz Isusa. Razumijemo li oduševljenje Isusovih učenika? Bili su mladi entuzijasti. Snovi su im se ostvarili. Dobili su moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti, da propovijedaju i liječe bolesnike (Lk 9,1-2). Kakva čast! Isusu će sami doći i svjedočiti: Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime! No, jedno su prečuli i to čak tri puta: ”Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.” (Lk 9,22); ”Dok su se svi divili svemu što je činio, reče Isus učenicima: ‘Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.’ Ali oni ne razumješe te besjede… u njima se porodi misao tko bi od njih bio najveći.” (Lk 9,44-46); ”Evo uzlazimo u Jeruzalem i na Sinu Čovječjemu ispunit će se sve što su napisali proroci: doista, bit će predan poganima, izrugan, zlostavljan i popljuvan; i pošto ga izbičuju, ubit će ga, ali on će treći dan ustati.” (Lk 18,31-34). Ove riječi nisu shvatili ozbiljno. Zbog toga Veliki petak i Isusova smrt na križu u učenicima je stvorila popriličnu zbunjenost i izazvala silno razočarenje. Ne preostaje im ništa drugo nego vratiti se kući i analizirati kako se to moglo dogoditi. Njihov Učitelj? Prorok? Silan na djelu i na riječi pred Bogom i ljudima?
Vraćaju se kući i razgovaraju. Njihov razgovor je analiza o životu, njihovu oduševljenju ali i klonuću, o očaranjima ali i razočaranjima; jedino rješenje bio je bijeg, praćen sumnjom, skepticizmom… krizom vjere.
Oni su se NADALI… a obećanje se nije ispunilo. Sve se učinilo kao slatki san. Mislili su zasigurno nešto poput ovoga, smijemo maštati: Kako smo samo nasjeli… Ponijelo nas oduševljenje da je moguće ono što je oduvijek bilo nemoguće… Sve je to varljivi povjetarac koji se sa srcem poigrao. Sarkazam sudbine. Lađe su potonule, čarolija je prestala. Lako je njemu bilo pričati da treba sve ostaviti, da se ne brinemo tjeskobno, pa onda i to da je s nama u sve dane… A sad, što drugo preostaje već trijezno misliti i ničemu se više ne nadati. Zatvaraju knjigu zvanu Isus. Tada započinje bijeg, mislili su put bez povratka. Sumnja i nevjera bila im je jedino rješenje.
Isus razumije njihovu bol i tugu i pridružuje se UPRAVO TADA kao tajanstveni suputnik kojega ZANIMA što je uzrok njihovu bijegu i razočarenju. Isus ne ostaje ravnodušan i ne ostavlja u zabludi već budi vjeru i nadu u srcu čovjeka. SNUŽDENO SRCE postupno tada postaje SRCE KOJE GORI! Kako je važno znati da Isus svojih ne napušta. Što to putem pretresate među sobom? Riječi su stranca koji jedini ‘ne zna’ što se to dogodilo u Jeruzalemu. Isus želi da mu pričaju svoju brigu.
Možemo li se prepoznati u dvojici učenika? Pronađi se ako si: Tužan? Obeshrabren? Razočaran? Rastresen? Sumničav? Utučen? Bezvoljan? Nezadovoljan? Tjeskoban? Žalostan? Klonuo? Zbunjen? Uplašen?
Isus ne omalovažava ovakve trenutke, osjećaje i misli, već im daje smisao. Nama su takve situacije često KRAJ a za Isusa je to POČETAK! Isusa zanima što nosim u sebi, što me zaokuplja. Kako je lijepo znati da Bog ima interes za sve što je u meni. Isus pažljivo sluša, strpljiv je i hoda uz nas. Isus ne želi površne učenike. Oni znaju puno toga o njemu ali ne znaju ono najbitnije. Ne vjeruju niti onima koji su im rekli da je živ. Oči su im zatvorene i tužne jer je Učitelj razapet. Ali ipak pažljivo slušaju kako im Isus tumači i otvaraju im se oči. Premda još do kraja sve ne razumiju ali ipak žele Isusa uza se, zato mu govore: ‘Ostani s nama.’
I mi, današnji Isusovi učenici čitamo i znamo o Isusu toliko lijepih stvari koje nas oduševe, toliko puta mislimo da smo tako blizu Bogu, ali ipak dođe iskušenje i pad. Bog nam se učini dalekim. Postaje dežurni krivac za naše neuspjehe i neispunjena očekivanja. Molitva tada postaje suha i teška dok ne nestane. Zbunjeni smo i vjera kopni. Sva ona plodna rijeka Božje blizine i prisutnosti postaje obična bara u kojoj više ne prepoznajem Boga. A mi se nadasmo… Dvojica učenika također puno toga znaju: ‘Bijaše prorok… pred Bogom i svim narodom… predali su ga na smrt… rekli su da je živ…’ ALI TO JE GOVOR USANA I PAMETI – A NE SRCA. Takav govor ne pokreće vjeru jer su ‘bezumni i spora srca’. Pitajmo se iskreno kako je s našim ‘recitiranjem’ ispovijesti vjere?
Sveti Luka govori o njihovu putovanju s ciljem, njihov dom, njihov Emaus u koji pozivaju i Isusa. Unatoč nerazumijevanja do kraja, oni prihvaćaju Isusa. TO JE VJERA. Vjera je više od znanja, to je želja biti uz Isusa jer uz njega dobivaš odgovore. Duboko u njima gorjelo je srce – NADA! Hoditi se mora, klonuti imamo pravo ali dok hodimo ne smijemo odbaciti Isusa – to je presudno. Moliti ga da ostane uz nas! Isus prihvaća poziv jer… najbolje tek slijedi. Isusove riječi i geste tako neodoljivo podsjećaju na ono što je učinio prije koji dan u dvorani Posljednje večere. Suputnik s puta otkriva svoj identitet lomljenjem kruha. TO JE ISUS!! STVARNO JE ŽIV!! Sada padaju ljuske nevjere. Sve što je bilo nejasno i razočaravajuće sada je dobilo smisao. Susret u Euharistiji vratio im je vjeru i nadu u istinitost Isusova uskrsnuća i u ispunjenje njegove riječi. Od tada do danas i zauvijek: Sveto pismo i Euharistija povlašteni su prostori i mjesta za susret s Isusom. Lomljenje kruha najvidljivi je znak zajedništva kršćana međusobno i zajedništva s uskrslim Isusom. Zato je ‘prvi dan’ u koji je Isus uskrsnuo neraskidivo vezan s Euharistijom. Kruh koji lomimo i blagujemo u Euharistiji sam je uskrsli Isus koji dolazi k nama i daje nam da ga prepoznamo. Po uskrsnuću nam Isus daje nadu koja spašava. On daje smisao našem životu koji nipošto nije prazan i besmislen hod ovim svijetom. Zbog te nade isplati se unatoč zlu činiti dobro. Mi kršćani imamo danas vrlo važnu ulogu: donijeti svakom čovjeku radosnu nadu koju daje uskrsli Isus. Isus nam je dao svoje tijelo u kruhu da ojačani njime postanemo DOBRI KAO KRUH! Okruženi bližnjima koji ne vide nadu u životu otkrivati beskrajne razloge za nadu i svjedočiti: ‘KRIST JE NAŠA NADA!’
I na kraju susreta, pošto je Isus iščeznuo pred njihovim očima bio je važan povratak. Nakon što su susreli uskrsloga Isusa učenici iz Emausa vraćaju se u Jeruzalem s radosnom viješću da su ga susreli i prepoznali u lomljenju kruha. Dobili su odgovor, nema sumnji, samo radosno srce ispunjeno nadom i želja što prije podijeliti s drugima razlog nade. Isus nas treba kao glasnike nade. Poput učenika iz Emausa ne bojmo se dijeliti razloge nade koje nosimo u srcu. U Euharistiji nam se daruje Uskrsli Isus, razlog naše nade. Podijelimo nesebično svjedočanstvo nade svima. I govorimo uvijek Isusu iskreno i od srca: Ostani s nama, Gospodine!
Matej Glavica
