K’O NEKAD U 7 KOD KAPUCINA

Jesen je vrijeme sjećanja, nostalgije, susreta i spoznaje: “Što nam vrijeme brže prolazi, svjesniji smo  njegove vrijednosti.“ Mnogi misle  da je nekada, dok su bili mladi, sve bilo lakše, ljepše i radosnije. Zaboravljamo  da je sve bilo ljepše i zanosnije baš zato – što smo bili mladi. S optimizmom smo krenuli u život i zamišljali kako ćemo svijet učiniti ljepšim, boljim  i  bezbrižnijim. Vjernici su u isto vrijeme očekivali da će, kad postanu odrasli i odgovorni vjernici – obratiti svijet. Imali smo ideale… Danas imamo sjećanja…

„Osijek je je grad po mjeri čovjeka“, rekao je još 1991. u intervjuu za „Glas Koncila“  dr. sc. Zlatko Kramarić, prvi gradonačelnik Osijeka u slobodnoj Hrvatskoj. Zaista: stanemo li u srce grada, na Trg  Ante Starčevića – do svih najvažnijih institucija smo za 20. minuta hoda, a od crkava – jedna je iza nas, čuvena osječka katedrala, a jedna ispred nas – kapucinska crkva na početku Kapucinske ulice. Zbog toga se mnogi u Osijeku međusobno poznaju i prepoznaju, unatoč različitim školama ili fakultetima koje smo pohađali,  dijelova grada u kojima smo živjeli i svojih obitelji – koje smo voljeli. Osječko „Korzo“, bilo je nešto što je danas teško shvatiti… Mnogi ne mogu ni zamisliti da su se mladići i djevojke  šetali uz i niz Kapucinsku ulicu, da su  se tu nalazili mladi ljudi  iz različitih  škola ili fakulteta, pa oni koji se odmah poslije srednje škole zaposlili, i živjeli u različitim osječkim kvartovima. Korzo je bilo mjesto susreta, međusobnog  upoznavanja, ili jednostavno druženja. I bilo nam je lijepo… Recimo… kao Facebook uživo.

Ipak, jedno mjesto u Kapucinskoj ulici je posve specifično: to je kapucinska crkva koja je imala, a ima i danas,  posve specifičan šarm. Tu su kapucini, koji su redovito u ispovjedaonicama,  tu je svake večeri misa na kojoj propovijedaju, nekada se tu svakog utorka molilo sv.Anti i pjevalo „Ako čudo tražiš, gle…“ , tu se i danas vjernici druže poslije večernje mise i razmjenjuju potrebne informacije.

U vrijeme i nakon II.Vatikanskog koncila, u ovoj je crkvi kucalo duhovno srce Osijeka. U nekoliko redova klupa s desne strane – tu su svaku večer  bile  mlade djevojke, učenice srednjih škola ili studentice tek otvorenih viših škola i fakulteta, te one koje su već radile. Prizor je zaista bio šarmantan: bile su to mlade, čedne i skromne djevojke, koje su skladno i lijepo pjevale  euharistijske pjesme, te jasno i pobožno čitale Prvo čitanje ili Molitvu vjernika na misi. Kapucini su prvi u Osijeku izvršavali sve liturgijske promjene nakon II. Vatikanskog koncila.  Mnogima  je misa u 7h navečer kod kapucina zbog toga bio događaj dana; to je postalo mjesto „must be there“. Ova crkva je zaista bila dostojanstveno mjesto susreta s Bogom, a poslije mise, prostor  ispred crkve bio je ispunjen uglavnom djevojkama u živahnoj razdraganosti i opuštenosti. Djevojke su se družile, prepričavale događaje iz škole, s fakulteta ili radnih mjesta, jedne drugima su pomagale u učenju,  stvarala su se doživotna prijateljstva, i svaka je djevojka nastojala na neki način djelovati karitativno i nakon dnevnih obveza, u svoje slobodno vrijeme. Rekli bismo – ove djevojke bile su prve „volonterke“ u gradu… Sve to je bilo u „režiji“ o. Donata Kranjeca, koji im je bio duhovnik i „tete Elze“, neudate laikinje, koja je bila zaposlena u jednom osječkom poduzeću. U svom stanu je  s djevojkama vodila duhovni razgovor, i  svaku večer je bila na misi kod kapucina… 1969. osnovala je Svjetovni institut Obitelj Malih Marija.

Naravno, neke djevojke su nadahnute Duhom Svetim tada prihvatile duhovni poziv i postale Male Marije, ali mnogobrojnije su bile one koje su voljele Boga, Crkvu i svoje prijateljice, poštivale su p.Donata i tetu Elzu, ali su svoju budućnost vidjele u svojim obiteljima, s mužem i djecom.

Prva subota u rujnu 2019. u obiteljskoj kući Obitelji Malih Marija bilo je mjesto okupljana i susreta upravo onih „duhovnih kćeri“ p. Donata i tete Elze, koje su se udale. Susret je počeo misnim slavljem koji je održao  fra Ante Perković, franjevac  koji je 1991. proveo u Vukovaru i „opečaćen“ je iskustvom mučeničkog grada i njegove sudbine… On i danas u srcu nosi neiscrpnu franjevačku jednostavnost, ljubav, te  neuništivu radost i optimizam. Poslije mise – nekadašnje djevojke, danas majke već odrasle djece, podsjetile su se svojih mladenačkih susreta, kad je dan završavao „u sedam kod kapucina“… Kao na obljetnici mature, i ovdje su se nekadašnje djevojke prisjećale čarobnih,  simpatičnih,  i duhovitih trenutaka koje su ponijele u život, i kojima su neprocjenjivo obogatile život svojih obitelji…Bio je to susret radosnih i ostvarenih žena, a sve je završilo pjevanjem pjesama iz mladosti – najprije euharistijskih i marijanskih, pa duhovnih šansona, potom hrvatskim pučkim pjesmama i na kraju „Koliko kapi, toliko let….

…Baš k’o nekad…poslije mise u 7, kod kapucina.

Ipak, ono što je najljepše, po sudu svih prisutnih je – da su se nekadašnje „duhovne kćeri p. Donata i tete Elze“i danas, kao majke i supruge angažirale u mnogim katoličkim  udrugama, i društvima, pa su tako neke  članice Marijine legije, neke župne suradnice, katehistice župnog vjeronauka, neke su angažirane u apostolatu s bračnim parovima, u zajednici MiR, neke  rade s mladim vjernicima u svojim župama,  ili na radnom mjestu. Zanimljivo  je  iskustvo profesorice jedne srednje škole koja je svoje učenike i učenice, u suglasju s roditeljima, vodila n hodočašće u Međugorje, a oni su joj na kraju školske godine poklonili krunicu u kojoj je ispisano njezino ime i prezime. Nažalost, neke od ovih dragih žena doživjele su i najveću bol… smrt svoga djeteta. U toj boli, svjedočile su, najbliža im je Isusova Majka. Ona je svima utjeha, uzor i nadahnuće za ovaj i budući život u vječnosti… Gdje suza i boli neće biti. A bit će radosti – napretek! K’o nekad u  7 kod kapucina!

Ana Penić, MM