Jozefina Bakhita – prva afrička svetica

BAKHITA KWASHE  (Olgossa, oko 1869. – Schio, 8. veljače 1947.)

Sretna Naklonost

Križ neće zaobići nikog

Kada mi je jednom rečeno kako sebi dajem preveliku važnost, odgovorio sam kako nisam ja taj koji daje važnost. Neizrecivi blagoslov vrijednosti darovan nam je u Isusu Kristu, koji se raspeo na Križu i obznanio Ljubav. „O zdravo križu, nado sva“, kliče jedan crkveni himan a sveta Ruža Limska kaže da su to „jedine ljestve za Nebo“. I kako bismo svi mogli biti spašeni te „ljubiti u dimenziji križa“, što je uspjelo robinji koja je bila tako strahovito zlostavljana da je to teško opisivo, križ neće zaobići nikog.

Rob
Rođena u bogatoj obitelji u Sudanu imala je „oca, majku, tri brata i tri sestre. Moja je majka donijela na svijet još četvoro djece, koje nisam upoznala jer su umrla prije negoli sam se ja rodila“. „Bila sam vrlo sretna u svojoj obitelji. Nisam zapravo znala što je patnja“. Dvije godine prije nje arapski „trgovci crnim robljem“ ukrali su njezinu stariju sestru a nju su oteli s devet godina. Puškom i nožem prisiljavana je izvršavati naloge i nije „mogla ni govoriti ni plakati“. Činilo joj se da će joj „srce puknuti od boli“ a „trauma otmice“ bila je tolika da je zaboravila svoje ime pa su joj otmičari dali ime Bakhita, Sretnica.

Na sajmu robova uspjela je pobjeći no ponovno je uhvaćena i prodana a sin drugog gospodara toliko ju je „udarao bičem i nogama“ da je jednom „ostala na zemlji kao mrtva“ i mjesec dana nije se „mogla ni pomaknuti od bolova“. Prodana je generalu turske vojske koji je imao trideset robova, gdje su također „bezdušno pljuštali“ udarci. „Događalo mi se da mi nisu zacijelile ni rane od prethodnih udaraca a već su novi padali po meni a da pojma nisam imala zbog čega“. O bolesnim se robovima nije brinulo i „kada bi koji umro izbacili bi ga na polje ili na gnojište“. I tu je bičevana dok nije potpuno oblivena krvlju a bič joj je „od snažnog gospodareve zamaha s bedra odnio i kožu i meso i otvorio mi tako duboku ranu da se više mjeseci nisam mogla pomaknuti na ležaju“, tako da su njenih 960 kilometara hoda u lancima bili sitnica.

Prisilno je tetovirana britvom po cijelomu tijelu te je samo na desnoj ruci imala 48 rezova u koje je utrljavano brašno i sol kako bi se rezovi vidjeli i povećali. U lokvi krvi satima nije znala za sebe i više od mjesec dana „bile smo sve tri osuđene biti ondje, ispružene na rogožini. Nismo imale ni rupca kojim bismo bar mogle obrisati vodu što nam je neprestano curila iz poluotvorenih rana“.

Idem polako, polako prema vječnosti, idem s dvije putne torbe. U jednoj su moji grijesi, a u drugoj, mnogo težoj, zasluge Isusa Krista. Kada se pojavim pred Gospodinom, pokrit ću svoju ružnu torbu Marijinim zaslugama. Zatim ću otvoriti drugu i pokazati Isusove zasluge te ću reći vječnome Ocu: „Sudi kako vidiš“. Oh, sigurna sam da me neće otjerati! Tada ću se okrenuti svetom Petru i reći mu: „Zatvaraj vrata, jer ostajem ovdje!

 

Sloboda
Iz Kardofana odlazi u Kartum i tu je prodana talijanskom konzularnom otpravniku te za nju počinje novi život. Nisu je više korili, kažnjavali ni udarali i uživala je „u tolikom miru i spokoju“, a kad je gospodar pozvan u Italiju usuđuje se moliti ga da je povede sa sobom.

U Italiji konzul je daruje svomu prijatelju, kojemu postaje dadilja kćeri i kada su se gospodari morali vratiti u Sudan obje su ostavljene kod sestara Kanosijanki gdje Bakhita prolazi katekumenat. „Učiniše da upoznam Boga, istoga onoga kojega sam kao djevojčica u srcu ćutjela a da nisam znala tko je“. Kada se gospodarica vraća po nju, ne želi više u ropstvo i sestre joj preko kraljeva zastupnika donose slobodu.

Prima sakramente, ulazi u novicijat – njena je radost silna. „Njezine velike i izražajne oči sijevaju“ i često ljubi krstionicu govoreći: „Evo, postala sam Božja kći!“ Kuharica, sakristanka, vezilja i vratarica koja nježno stavlja ruke na dječje glavice i miluje ih s ljubavlju brinući posebno za one najosjetljivije, „osvaja srca svih građana“ a njezina blaga narav, smirujući glas i sveprisutni osmijeh kod stanovnika Chieva u kojemu živi 42 godine priskrbljuju joj naziv naša Crna Majka.

„Neka ju je žena u vlaku promatrala i kada je saznala da je ta sestra Afrikanka u Italiji već oko pedeset godina rekla joj je: – Za pedeset godina pobijelili su vam dlanovi. A ona će joj, pokazujući leđa: – Za sljedećih pedeset godina bit ću i ovdje bijela.“

Oprost
Sve su njezine rane iscijelile, duša se u ljubavi napunila radošću i postala je „osoba mira. Znala je svakoga ispričati. Oproštenje je bilo trajno obilježje njezina načina života“ i zbog njezine svete prisutnosti u Drugomu svjetskom ratu građani Chieva osjećaju se zaštićenima.

A kad su je pitali što bi učinila s onima koji su bili prema njoj neizrecivo okrutni, odgovorila je: „Kleknula bih im poljubiti ruke jer, da se to nije dogodilo, sada ne bih bila ni kršćanka ni redovnica. Bijednici, možda nisu ni znali da mi nanose toliko zlo. Bili su gospodari, a ja njihova sluškinja. Mnogo molim za njih da Gospodin, koji je bio toliko dobar i velikodušan prema meni, bude jednako dobar i prema njima i da ga upoznaju kako bismo se svi našli gore u Raju.“

Višegodišnja bolest na kraju ju je toliko zahvatila da se nije mogla pomaknuti, ali je zadržala vedrinu. Govorila je neka za nju ne brinu, neka se pobrinu za druge, kojima je to potrebnije: „Ja sam ovdje kraljica, svi me vole, ništa mi ne nedostaje. U Africi nemaju doli tvrdu rogožinu za madrac. Zašto je meni Gospodin iskazao toliku naklonost?!“

Kad neka osoba jako voli drugu osobu, tada joj žarko želi ići ususret. Dakle, zašto se bojati smrti? Smrt nas vodi Bogu.
Činite sada ono što biste htjeli učiniti onda. Sud stvaramo mi sada ovdje sami sebi.
Da, koji put u dugim besanim noćima osjećam dosadu i melankoliju, ali se na to ne osvrćem.
Trpim, prinosim i zadovoljna sam.
Što? Želite da budemo lišeni boli? Gospodin je trpio. Majka Božja je trpjela.
Onaj s čijom je dušom sve u redu, nikada se ne boji.
Onaj koji se oslanja na moju dragu Majku, ima sve što želi.

Piše: Nebojša Gunjević

**1. puta objavljeno: 8. veljače 2015.

Preporučamo pogledati: Sveta Bakhita – igrani film