Kršćani kao bogorodice, bogorodci
Stained glass depicting the Virgin Mary holding baby Jesus
Jednom uznesena na nebo, Marija nije prestala biti Bogorodica. Ona je uvijek Bogorodica, ona uvijek je Kristova majka i majka Crkve, a time i naša majka. Ona je majka koja uvijek iznova rađa u nama Krista. Tko uzima sebi Mariju za majku, taj i sam želi postati bogorodica, bogorodac, majka Kristova, kako to i sam Krist od nas očekuje: «I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.» (Mk 3, 34-35). On od nas očekuje da budemo intimni, bliski s Isusom Kristom poput Marije. Također i u Lukinu evanđelju Krist potvrđuje Mariju kao blaženu ženu, kao ženu koja je ostvarila ono što on očekuje od nas, a to je da slušamo i vršimo Božju riječ: «Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: ‘Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!’
On odgovori: ‘Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!’» (Lk 11,27-28) Marija tako postaje uzorom nasljedovanja Isusa Krista. To jedna od najvažnijih misli svih velikih teologa i svetaca tijekom stoljeća s obzirom na marijansku duhovnost i pobožnost. Upravo k tomu smjera i naše cjelokupno razmatranje u ovomu poglavlju o Mariji kao Bogorodici. Navest ćemo neke teologe koji stavljaju Mariju kao uzor nasljedovanja Isusa Krista, kao uzor da i sami budemo bogorodice, bogorodci. «Što mi koristi da se Isus nekoć rodio od Marije u Betlehemu, ako se on ne rađa u vjeri u mojoj duši? (Origen, In Lucam hom. 22, 3) «Kad se duša počinje obraćati Kristu, naziva se ‘Marijom’. To znači: ona dobiva ime one koja rađa Krista. Jer, ona je sada duša koja sada rađa Krista na duhovan način.» (Ambrozije, De. Inst. Virg. 20). «Svaka duša koja vjeruje, prima i rađa Božju riječ… Ako po tijelu postoji samo jedna Kristova majka, ipak se po vjeri Krist rađa u svim dušama koje u sebi primaju Božju riječ.» (Ambrozije, Exp. Ev. Sec. Luc 2, 26). U Mariji se ljudska narav «udaje» za Boga, zato je ona uzor naše «udaje» s Bogom, i sami smo pozvani da «uđemo u Marijinu djevičansku utrobu», da se u njoj i po njezinu zagovoru dogodi intimno sjedinjenje nas i Boga: «I sišao je k nama sam Život naš, uzeo na se našu smrt i ubio ju iz punine svoga života. Gromovito nam je doviknuo da se odavde vratimo k njemu u onu tajanstvenost odakle je on došao ka nama, najprije u samu djevičansku utrobu, gdje se za njega udala ljudska narav, smrtno tijelo, da ne bdue uvijek smrtno; i odande kao zaručnik što izlazi iz ložnice svoje kliče kao div da potrči svojim putem». (Augustin, Ispovijesti, IV, 12, 18). Također sv. Franjo: «Mi smo Kristove majke kad ga s ljubavlju i čistom, iskrenom savješću nosimo u srcu i u tijelu, a rađamo ga svetim djelima koje trebaju sjajiti drugima kao primjer.» (Fonti francescane, 178/2) Na tom tragu su Angelus Silesius i Meister Eckhart: «Moram biti Marija i Boga roditi u sebi, želim li dobiti udjela u njegovu vječnom blaženstvu.» (A. Silesius, Cherub. Wandersmann I, 23) «Da čovjek prima u sebe Boga, to je dobro, i u toj prijamčivosti on je sluškinja. Da pak Bog postaje plodan u njemu, to je bolje. Jer, plodnost dara, to je prava zahvalnost za dar. I duh žene nalazi se u ponovno rađajućoj zahvalnosti» (M. Eckhart, Deutsche Predigten 2.)
Nažalost, ta je misao danas zapostavljena. Ta se misao proglašava sladunjavom, i nerealnom. No, njezino zapostavljanje negativno utječe na cjelokupnu kršćansku vjeru. Jer, tko nema Mariju za svoju majku, taj govori o Bogu i misli Boga izvanjski, nikada ga u sebi nije rodio, njegova duhovnost, njegove riječi, njegovi tekstovi, njegova djela vrište od frigidnoga, nemarijanskoga duha. Marija nas tako poziva da ju uzmemo za svoju Majku (Iv 19, 26), da s njom budemo i sami majke Kristove, marijanske duše: mi u Kristu i Krist u nama. U tomu nema ničega sladunjavoga, jer znamo kako je zahtjevno postati majkom. Da bi žena postala majkom, potreban je odnos s muškarcem, odnos ljubav, potreban je potom tjelesan odnos, realno i duboko sjedinjenje koje ženu iznutra probada te tako određuje. Ženin se integritet narušava, događa se nemir, druga osoba ulazi ne samo u njezin duh, već i tijelo. Potom slijedi vrijeme trudnoće, nesigurnosti, «mučnina» gdje se žensko tijelo treba naviknuti na novo stvorenje. Sve se to, slično događa i na duhovnoj razini. I duša da bi postala bogorodicom, bogorodcem, Kristovom majkom, treba dopustiti Bogu da uđe, prodre u nju, da naruši njezinu samodostatnost i njezin integritet. Duša potom treba biti spremna na duhovne «mučnine», nemire, na krizu koja proizlazi iz činjenice da ona više ne živi sama i za sebe, nego s Bogom i za Boga. U tom smislu je Marijino majčinstvo i kao i naše majčinstvo zahtjevno i ozbiljno. Augustin će stoga s pravom reći da je za Mariju važnije bilo biti Kristova učenica, nego majka: «Marija je zaista činila Očevu volju i zato je više za Mariju vrijedio da je bila Kristova učenica nego Kristova majka. Blaženije je bilo biti Kristova učenica negoli Kristova majka.» (Sermo 72/A, 7)
I ne samo to. Vjernik treba također biti Kristova majka i drugima (Gal 4, 19; 1 Sol 2, 7). Svojim riječima i djelima, svim silama treba se truditi da se u drugima, u supruzi, suprugu, djeci, vjernicima, prijateljima, da se svugdje rađa Krist. Nažalost, pogledamo li sebe, moramo priznati da nas često uopće nije briga za drugoga, nije nam stalo da se u njemu rađa Krist, ne želimo s Marijom biti u porođajnim bolima za drugoga, nego se radije prepuštamo vlastitu egoizmu. To vrijedi za sve vjernike, a napose za one koji bi trebali na poseban način biti Kristove majke drugima, kao što su to biskupi i svećenici. Na to upozorava sv. Ivan Zlatousti: «Gospodin pokazuje da treba ponajprije častiti one koji su nam bliski u vjeri, a ne one s kojima smo vezani krvlju. Isusovom majkom postajemo propovijedajući: onaj tko donosi Gospodina u srce svojega slušatelja kao da rađa Gospodina.» (Toma Akvinski, Catena Aurea, Expositio in Marcum 6.) Mogli bismo reći da tamo gdje ne rađamo Krista u drugima, gdje nismo Kristove majke u drugima, tamo smo abortivne majke u sebi i u drugima (Raniero Cantalamessa).
Piše: Ivica Raguž
