MARTIN OD LJUBAVI

Lima, 9. prosinca 1579. – 3. studenoga 1639.
Brižni Brat

Od malih je nogu Martin oćutio što znači bez ikakvoga razloga biti prezren i zapostavljen

Bratu je Martinu odmah bilo jasno kako su robu koju je spremio za bolesnike isprljali i izgrizli samostanski miševi pa je jednoga od njih uhvatio. Rekao mu je neka sve miševe iz samostana dovede u kut dvorišta gdje će ih odsad hraniti „pod uvjetom da više ne čine štetu. I pusti miša. Malo zatim moglo se vidjeti kako su se miševi povukli u kut dvorišta“ gdje su ostali i poslije Martinove smrti, a slično su se ponašale i ostale samostanske životinje jer kada bi dolazio u njihovu blizinu „nastajala bi među njima prava graja“.

Sposobnosti
„Poniznost je govoriti što manje o sebi, ne miješati se u tuđe poslove, paziti da ne budemo znatiželjni, prihvaćati radosno protivljenja i ispravke, prelaziti preko tuđih pogrešaka, prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju, ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni, odgovarati uljudno i kad smo izazvani, ne gaziti nikada ničije dostojanstvo, ne raspravljati ni onda kad imamo prava, birati ono što je teže“– riječi su Terezije Kalkutske koje je „kako bi drugima bilo lakše“ tek manjina prihvatila u svoj njihovoj ozbiljnosti i koje najbolje opisuju Martina de Porresa za kojega je Ivan XXIII. proglašujući ga svetim rekao „da je poniznost najveća odlika njegova života“ te „ga je Bog putem poniznosti doveo u nebesku slavu“.

Ta osobina svih svetaca kod njega je bila posebno izražena i možda su mu i stoga darovane sposobnosti levitacije, bilokacije, čudesnih znanja i spravljanja ozdravljujućih brzodjelujućih lijekova, pa i sposobnost sporazumijevanja sa životinjama, sve osobine koje su tek vrlo, vrlo rijetki posjedovali.

Trpkost sirovoga limuna kojim ga je Bog preobilno darovao uspijevao je uvijek iznova pretvoriti u slatku, osvježujuću i ozdravljujuću limunadu. Jer premda je „bezuvjetna ljubav“ Bartoloméa de las Casasa, misionara „zaštitnika indijanaca“ već počela davati ploda pa su se indijanci i dovedeni crnci prestali gledati kao zvijeri te je evangelizacija počela dobivati nove, nenasilne oblike, položaj im još ni izdaleka nije bio lagan.

Mulat
Od malih je nogu Martin oćutio što znači bez ikakvoga razloga biti prezren i zapostavljen. Otac Juan, španjolski plemić, u knjizi krštenika nije naveden jer mu je majka Ana bila crnkinja pa se na njemu odmah vidjelo kako nije „čist“. Ni sestru mu otac nije spočetka htio priznati kao svoje dijete i djetinjstvo mu je prošlo u siromaštvu „bezvrijednog“ čovjeka. „No to u njemu nije probudilo mržnju, nego naprotiv, ljubav i suosjećanje za siromašne, zapuštene i bolesne“. S 12 polazi na brijački zanat, a oni su u ono doba siromašnima bili i liječnici.

Oholost
Razbolio se pred svoj šezdeseti rođendan, a bolest je praćena visokom temperaturom i bolovima, i lijekovi nisu pomagali. U rukama je čvrsto držao raspelo a oko njega su bdjela braća. Vidjevši kako se muči i kako će uskoro prijeći na Drugi Svijet jedan će mu od njih: „Fra Martine, ne ulazite u rasprave sa Sotonom jer on može svojim zakučicama i sofizmima i od bijelog učiniti crno“. Martin otvori oči i nasmiješen odgovori: „Nemajte straha, oče, da će Sotona upotrijebiti svoje sofizme protiv nekoga tko nije učitelj u teologiji; on je preohol da s njima nastupi protiv jednog siromašnog mulata“.

Kao dijete je već počeo obilaziti razne crkve gdje je sate provodio u molitvi pred Presvetim te je i kući znao noćima bdjeti. Osobito je volio crkvu Kraljice svete krunice uz koju je bio dominikanski samostan i s 15 je godina molio da ga tamo prime. Nezakoniti mulat nije bio pretjerano atraktivan jer je indijancima i afrikancima bilo zabranjeno postati punopravnim članovima redovničkih zajednica, ali on ne traži ništa već se nudi kao besplatni sluga.

Poznat im je zbog svoje pobožnosti i primaju ga a tada se javlja Martinov otac koji nije mogao podnijeti da „njegov sin bude obični besplatni samostanski radnik“. Radi pritisak na provincijala koji bi se možda bio složio s ocem da Martina prime kao brata suradnika ali se svetac tomu suprotstavlja te otac mora „otići neobavljena posla“. No kada poslije osam godina njegova uzornog života poglavari žmire na jedno oko i predlože mu da postane redovnikom, prihvaća ponudu.

Metla
Čistio je samostan, meo hodnike i radio druge najjednostavnije poslove u kuhinji i praonici, a nije se prestao baviti ni svojim zanatom te je zbog mnogih izlječenja postao silno poznat. No i u samostanu u kojem boravi oko 300 ljudi ne biva pošteđen izrugivanja zbog svoga „ropskog“ podrijetla a za jednoga od novaka on je „pas mulat“. To mu ne smeta i kada samostan dospijeva u dugove Martin predlaže: „Ja sam samo siromašni mulat, prodajte me“.

Iznimni pokornik isprošenom je milostinjom dnevno hranio 160 siromaha te je potrebnima davao i novac. No na samostanskim vratima ne bi podijelio svu hranu već bi dio ostavio za životinje, „posebno za pse i mačke za koje se nitko nije brinuo. I liječio ih je“, a zadnjih 25 godina najviše je boravio u samostanskoj ambulanti brinući se za bolesne kako bi imali „sve što je potrebno, i još nešto više. Da to omogući, on kuca na vrata bogataša, prosi i sam više posti nego jede, brine se da bolesnici imaju dovoljno hrane. Sam zadovoljan s ishabanom odjećom, za bolesnike nabavlja novo ruho i posteljinu, i brine se da sve bude čisto. Pritom pazi da ništa ne propadne ili da mu kradljivac što ne ukrade, a kad nešto ne može služiti za posteljinu, on od toga kroji zavoje“. I kada je Limu pogodila kuga u njegovu je samostanu oboljelo 60 redovnika, a bolesni novaci bili su odijeljeni u zaključanom dijelu. Ne jednom posvjedočili su kako je da bi se za njih brinuo prolazio kroz zaključana vrata te su do danas ostale priče kako je bolesnicima izvan samostana često donosio ozdravljenje tako što bi im odnio običnu čašu vode.

Nije zaboravljao ni one koji nisu mogli ili su se kada je dijelio milostinju stidjeli doći pred samostanska vrata. „Pomagao je zapuštene i udovice koje nisu imale od čega živjeti“, „pohađao je utamničenike, nosio im hranu i odjeću, tješio ih, zauzimao se za njih, a kasnije, kad su se našli na slobodi, brinuo se za njih, nalazio im posao i pomagao im da se snađu u životu. Zbog toga su ga s pravom nazvali ‘Martin od ljubavi’. Martin je ljubio sve, a najveća briga bila su mu napuštena djeca“. Ustanovljuje stoga sirotište i dječju bolnicu, Ustanovu svetog Križa, „ni iz čega, ali još i danas postoji“.

Pripremio: Nebojša Gunjević

* 1. puta objavljeno 3. studenog 2014.