O mističnim pismima Majke Terezije

Nedavno objavljena privatna pisma Majke Terezije na hrvatskom jeziku vrlo su brzo naišla na najrazličitije reakcije. Jedni su u njezinim pismima, u kojima piše o svojim tamama i sumnjama, prepoznali svoje sumnje te ih samouvjereno i hvalisavo ispovijedali pred kamerama (što Majka Terezija nikada nije učinila). Slušajući ih, trebali bismo ostati zadivljeni njihovim tamama! Drugi su opet pisma iskoristili kako bi kritizirali birokratsku i institucionalnu Crkvu, a trećima je poslužila za kritiku političara, stranaka, cjelokupnoga hrvatskog društva. I još k tomu, neki su tim pismima opravdavali svoje buntovništvo, svoju subverzivnost spram postojećega društvenog i crkvenog mnijenja. Zanimljivo je da se u skoro svim reakcijama najmanje govori o samoj Majci Tereziji, ili o onomu što je njoj najvažnije, što ćemo pokušati pokazati u ovome kratkom teološkom osvrtu. Zapravo, svi govore samo o sebi i o drugima, naravno pritom kritizirajući jedino druge, a ne sebe. (Nažalost, upravo su ti vječni kritičari drugih, vječni nezadovoljnici drugima tek jedna vrsta profinjenih egocentrika koji neprestano moraju sebe stavljati u središte.)

Koliko god te reakcije bile ispravne, čini se da ipak ne pogađaju bit te knjige koja ne može vjernika, a posebice teologa, ostaviti ravnodušnim. Usudio bih se reći da onaj čitatelj čija duša pri čitanju Terezijinih pisama nije nimalo i nijednom zatreperila, odnosno čije se čitanje iscrpljuje u spomenutim reakcijama, nije ništa shvatio od njezinih pisama. U ovim kratkim promišljanjima pokušat ćemo upozoriti na temeljne misli pisama Majke Terezije u kojima dolazi do izražaja sva ljepota i dubina kršćanske mistike ljubavi prema Isusu Kristu.

»Provodimo s Isusom 24 sata dnevno«

Središte Terezijinih pisama, koja se s pravom mogu nazvati mističnima, jest ljubav, zaljubljenost prema Isusu Kristu, prema Bogu. Kao i kod drugih kršćanskih mistika, mistika Majke Terezije ne može se razumjeti, a niti živjeti bez činjenice da je u sve u toj mistici određeno upravo tim odnosom. Ili, riječima Majke Terezije, onaj tko nije postao Kristova »malena«, Kristova »zaručnica«, onaj tko se nije svim svojim bićem predao Kristu u ljubavi: »Ne želim da prođe ni jedna minuta, a da čitavo moje biće ne pripada Njemu« (136). Cjelokupan vjernički i redovnički život Majke Terezije, napose njezina karitativna i misionarska djelatnost, proizlazila je iz duboke i trajne zaljubljenosti u Isusa Krista: »Mi nismo socijalne radnice. Mi smo kontemplativke u srcu svijeta. Provodimo s Isusom 24 sata dnevno« (337). To je ono što, uza sve sličnosti, mistiku Majke Terezije razlikuje od svake druge nekršćanske »mistike odmaka« od Boga. Njezinu bismo mistiku s pravom mogli nazvati »mistikom blizine« Boga: »Što se mene tiče – imam samo jednu želju – ljubiti Boga kao što još nikada nije bio ljubljen – dubokom osobnom ljubavlju. – Čini se da u mojemu srcu nema ničega osim Njega – nema druge ljubavi osim Njegove ljubavi: ulice, Kalighat, sirotinjske četvrti i sestre postali su mjesta gdje On živi svoj život ljubavi u punini« (204, usp. također 354-357).

Ako se potpuno slažemo da su sveci najbolji egzegeti kršćanstva (Balthasar), tada je Terezijin opis Božje blizine, njezina odnosa s Isusom Kristom, najbolji uvod u kristologiju. Za Majku Tereziju odnos prema Isusu Kristu nije samo nekakav odnos apstraktne i osjećajne ljubavi, nego odnos potpune predanosti i poslušnosti koja je sažeta u odluci: »Ništa mu ne odbiti«, dopustiti mu da »zaposjedne njezinu dušu« (46-50). Nad njezinim je životom trajno odjekivao Kristov glas: »Zar ćeš me odbiti?« Terezijin intimni i snažni odnos prema njezinu zaručniku nije ju zatočio u individualistički »egoizam udvoje«. Njezin je Krist »Krist žeđi«: Bog u Isusu Kristu objavljuje se kao Bog koji traga za svim ljudima, koji žeđa za njegovom ljubavlju, to je Bog kao prosjak, siromašni Bog potrebit čovjekove ljubavi: »U svome tijelu i u svojoj duši nosimo ljubav neutaživo žednoga Boga… Sestre i ja želimo donijeti Krista u žalosne rupe sirotinjskih četvrti Calcutte, a kasnije i na druga mjesta« (189, 100). Terezija je tako uzor istinske kršćanske mistike. To je mistika ljubavi prema Isusu Kristu koja se razlijeva prema svima potrebitima ili, kratko rečeno, što je veća ljubav prema Isusu Kristu, to je veća ljubav prema bližnjima.

»Samo čeznem i čeznem za Bogom…«

Upravo u tomu ozračju, ozračju potpune predanosti »malene zaručnice« Kristovoj žeđi za ljubavlju, može se jedino razumjeti ono što je za naše suvremenike najintrigantnije u Terezijinim pismima: tama vjere, iskustvo napuštenosti i odbačenosti od Boga. To sama Majka Terezija potvrđuje: »Ta trajna čežnja za Bogom – koja mi uzrokuje tu bol duboko u srcu« (251 sl.). Terezijina bol je bol odsutnosti Boga, njezini trenuci tame, koliko god to proturječno zvuči, posljedica su njezina odnosa, točnije njezine čežnje za Bogom. Sve se vrti upravo oko toga pojma »čežnje za Bogom« u kojemu se sažima njezina ljubav prema Isusu Kristu. Mogli bismo jednostavno reći: Terezija pati zbog ljubavi prema Isusu Kristu. Budući da ljubi Isusa Krista, Terezija čezne za tim da se ta ljubav između nje i Njega već sada ostvari, žudi za tim da već sada osjeti njegovu potpunu prisutnost. Sama činjenica da je ta ljubav još neostvarena, stvara duboku bol. Onaj tko nije nikada ljubio, to ne može ni znati. Ne može znati koliku bol samo ljubav može stvoriti. Taj paradoks »bolne ljubavi«, u kojoj se istodobno isprepleću i izmjenjuju duboka čežnja i tama napuštenosti i nevjere, možda najbolje dolazi do izražaja u sljedećem rečenicama: »U mojoj je duši obilje proturječja. – Takva duboka čežnja za Bogom – tako duboka da boli… Pomisao na Nj ništa mi ne znači, a opet, ta mukotrpna čežnja za Bogom… U meni nema Boga. – Kada je bol čežnje tako velika – samo čeznem i čeznem za Bogom… Pred Isusom ne osjećam ništa – a opet, nizašto na svijetu ne bih propustila svetu Pričest. Vidite, oče, kakvo proturječje vlada u mojemu životu. Čeznem za Bogom – želim ga ljubiti – ljubiti ga puno – živjeti jedino iz Ljubavi prema Njemu…, a opet nema ničega osim boli – čežnja, ali ne ljubav« (205, 252, također 231-232, 267, 291-296).

Njezine tame upravo su posljedica bliskoga stava

Kao kod drugih kršćanskih mistika ljubav se također pretvara u patnju, jer čovjekova ljubav ne smije biti način posjedovanja Boga, u što se nerijetko ljubav zna pretvoriti. Patnja i bol u ljubavi izričaj su i dokaz ljubavi koja ne želi posjedovati ili, mističkim rječnikom koji koristi Majka Terezija, načini su ispražnjenja svega ljudskoga da se može nastaniti Bog: »Molite neka On isprazni moju prazninu… Molite za me da u ovoj tami ne upalim vlastito svjetlo – niti ispunim ovu prazninu u sebi. – Svom svojom voljom želim jedino Isusa« (290, 304, usp. također 208, 307). Mogli bismo navesti i jednu snažnu rečenicu sv. Ivana Križa, kojega je Terezija čitala i koja se uklapa u rečeno: »Bog, koliko želi više dati, toliko čini da se više želi, dotle da nas ostavlja praznima da bi nas ispunio dobrima.« Taj osjećaj napuštenosti i ispražnjenja pred Bogom u čovjeku opisuje Terezija još snažnije i pojmom »ništenja«: »Sve je ostalo On uzeo – i mislim da je uništio sve u meni… Unatoč svemu – želim ljubiti Boga radi onoga što uzima. – Uništio je sve u meni« (230-231). Tu dolazi na vidjelo ono što se teološkim rječnikom može nazvati »kršćanski nihilizam«. Za razliku od nekršćanskoga nihilizma u kojemu je čovjek u središtu, čovjek (moći!) koji sve pretvara u ništa, u »kršćanskom nihilizmu« čovjek samoga sebe ništi pred Bogom. Radi se poniznom priznanju da stvorenje nije Bog, da radikalno nadilazi svako stvorenje. U kršćanskom nihilizmu vjernik se uči ljubiti samo Boga i to Boga zbog njega samoga: »Zašto daje sve ovo [ljudsku slavu] – osim sebe samoga. Želim Njega, a ne Njegove darove ili stvorenja« (282-283). Velika Terezija lapidarno je napisala: »Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti… Tko ima Boga, ima sve. Jedino Bog dostaje.« U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti kako Terezija uopće ne govori o sumnji, o dvojbi, premda su se već neki komentatori požurili govoriti o Terezijinim i svojim sumnjama: »Kad jednom imaš Boga u sebi, to ostaje zauvijek. Nema dvojbe. Možeš imati drugih dvojba, zar ne? Ali, ta se dvojba više nikada neće pojaviti. Ne, nikad nisam dvojila« (307). Teško je ovdje objasniti suptilnu distinkciju između dvojbe i tame vjere s kojom je živjela Terezija. Poput drugih mistika, za Tereziju sumnja, kako se ona obično shvaća, predstavlja onaj distancirajući stav spram Boga, dok su njezine tame upravo posljedica bliskoga stava, odnosa s Bogom. Vjerojatno zbog toga Majka Terezija izbjegava danas tako obljubljen (nerijetko površan) govor o vlastitim sumnjama.

Vidjesmo da Terezija snažno ljubi Boga i zato snažno pati. Upravo zato što ljubi, ona se ne hvali svojom ljubavlju, a time ni svojim patnjama, svojom boli. Ljubav ne traži kamere, slavu, jer »kada nešto otkrijete, gubi na svetosti« (383). Današnji se čovjek olako hvali svojom ljubavlju i svojim patnjama i time samo dokazuje koliko zapravo premalo ljubi. Terezija pokazuje koliko je ozbiljan govor o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kršćanska se ljubav živi onkraj jeftinih i samohvalisavih izljeva emocija u javnosti. Terezija nas uči da riječi ljubav u našim ustima, u našim intimnim odnosima, na našim propovjedaonicama, u medijima, ponovno vratimo dostojanstvo.

Kontemplacija je izvor »kreativne prakse«

Pisma Majke Terezije donose i druge vrlo važno teme koje ćemo nakratko spomenuti. Već je bilo govora da se Terezijina pisma koriste kao kritika Crkve kao institucije. No, čitajući pozorno pisma, dolazi se upravo do suprotnoga zaključka: pisma su dokaz važnosti institucionalne Crkve (hijerarhije) za istinsku kršćansku mistiku. Majka Terezija izrasla je u duhovnu osobu zahvaljujući intenzivnom duhovnom druženju s nekoliko svećenika, biskupa, duhovnika. To znači da je i danas istinska duhovnost klerika i laika moguća samo preko duhovnoga vodstva. U duhovnom vodstvu, kroz kritičko objektviziranje s duhovnikom, vjernik sazrijeva u zreloga kršćanina. Jednom riječju, vjernik ne može postići svetost ako se ne da voditi duhovnicima. Nadalje, pisma nam savršeno oslikavaju teološki nauk o karizmama u Crkvi. Može se vidjeti kako karizma izrasta poticanjem Duha, Glasa, kako se pojavljuju bez intervencije hijerarhije (lijepo je čitati one ulomke u kojima Terezija požuruje svoga nadbiskupa Périera da već nešto učini), ali kako karizme mogu postati plodne jedino kroz (napeti) odnos s hijerarhijom. Karizma koja bi se postavila iznad institucije (hijerahije) ne bi bila kršćanska karizma. U tom je smislu Majka Terezija imala »anima ecclesiastica« (Origen), dušu potpuno posvećenu Crkvi. Ali kod nje ljubav prema Crkvi nikada nije bio nekakav konforizmam (crkvenjaštvo) ili kritizerstvo, nego svetost: »Odlučna sam pokazati svoju ljubav prema Crkvi time što ću postati vrlo sveta« (423). Teško je naći bolji teološki tekst koji sažima što znači ljubiti Crkvu!

Lijepa su i ona početna pisma u kojima se Terezija prikazuje kao žena žurnosti, žurnoga djelovanja. Ona u sebi savršeno ostvaruje i ideal kršćanske vjere, akcije i kontemplacije, kontemplativna žena u akciji (Ignacije Lojolski: »contemplativus in actione«). Svi danas govore samo o praksi, o djelovanju. Praksa kao takva ništa ne znači, kršćanski je prihvatljiva samo tzv. »kreativna praksa«, »kreativno djelovanje« koje donosi novost, promjenu. Majka Terezija pokazuje da je izvor takve »kreativne prakse« kontemplacija, klečanje pred Presvetim, molitva, šutnja.

Vrhunsko djelo kršćanske duhovnosti i mistike

U pismima susrećemo i neke druge teme, primjerice važnost »drugoga ja«, odnosno osobe koja moli za nas i mi za nju; savjete kako svetački živjeti svećenički život: »Prva stvar, ujutro poljubite raspelo. Prikažite mu sve što ćete toga dana reći, činiti ili misliti. Ljubite ga dubokom, osobnom, prisnom ljubavlju i postat ćete svet svećenik« (384, usp. također 324-325). Posebno je dojmljivo kako Majka Terezija opisuje svoju brigu za patnike. Ta briga nije bila nekakav osjećaj pukoga sažaljenja kojim se često dokazuje vlastita moć nad patnicima, o čemu je pisao Friedrich Nietzsche (»Čuvajte se dobročinitelja!«). To je bila briga s razumijevanjem i poštovanjem: »Naši su siromasi veliki ljudi, vrijedni ljubavi. Ne treba im naše sažaljenje i sućut. Treba im naša ljubav prožeta razumijevanjem i naše poštovanje. Siromasima trebamo reći da nam nešto znače, da je i njih stvorila ona ista ruka Božja, puna ljubavi, da bi ljubili i bili ljubljeni« (349).

Sve u svemu, pisma »svetice iz Calcutte« predstavljaju vrhunsko djelo kršćanske duhovnosti i mistike. Kao što smo rekli na početku, ona ne mogu ostaviti čitatelja ravnodušnim, a možda pokrenu nekoga na put obraćenja, put ljubavi prema Bogu. Nalazimo se u vremenu došašća, vremenu koje je na poseban načinim prožeto čežnjom, žudnjom za Gospodinom. Majka Terezija posvjedočila je kako se potpuno čezne, samo ako se potpuno ljubi. Njezina pisma nas tako savršeno uvode u došašće, vrijeme ljubavne čežnje i gorljive žeđi za Isusom Kristom.

Autor: Dr. Ivica Raguž / Glas Koncila