MLADI U VRIJEME TUBERKULOZE
Iz spisa „Tete Elze“ – „Tragom moga životnog puta“
Sarajevo, školska godina 1938./39.
Na akademiji (Trgovačkoj) mi je bilo dobro. Profesori su me voljeli, a s kolegama i kolegicama sam se dobro slagala, uz moju Hedicu, ali posebno mi je bila draga Ankica Baković (sestra vlč. Bakovića). Ne znam što se događalo da se naglo razboljela. Počela je čudno kašljati, dobila visoku temperaturu, i morala u bolnicu. Mislili smo da će ona ozdraviti, opet doći među nas, ali na našu veliku žalost, liječnici su konstatirali da se radi o galopirajućoj sušici (tuberkulozi) kojoj nema lijeka. Odmah smo nas nekoliko otišle u bolnicu da ju posjetimo. Na ulazu u bolničku sobu medicinska sestra nas je upozorila da ju nipošto ne smijemo poljubiti, niti se nad nju naginjati, a kad budemo izlazili moramo sapunom oprati ruke. Čudno nam je sve ovo bilo, ali smo poslušale. Radilo se, dakle, o vrlo opasnoj zraznoj bolesti, kojoj u to vrijeme nije bilo lijeka.
Kad smo ušle u sobu, naša draga Ankica ležala je u krevetu gotovo nepomična, lice joj je bilo crveno od viskoke temperature, a strašni kašalj nije joj davao mira. Pogledala nas je svojim plavim, ali bolnim očima, radovala se što smo došli, ali u svojoj prevelikoj patnji to nije mogla pokazati. Ne znam kako sam došla do toga da ponesem sa sobom dva jaja i šećera. Pitala sam ju da li bi mogla jesti izmućena jaja sa šećerom, a ona mi je odgovorila da bi joj to zaista prijalo. Sva sretna zamolila sam medicinsku sestru šalicu, izmutila sam jaja i pokušala ju hraniti kašikicom. Uzela je nekoliko žlica, a onda ju je kašalj tako napao da više nije mogla jesti. U to nas je sestra upozorila da moramo izaći. Na polasku Ankica nas je bolno pogledala i rekla: “Molite se za mene. Teško mi je.“ Srce mi se stezalo od bola, a suze same navirale. Tako mlada, jedva 17 godina, a već mora umrijeti. „Ali Bog tako hoće!“ šaptala sam. I neprestano mi je bila u molitvi i mislima. A za par dana stigne vijest iz bolnice da je naša draga Ankica umrla.
Cijela Akademija je bila na sprovodu. Nešto veličanstveno, iako tužno. Mi, djevojke, njezine kolegice, nosile smo svaka buket bijelog cvijeća, poredane, uz kolege, s jedne i s druge strane lijesa. Upravo je bilo proljeće u divnom cvatu. Sve je bilo u znaku bjeline, simbola njezine divne mladosti i čistoće. Otišla je svom Bogu koga je zaista iskreno ljubila.
Ovaj nas je događaj na II. godini najviše potresao.
******
Ovo potresno sjećanje Tete Elze iz rane mladosti danas, u dane sveopće opasnosti od korona virusa, podsjeća nas da su mladi ljudi, i u „njihovo vrijeme“ bolovali i umirali, ali i na njihovo prelijepo prijateljstvo, koje smrt ne rastavlja. Mladići koji koračaju uz lijes svoje prijatljice i djevojke koje uz njih nose buket bijelog cvijeća, podsećaju na svadbu, što u proljeće ima poseban čar, ali ovdje pojačava tugu i pitanje Bogu: “Zašto je morala umrijeti tako mlada?“ Ne znamo! Bog zna! A mi vjerujemo da sve što On daje – daje iz ljubavi!
Ana Penić, MM
Odgovor ćemo dobiti tek s druge strane vječnosti… Dok smo ovdje – s povjerenjem: “Budi volja Tvoja!“
