Moć molitve

»Više ne živim ja, nego Krist živi u meni«.

U predjelu Sydney-a u Cecil Hills-u, živi vrlo pobožna obitelj Nikole i Marije Galjer. Stigoše u Australiju u doba kad Hrvati masovno napuštahu domovinu da bi u lakšim uvjetima života po stranim zemljama osigurali bolju budućnost sebi i djeci. U sretnome braku Bog im darova dva sina i dvije kćerke. Nikola se zaposlio u tvornici, a Marija je budno bdjela nad dječicom i kućom. Bijahu to teška vremena za svaku novodošlu obitelj. Trebalo je početi sve ispočetka. Osim toga tuđa zemlja i tuđi jezik zadavahu im mnogo jada. No gdje je sloge i ljubavi, tu je i zadovoljstva. Supružnici Galjer, rodom Hrvati Podravci, donesoše sa sobom i svetu vjeru djedova u kojoj brižno odgajahu svu djecu. Svečetvero su išli u katoličku školu rastući lijepi i talentirani.

Cijela obitelj voljela je hrvatsku glazbu. Najstarija kćerka prionu za pjevanjem. S vremenom posta vrlo poznata u Sydney-u i drugdje, a prilikom gostovanja Đoa Maračića pratila ga je na turneji Australijom. Galjerovi bijahu skromni. Nisu tražili od života mnogo. Što imadoše cijenili su i čuvali znajući da nije sreća u materijalnim stvarima nego u zdravlju i duševnoj radosti. Najvećim blagom i srećom smatrali su svoje kćeri i sinove naglašavajući im neumorno važnost Deset Božjih zapovijedi, odlaske na Misu i to nedjeljom, umjesto subotom kako bi radi subotnjih izlazaka ujutro mogli dugo spavati. Dan gospodnji je nedjelja. Molitva nije propuštana ni jednu večer. Hrvatsku školu i folklor također pohađahu dičeći se nacijom i hrvatskom kulturom na svakom koraku. Divne li obitelji!

Marija i Nikola žarko su željeli pohoditi s djecom Međugorje. Premda i ranije odana Bogu, Marija u tome svetom mjestu doživje značajno obraćenje i temeljitu obnovu duha. Donijela je posebne odluke za svoj budući život u Kristu. Od toga dana započinje svetu misiju prožetu potpuno novom vjerom i ispunjavanjem Gospinih poruka – molitvom, žrtvom i postom. Tih troje obdržavala je kad god joj mogućnosti dozvaljahu približavajući se sve više k Nebu, posebno k Majci Isusovoj. Poznato je svakome da đavao mrzi molitvu, naročito svetu krunicu, najjače sredstvo u borbi protiv pakla. No, jer i sin tame posjeduje ogromnu moć, Marija i Nikola povratkom iz domovine suočiše se s mnogobrojnim obiteljskim nevoljama, a tih ima u svakoj kući na pretek. Rekoše stari:

»Mala djeca ne daju spavati, ali velika ne daju živjeti.«

Dobro je dok ne porastu i ne počnu se hraniti svojim kruhom. Galjerovi primjetiše da njihovi mladi sve više odustaju od crkve. S vremenom ocu i majci to posta bolna rana. Izbjegavanje Mise nagovještavalo je zabrinjavajuću budućnost rođenih sinova i kćeriju, koji se polagano uklapljahu u društva čiji motivi bijahu: »Uzmi sve što ti život nudi«.

U današnjem svijetu preplavljenom svim takvim »nuđenjima«, mladom čovjeku je vrlo lako skrenuti s puta Božjih zapovijedi a prionuti za »čarobnu ponudu« – obećanje sigurnog tjelesnog uživanja, olakšanje životnih problema i krasne fantazije, a zapravo varavu sreću nakon koje slijedi tisuću dana žalosti. Troje Galjerove dobre zlatne djece, postadoše ovisnici droge. Jedino roditelji čija djeca učiniše istu stvar (ima ih nažalost dosta) razumjeti će kroz čega prođoše Nikola i Marija. Svijet njihovih divnih snova i planova rušio se je naglo. Majčine suze, ljudska ogovaranja i krivi sudovi ponavljahu se bez prestanka. Činilo se nesretnim roditeljima da čuju prkosno dovikivanje sotone:

»Uzalud vaše prijašnje muke i lizanje oltara! Gdje je sada vaš Bog? Ono što vam je najdraže, pripasti će uskoro meni!«

Mnoge majke i očevi podlegli bi tom strašnom očaju podavši se alkoholu i liječničkim tabletama, a možda bi čak oduzeli i vlastiti život. Marija i Nikola, dva velika patnika, nisu tražili utjehu u boci i lijekovima niti pomišljahu na samoubistvo. Nisu se više osvrćali na mišljenja ljudi, jer tko god ima djecu može očekivati istu nevolju. Zar je uzalud napisano u Svetome pismu da đavao obilazi kao ričući lav gledajući koga će progutati? Kroz ova moderna doba i najbolji padoše u ralje toga lava. S vremenom postali su nemoćni da se ikada više iz njegovih ralja izvuku. Ne dopuštajući da pakao slavi konačnu pobjedu, Galjerovi udvostručiše žarke molitve, vapaje, dugotrajne stroge postove i žrtve samo nek mila djeca budu opet ono što i nekada. Trebalo im je zaista nadmoćne snage da izdrže novčane i psihičke teškoće. Bez vjere sigurno ne bi izdržali.

Časna sestra Marija, dobra požrtvovna duša, osnovala je u hrvatskoj crkvi St. Johns Park (Sydney) karizmatičarsku grupu s lijepim brojem vjernika. Njima se priključi i gospođa Galjer. Kao i nekada u Međugorju ponovo otpoče obnovu duha, ali pažljivije nego prije. Odlaženje na dnevne Mise, klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, česta čitanja i razmatranja Svetoga pisma učiniše postepeno u njezinoj obitelji znatne promjene. S vremenom dobila je plaću za svoje teške žrtve. Njihova kćerka i zet Toni Parancin, Hrvat, (također ovisnik) na karizmatičarskome skupu iskusiše čudo – očistivši se droge. Zet doživje značajno fizičko i duhovno ozdravljenje. Nagrađen dragocjenim darovima Duha Svetoga taj čovjek pretvori se u novo biće. Postade član iste grupe. Punih sedam godina brižno se starao u Parramatta za beskućnike. Požrtvovnim radom 1998., godine privuče pozornost televizije, (kanal devet). S udivljenjem u Galjerovoj kući snimano je pakovanje hrane, hvale vrijedno djelo ljudske solidarnosti. Govori Marija:

»1999., samo po volji Božjoj stiže nam iz Zagreba ponizni bogoslov Josip Radić, danas svećenik u okolini Zadra, a suradnik don Bolobanića. S njim doputova i krasna sveta žena Jozefina Glasnović, majka šestero djece. To dvoje čestitih ljudi obdareni posebnim nebeskim darovima čija snaga molitve bijaše silno moćna, preobraziše mene i muža do dna bića. Tek tada pravo shvatismo razlog svojega postojanja. Njihovim utjecajem nastade nova molitvena grupa u sklopu sa već postojećom grupom u domovini i pojedinim zemljama Europe. Zadatak grupe je molitva za potrebe svijeta i pojedinaca. Svatko ima pravo zatražiti udio tih molitava. Spomenuta molitvena zajednica nosi ime Isusa i Marije, a njeno geslo je »Žrtva, milosrđe i ljubav«. Zaista nevjerovatno kolike milosti dobiše mnogi posredstvom molitava iste zajednice. Osjećajući neprestano sve žarču želju za daljnjim duhovnim savršenstvom, radi potreba obitelji muž i ja prihvatismo se stroge pokore i samoodricanje. Čitave devetnice postili smo o kruhu i vodi. Hvala Bogu, naše žrtve donosile su bogati rod. Godinu kasnije ponovno stigoše Josip i Jozefina s generalnim vikarom zadarske nadbiskupije, don Milivojem Bolobanićem. Vatrene riječi toga svetog čovjeka i neumorno naglašavanje molitve, zaista učiniše čudesa u našim životima.

Dvije tisuće prve godine, odmah poslije Božića osjetila sam srčane probleme. Nije ni čudo. Jadno moje srce bijaše ranjavano ranama svih vrsta. Primila sam ranije od gospođe Jozefine kazetu poznatog karizmatičara oca Jamesa Manjackal po čijim molitvama ozdraviše mnogi bolesnici. Napomenuo je u kazeti kako je molio za svoje bolesno srce. I ja odlučih tako. Iste noći dobila sam veliku olakšicu. Nakon blagdana Duhova, da bi se Gospodin Bog kasnije po meni proslavio u svojim čudesnim djelima, poslao mi je ponovo ozbiljne bolove srca. Morala sam u bolnicu. Tlak, šećer, temperatura – sve povišeno! Doktor začuđeno reče ostalima:

»Bože, ova žena umire a ne troši nikakve lijekove!«

Nakon sutrašnjega angiograma i pregleda specijaliste, odrediše me na što skoriju operaciju. Srce je u velikoj opasnosti. Jedna vena je blokirana devedeset osam posto, druga devedeset pet, a treća devedeset posto. Čeka me dulji boravak u bolnici. Ne osjećajući nikakav strah prihvatila sam sve predajući se potpuno u ruke Božje i liječničke. Djecu i muža preporučih Bogu. Mene okrijepi svetim sakramentima naš hrvatski svećenik, fra Marijan. Dakle, potpuno sam spremna. Bože, neka se vrši volja tvoja. Operacija bijaše zakazana za petak u jedan sat. Obitelj se sakupila oko mene. Svijesni da mnogo predonesoše mojim srčanim problemima, djeca su plakala. Rekoh da ne plaču. Sve im je oprošteno. Umrem li, moliti ću u Nebu za njih, a oni neka mole da ostanem pod operacijom živa. Istoga dana iznenadih se – operacija je odgođena do ponedjeljka jer nemaju mjesta u intenzivnom odjeljenju. Kroz sve dane u bolnici napominjah mužu neka zove gospođu Jozefinu u Zagreb i preporuči me u njene moćne molitve. Muž ispuni moju želju. Jozefina bijaše u Poljskoj. Netko drugi upisa muževu poruku obećavši ju uručiti Jozefini čim se vrati s puta.

U nedjelju na večer, na moje razočaranje operacija se ponovo odgađa. Nisam znala zašto. U svakom slučaju htjela sam da se moj problem što prije svrši te da idem kući. Ponedjeljkom, rano ujutro, Nikola stiže k meni. Uzbuđen, reče mi da je prošle noći u dva sata zvao don Milivoj, s molbom, da odmah zovemo Jozefinu. Ima za mene važnu poruku. Pričajući s Jozefinom, muž zapisa svaku riječ koju mi na papiru donese u bolnicu. Napomenuh ranije da Jozefina ima posebnu duhovnu vezu s nebom. Riječi upućene meni, bijahu riječi Isusa Krista:

»Marijo, kćeri moja! Mnogo si toga pretrpjela. Mnogo se u tvom srcu zbilo. Tvoje rane su velike, kćeri moja. Ja sam liječnik tvoga srca. Ja sam liječnik tvoje duše. Dopusti mi da po svojim ranama izliječim sve tvoje rane i traume, a također i srce tvoje. Ne boj se. Tvoj život je u mojim rukama. Vjeruj da ja mogu sve. Očistiti ću srce tvoje, sva zakrečenja probiti i u tebi se proslaviti. Marijo, kćeri, samo moli i vjeruj. Oprosti svima. Ljubi sve kao što ja ljubim ne osvrćući se tko je kakav. Želim se u tebi proslaviti, tvoju djecu obratiti i u svima vama se proslaviti. Prikazuj tu žrtvu za otvaranje djece, meni. Ne boj se. Ja činim sve novo. Dat ću ti srce obnovljeno. Zato kliči kćeri sionska! Kliči i raduj se! Vjeruj! Vjeruj! Vjeruj! Ne želim da ti srce diraju. Dopusti da ja budem tvoj liječnik i kirurg. Neka cijela obitelj i cijela zajednica moli Majku od neprestane pomoći da ti priteče u pomoć. Ja sam s vama i ništa vam se ne događa bez Božjega dopuštenja. Primite moj blagoslov, u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Aleluja.«

Toga časa bijaše mi jasno zašto su moje operacije dva puta odgađane. Isus ih je namjerno odgađao dok se Jozefina ne vrati kući i ne prenese mi njegovu želju. Premda sam žarko vjerovala Jozefininoj poruci i riječima Kristovim, nađoh se u nedoumici. Kako ću odbiti operaciju, a prijeti mi smrtna opasnost? Kako objasniti doktorima da mi sam Isus Bog obeća čudesno ozdravljenje? Što će misliti o meni? Bio je to zaista toliko presudan trenutak da se kratko vrijeme istinski mučih ne znajući što ću. Konačno, kroz molitvu dobila sam mir, čvrsto odlučivši da će samo Isus biti liječnik mojega srca.

Pamtim i sada onaj nezaboravljeni dan u kojemu stavih na kocku vlastiti život. Sjedila sam pored kreveta moleći krunicu. Došao je doktor u pratnji bolničarke. Ispričao se uljudno zbog dviju odgođenih operacija. Kad ništa loše nisam komentirala, čudio se je znajući da sam teški bolesnik. Osjetila sam tada u sebi opomenu: Sad je vrijeme. Reci istinu.

Sigurnim glasom, gledajući pravo u doktorovo lice, izustih:

»Moram vam nešto reći. Ja na operaciju više ne idem.«

Oštro reagiranje mladoga doktora nije me zbunilo. Uzalud je isticao ozbiljnosti mojega stanja, ostadoh pri čvrstoj odluci. Ispričala sam mu o svojoj vjeri i molitvi po kojoj primih mnogo Božjih milosti u teškim obiteljskim prilikama. Ujedno napomenuh i Isusovu poruku – Isus želi biti moj doktor. On će mi izliječiti srce. Doktor tada uskliknu:

»Gospođo Galjer! Ja vjerujem da je Isus i danas živ i da čini čudesa! Ja sam katolik! Nitko vas ne može prisiliti na operaciju. Mi ćemo poštivati vašu odluku.«

Plačući od sreće zagrlila sam tog pobožnog doktora – vjernika znajući da ga nebo posla k meni jer sam baš prije njegova dolaska molila krunicu. Fra Marijan mi je donijeo Svetu Pričest. Čuvši da se predajem u ruke nebeskoga liječnika, reče:

»Vi vjerujete da vas Gospodin može ozdraviti?«

»Vjerujem«, odgovorih mu.

»I hoće!« potvrdi odriješito.

Dolaskom kući mučila me neprestana slabost a željeh se što prije vratiti prijašnjom normalnom životu. Ipak, znajući da sam u Isusovim svetim rukama i da će me on jačati, podnosih strpljivo dan po dan čekajući trenutak kad ću po njegovome obećanju dobiti drugo srce. To će se sigurno dogoditi. Isus ne laže. Svako jutro odlazila sam na svetu Misu crpeći snagu za novo sutra. Lokalni doktor Indijanac, katolik i njegov prijatelj muslimanske vjere, također doktor, zadivljeni mojom izjavom čestitali su mi jer nisu sreli osobu koja bi toliko vjerovala Bogu – Ocu stavljajući na kocku vlastiti život. Napomenuše da u siromašnim djelovima Indije također postoji silna vjera, ali ovdje u Australiji ljudi vjeruju samo u dolar. Šest mjeseci kasnije morala sam ponovo prolaziti određene preglede nakon čega nestrpljivo očekivah rezultate. Doktor je pažljivo čitao napisanu izjavu, zatim uporno šutio razmišljajući o nečem.

»No, doktore, kakav je rezultat?« upita moj muž nervozno.

»Odlično! Odlično! Ne mogu vjerovati! Sve je u najboljem redu!« uskliknu oduševljeno. Odahnula sam radosno zahvalivši svom nebeskom iscjelitelju na ispunjenom obećanju. Drugom prilikom morala sam na pregled srčanih mišića. Isti doktor je ponovo nad mojim rezultatima zagonetno šutio. Tada izusti nešto radi čega se muž i ja gotovo rasplakasmo:

»Jednostavno ne mogu vjerovati. Imam prema Mariji neko posebno poštovanje. Srce joj ne bi sigurno tako radilo da nisu Isusovi prsti na njezinom srcu.«

Zar može izaći ljepše i dostojnije svjedočanstvo iz usta jednoga doktora? Dakle, moj prijatelj s Neba izvršio je svoj zadatak.

Uskoro će biti šest godina otkako su »Isusovi prsti na mojemu srcu«. Istina, trošim jednu vrstu tableta i pazim na svoju dijetu, ali izbjegla sam veliku operaciju za koju zemaljski doktori govorahu da bez nje neću preživjeti. Eto vidite da Bog i vjera pobjeđuju. Čuda se događaju kao i nekada prije dvije tisuće godina kad su isti sveti Kristovi prsti doticali bolesne i mrtve svjedočeći o moći i ljubavi Sina Božjega, a taj ne uskraćuje svoje darove onima koji vjeruju u Njega vjerom bezazlenog djeteta.

Želim ponovo istaknuti da je gospođa Jozefina iz Zagreba nagrađena posebnom Božjom milošću – kroz molitvu prima Isusove poruke namjenjene pojedincima u velikim teškoćama. Dolaskom iz bolnice razgovarah s njom u vezi mojega srca i operacije. Izjavila je:

»Čim doznah da si bolesna počela sam s molitvom osjetivši odmah u tijelu velike boli fizičke i psihičke. U muci hodala sam kućom ne prestajući moliti. Kroz te časove do mene stizahu Isusove riječi: ”Ne želim da Marija ima operaciju”.«

Rekoh Jozefini kako mi je dva puta operacija odgađana. Ona mirno odvrati:

»Isus nije dopuštao.«

»Zašto?« upitah znatiželjno.

»Isus nije htio da Nikola ostane sam.«

»Znači, ja ne bih operaciju podnijela?«

»Ne. Tvoje srce bijaše i previše ranjeno da tu operaciju izdržiš«, prizna Jozefina. Udarila me je stvarnost cijeloga minulog događaja. Bože, pa ja ostadoh živa zahvaljujući samo svojem predragome Isusu čiji sveti prsti čuvahu moje srce da ne bude dotaknuto prstima zemaljskih doktora. Njihovim dodirom ono bi odmah prestalo kucati. Nikada prije nisam u potpunosti shvatila koliko me Isus ljubi. Od tada sva sam njegova. Stojim njemu na raspolaganju. Što god hoće od mene učiniti, slobodno mu je. Usudim se stoga ponoviti riječi svetoga Pavla:

»Više ne živim ja, nego Krist živi u meni«.

Ne postoji ništa na ovome svijetu što bi mi bilo teško za njega učiniti. Molitve, postovi, premnoge pokore moje turobne prošlosti, sve je to sitnica – mala hvala za dragocjeni dar života. Ostala sam i dalje sa svojim dobrim Nikolom, dugogodišnjim supatnikom naše zajedničke Kalvarije.

Što se tiče moje djece, hvala Bogu svi su danas zreli pametni ljudi. Njihova ovisnost o drogama osta daleko za njima. Nakon što proživješe ružno životno iskustvo lude mladosti, zahvaljujući mojim molitvama i žrtvama, raskinuše spone đavla ne želeći povratak unazad. Svoje grijehe okajavaju još uvijek, a majka je te grijehe velikodušno oprostila. Zadane boli isčeznuše odavno. Kroz njih postadoh preporođena i silno jaka. Bila bih u stanju za svoju djecu ponovo prolaziti najveće fizičke muke i žrtve te položiti i život, samo neka oni i njihova dječica budu živi i zdravi i neka nad njima bdije nebeski prijatelj Isus Krist, moj veliki dobročinitelj.

Dragi roditelji. Djeca su prelijepi dar Božji, novi životi po kojima svijet mora opstati do sudnjega dana. Stvorena su na sliku i priliku Božju kao nevini anđelčići. Što će kasnije od tih anđela biti zaista je nepredviđeno. Možda vam kojom srećom neće zarinuti u srce mač boli kao meni moji. Stigne li vas ne daj Bože moja opaka kob, činite isto što činismo ja i muž. Krunicu u ruke! Odlazite na dnevne svete Mise. Molite, postite i ne osuđujte nikoga. Vapite k Nebu čineći dobra djela. Ustreba li ponovite sve ispočetka. Molitva ne može propasti. Vjerujte žarko u onoga kome se molite. Vjerujte da je on moćan. U svakom slučaju čeka vas kad tad dvostruku plaća – uslišenje vaših molitava. Ujedno, postat ćete kao Nikola i ja potpuno novi ljudi rođeni samo za nebo. Hvala ti milosrdni slatki Isuse za sva dobročinstva. Neka tvoji sveti prsti i dalje dotiču moje srce. Ono neka do groba kuca za te i sve moje mile i drage. Čuvaj mojega muža, snahe, zetove i unuke, a posebno dva sina i dvije kćeri, najdraže majčino blago koje ne bih dala za sve blago kugle zemaljske.

Marija Galjer/svjedočanstva iz knjige ‘Znaci i milosti s neba’ Marija Dubravac

Preuzeto s: glasbrotnja.net