Molite za svoje svećenike

Isus za sebe kaže da je on Dobri Pastir koji nas poznaje. To poznavanje znak je bliskosti koju On ima s nama,  a time nam govori da mu je itekako stalo do nas, da nas voli, skrbi za nas i brine se za naše potrebe. Za Isusa nismo anonimne brojke, već je blizak s nama. Ima prema nama osoban i topao odnos, spreman da nas zaštiti, nahrani nas, pruži nam oslonac i sigurnost, utočište i zaštitu od opasnosti, traži nas kad odlutamo. Koliko je silno važno shvatiti ovakvu sliku Boga kakvom je riše sam Isus.  Isus ide i korak dalje: Njegovi su oni koji slušaju njegov glas. Je li današnjem čovjeku moguće u tisućama glasova koji bruje u nama i oko nas čuti Isusov glas i može li nas taj glas trgnuti, probuditi, pokrenuti, izdići iz duhovnog mrtvila? Što nam Isusov glas poručuje i znači? Zašto je važno to slušanje? Iz slušanja se dolazi do poznavanja, a preko poznavanja do povjerenja. Isusu je stalo da imamo povjerenja u njega, da mu pristupamo bez straha, sigurni u njegovu dobrotu i ljubav. Isus o sebi govori kao o Dobrom Pastiru i time nam daje odgovor na najdublju čovjekovu dvojbu oko toga je li Bog dobar ili strog, blag ili neumoljiv, čovjeku blizak ili dalek. On je i dobar i pastir. Isus je Dobri Pastir koji ne reklamira svoju dobrotu već je pokazuje djelom. On ne manipulira svojim stadom, kao lažni pastiri, ne uzmiče pred opasnostima kao najamnici, nego živi za svoje stado. Isus je Bog koji je sav zauzet za čovjeka – spreman dati i učiniti sve.

Ovo iskustvo želimo danas posvjedočiti svi mi svećenici koji zajedno s vjernicima slavimo Svjetski dan molitve za svećenička i redovnička zvanja. Vjerujte da mi Isusa upravo takvim doživljavamo i osjećamo jer je njegov glas utisnut u dubinu našeg bića, glas koji je neodoljiv i ne može ga se odbiti, glas koji poziva na nasljedovanje, kojemu smo povjerili čitav svoj život, jer ga volimo. Crkva, kao zajednica pozvanih moli i treba uvijek moliti za dar takvih odvažnih, radosnih, ustrajnih pastira.  Molitva na dan Dobroga Pastira upućena je za već postojeće pastire, svećenike, redovnike i redovnice a onda i za buduće – za sve nas da svojim životom, autentičnošću življenja evanđelja, radošću i oduševljenjem svjedočimo ljepotu odaziva na Isusov poziv kao i za mlade da prepoznaju i otkriju, a onda i zavole Isusov glas koji ih poziva na posvećenost života.

Tko je svećenik i koja mu je zadaća? Jedan svećenik priča: shvatio sam svoju zadaća kad me je jedno dijete stojeći ispred velikoga križa, propinjući se na prste da dohvati križ, jednostavno zamolilo da ga podignem, a onda, kad sam ga podigao mali je na brzinu poljubio križ, spustio sam ga a on se radosno otišao igrati dalje. Koliko je ljudi koji bi kao taj dječak trebali nekoga da ih podigne kako bi dohvatiti Isusa, približiti mu se. To su toliki naši suvremenici koji se osjećaju rastrgani, nesigurni, koji ne znaju pravoga smisla ni cilja svoga života, u sebi nose razne krize, teško im je. Svi oni trebaju nekoga da ih podigne, pomogne u njihovim traženjima. Treba im netko da ih podigne da dosegnu Isusa, da Ga upoznaju i približe mu se. Isus je taj zadatak povjerio ponajprije roditeljima, ali na poseban način onima koje je pozvao u duhovno zvanje: svećenicima. Svijet s pravom od nas očekuje da ga podižemo, da ga približavamo Isusu. Pozvani smo podizati današnjega čovjeka. A kako se čovjeka podiže, nisu to otkrili svećenici – to nas je poučio sam Isus. On je prvi dizao k Bogu sve koji su posrnuli, koji su razočarani pali, koji više nisu mogli Boga ‘dohvatiti’ jer su se predaleko od njega udaljili. Za taj prevažan posao Isus i danas treba suradnike.  Novim naraštajima treba dati Boga, dati istinu, smisao života koji samo Isus otkriva. Zato trebamo svećenike.

Svaki je svećenik pozvan. Iza nas stoji iskustvo Božjeg izabranja. I to nije bilo što. To je toliko snažno da smo odlučili tome darovati čitav život. No, kako smo samo ljudi, kako nam iz našeg bića i identiteta nije izrezana naša ljudskost, slabosti, grešnost – ne možemo sami kroz život – potrebni su nam neprestani poticaji, ohrabrenja, najprije od Boga kroz Svetu misu, molitvu, ispovijedi, meditaciju, ali potrebni smo i ohrabrenja ljudi, potrebni smo vaših molitava, žrtava, odricanja, sklopljenih ruku. Bez toga ne možemo. Lako je na svećenika bacati kamen osude, i preko njega ocrnjivati i samu Crkvu. Ali, molimo li dovoljno za svećenike? Koliki na svećenika bacaju kamen osude misleći da o njemu baš sve znaju a zapravo mu se nikada izbliže nisu približili jer da jesu siguran sam u jedno: osjetili bi dobrotu koju je u svakoga svećenika utisnuo u trenutku posvećenja Dobri Pastir. Zato sasvim iskreno na kraju jedno mogu reći:  Svećeniku je uz osjećaj i iskustvo Božje blizine najviše potrebno da mu vjernici dokažu i pokažu da nije uzalud darovao svoj život. Molite za svoje svećenike da vam budemo dobri poput Dobroga Pastira. Hvala vam!

Matej Glavica

*1. puta objavljeno 7. svibnja 2017.