MOŽEMO MI TO SAMI!

Hodočasnik iz Đakovačko-osječke nadbiskupije pred Svetohraništem u crkvi sv. Jeronima u Rimu (Nacionalno hodočašće Hrvata u Rim, studeni 2012.)

Ima jedna scena iz Evanđelja, koju opisuju i Luka, i Matej i Marko, koja mi je veoma draga i duhovita. Sva trojica evanđelista govore da se dogodila neposredno nakon što su Petar, Ivan i Jakov sišli s gore Tabor, gdje su doživjeli Isusovo preobraženje.

Scena mi je vrlo bliska i živopisna. Mogu je predočiti i slikom, i smijehom, i ushitom. Isus je s Petrom, Ivanom i Jakovom otišao na goru Tabor i nakon cijelog slijedećeg dana još ga nema! Ne mislim da su ostali bili ljubomorni na ovu trojicu, ali mislim da su, kad su se ovi s Učiteljem počeli penjati na Tabor, malo odahnuli! Prilika se sama od sebe ukazala. Sad će oni biti glavni! Slobodni, opušteni, malo će se „igrati“ navjestitelja Radosne riječi, onako kako su gledali da to Isus radi. Nisu dugo morali čekati. Dolazi neki jadan otac (predmnijevam – udovac, jer uopće ne spominje suprugu), sa sinom s kojim od rođenja ima muka i problema i s kojima živjeti – postaje prava mora! Vjerujem da je doveo sina Isusu da ga izliječi, a kad je vidio da ga nema, u svojoj muci i bespomoćnosti obraća se njegovim učenicima. I sad: učenici se ne ispričavaju, ne odbijaju ga, nego misle: “Možemo mi to sami! Nismo li Učitelja gledali s kolikom to lakoćom radi“ I, teatralno, sigurno, samouvjereno počinju „obred“! Ljudi se okupe i gledaju! To je uvijek tako: čim negdje netko vidi neku neobičnu scenu – zaustavi se i gleda što se tu događa, a onda znatiželjno iščekuje da vidi kako će to završiti… Apostoli važno gledaju dječaka, promatraju ga, i po uzoru na Učitelja govore, „mantraju“, gestikuliraju, ali – ništa! Dječaku je sve gore, ocu sve teže, a okupljenom mnoštvu – sve zabavnije! Marko kaže da su se i farizeji pridružili, i vjerujem, uživali u ovoj za njih, kao naručenoj sceni. Sad ove bezveznjake bez ikakve zapreke mogu ismijati, narugati im se i kazati sve što se Učitelju ipak ne bi usudili reći. A onda, tko zna nakon koliko vremena, svi vide Isusa kako s trojicom silazi s Gore. Ne znamo tko ga je prvi vidio, ali u svakom slučaju, potrčaše mu ususret i jadan otac, padne pred njim na koljena i zavapi: “Gospodine, smiluj se sinu mom, jer je mjesečar i zlo mu je. Često doista pada u oganj i često u vodu. Dovedoh ga tvojim učenicima i ne mogoše ga izliječiti.“ I, naravno, Isus, pun suosjećanja i ljubavi, ozdravi dječaka. Matej precizira: “I zaprijeti Isus zloduhu te on iziđe iz njega. I ozdravi dječak toga časa.“

Učenici, posramljeni, postiđeni, krivi, tihi, „bez teksta“, čekaju da budu sami s Isusom i plaho ga pitaju: “Zašto ga mi ne mogosmo izliječiti?“ A Isus odgovara: “Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: “Premjesti se odavde onamo!“, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće“ (Mt 17, 20-21)
Marko je, pak, zabilježio ovo: Odgovori im: “Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom“ (Mk 9, 29)

A sad sve ovo zamislimo u nekom našem mjestu uz more: osobno uživam u „ćakulama“ koje slušam na splitskoj Rivi, i tržnici: temperamentno opisivanje puno mediteranskog kolorita, „kako je sve otišlo k vragu“ (to je suvremena inačica opsjednutosti dječaka o kojem govore Evanđelja) nitko i ništa ne valja, ali… “Ja znam i što, i kada, i kako… samo da mi je jedan dan vlast i prilika da se pokažem!“ I tako govori jedan, pa drugi, pa neka gospođa, pa upadne netko sa strane, pa još netko, i imamo pravi jezični, kulturološki i civilizacijski spektakl „biblijskog šarma“ Mediterana. Sve se može svesti na: “Možemo mi to sami! Kakav Bog, kakva Gospa! Šta će nam?“ I, naravno, tu smo gdje jesmo. Zanimljivo, sve kršćanske zemlje Mediterana su u problemima do grla! I nikome ne pada na pamet poslušati i izvršiti ono što je Isus rekao učenicima: „Ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino, premještat ćete brda“ i „Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom!“ Znači, Isusov „pobjednički pin“ je vrlo jasan: vjera mala, ali postojana, brda premješta uz – molitvu i post!“ Oni koji su odlučili vjerovati Isusu na riječ, otvoriti dušu Duhu Svetome, pa što košta da košta – dosegli su takvu vjeru, a ako su uz to molili i postili – imaju radost iskustva da s onima koji ga ljube Bog surađuje na dobro! I naravno, takva vjera zaista brda premješta: pronalazi posao bez mita i korupcije, odgaja dobru djecu, stvara skladan brak! Vjera, molitva i post korijen su blagoslova u životu. I pojedincima i narodu. Sjetimo se. Nije li vjera u oslobađajuću presudu nevinim hrvatskim generalima u Haagu, uz molitvu i post – srušila brda laži, ponizila oholice umišljene i pokazala kako se isplati vjerovati Isusu na riječ!

Ali…i kao pojedinci, i kao narod i kao Crkva – uvijek smo na početku! Taman kad mislimo da možemo malo odahnuti, opustiti se, da sve naše probleme možemo sami riješiti bez „uplitanja Boga i molitve“ jednostavno – zabrljamo! Uvijek nas prevare lukaviji, bahatiji, i licemjerniji… Tek kad se trgnemo, obično prekasno, i okrenemo Isusu, jednostavno prepoznajemo Sotonin hod i „kod“.

Korizma je idealno vrijeme da s učenicima pitamo Isusa nasamo, s povjerenjem:“Zašto mi ne možemo činiti čuda i ozdraviti sebe i druge? Sad vidimo i shvaćamo da ne možemo sami! Oprosti, Isuse!“
Naravno da će nam Isus oprostiti i pomoći! On nas uvijek čeka otvorenih ruku i otvorena srca, sa smiješkom i ljubavlju. I On će, umjesto nas – činiti čuda! Samo vjerujmo, molimo i postimo! Koliko nam duša želi!

Ana Penić, MM