Na zemlju srušen
OBRAĆENJE SVETOGA PAVLA
25. siječnja
Nakon što je srušen na zemlju i oslijepljen, progledao je takvom silnom prodornošću kako valjda niti jedan kršćanin prije ni poslije njega nije
Kada Pavao prije svoje smrti piše Drugu poslanicu Timoteju iz zatvora u Rimu, u kojemu je drugi put, piše je iz krajnje bijede u vlažnoj zatvorskoj ćeliji. I dok je prvi put to bio ležeran zatvor, gdje je apostol bio gotovo potpuno slobodan i ne zna se zbog čega je u njemu tako dugo, vjerojatno jer su se u brodolomu izgubila izvješća koja je morao predati rimskomu sudu, situacija je sada bitno drugačija.
Pavao se zvao Savao, Šaul (Izmoljen, Željko). Ovaj Židov rođen u grčkom Tarzu po običaju je vremena dobio i drugo ime, Pavao – Maleni, kojim će se predstaviti poganima. Jedan od najvećih ljudi vjere Radosnu je vijest pronio u cijeli tada poznati svijet, od Male Azije do Rima i Španjolske, opravdavši izreku kako je čovjek velik onoliko koliko je kadar biti malen.
Duša progona
Kod prvoga sužanjstva carstvo na kršćane nije gledalo kao na opasnost a ovaj je put u zatvoru nakon što je Petar podnio mučeništvo. U noći 19. srpnja 64. Rim je planuo. Golemi požar razbuktan jakim vjetrom pretvarao je deset od četrnaest rimskih četvrti, sve siromašne, u zgarišta i pepeo. Neron je odavno već bio stvorio plan za rušenje kvartova bijede i smrada i gradnju prekrasnoga Rima sebi na vječni spomen. Sedam je dana Rim bio goruća baklja, a za palež su optuženi kršćani — ti „mrzitelji ljudskog roda“ krvlju su plaćali netragom nestale kvartove.
U Neronovu cirkusu i njegovim vrtovima na Vatikanu Crkva je desetkovana i u tjeskobi. Pavao je u okovima, moli i razmišlja, a posjećuju ga samo rijetki. Blizu smrti, svjestan kako su mu zemaljski dani pri kraju, pripravlja se na konačno mučeničko svjedočenje. Zbraja što je napravio i ostavlja oporuku budućim voditeljima Crkve, pozivajući ih na vjernost Evanđelju i smjelost da se ono živi.
A prije samo nešto više od 30 godina, prije no što će ga svjetlost s neba srušiti na zemlju, bio je duša progona onih kojima je pred svoju smrt na čelu. Rođen između 5. i 10. godine nove ere, u Jeruzalemu je Pavao u mladosti bio učenik najpoznatijega izraelskog učitelja Gamaliela. Na poziv prijatelja, iz rodnoga se Tarza vraća u Jeruzalem jer je židovstvo ugroženo u svojim temeljima. Revno se uključuje u progon kršćana a Djela apostolska govore kako je „pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu“. Kršćani se raspršuju i velik ih se broj sklanja u Damasku gdje se nalazilo oko šezdeset tisuća Židova. To širenje Radosne vijesti još više uznemiruje pravovjerne Židove te Pavao odlazi u Damask, pred čijim mu se vratima okreće život.
Slijepi je progledao
Nakon što je srušen na zemlju i oslijepljen, progledao je takvom silnom prodornošću kako valjda niti jedan kršćanin prije ni poslije njega nije. Isusova riječ Ananiji, koji je na Pavla položio ruke, kako mu je on odabrano sredstvo za prenošenje njegova Imena pred narode počet će se brzo ispunjavati jer Pavao „progleda pa usta, krsti se i uzevši hrane, okrijepi se. Nekoliko dana provede s učenicima u Damasku te odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji.“
Otada Pavao ne traži drugo već „Krista uzveličati u svom tijelu, bilo životom, bilo smrću“, „radi kojega sve izgubih i otpadom smatram“, a o tome je najbolje njega pustiti pričati: – U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve. Tko je slab, a ja da ne budem slab?
Kroz cijeli svoj misionarski rad Pavao je razbuđivao svijest svojih krštenika o služenju i njihovoj suodgovornosti te Crkva ne poznaje misionara koji bi imao takvog uspjeha i zahvatio toliko misijsko polje. Znao je izabrati dobre suradnike pa Poslanice i Djela apostolska spominju preko stotinu onih koje je Pavao pridružio evangelizaciji, oduševivši ih za Evanđelje. To su muškarci i žene iz raznih društvenih i socijalnih slojeva kojima povjerava važne dužnosti a Radosna se vijest širi preko onih koji su njome zahvaćeni, kojima je ona postala životom.
Na početku znatan dio kršćana Pavlu je osporavao apostolstvo. Činili su to uglavnom tzv. judeo-kršćani, kršćani iz židovstva, koji mnogi nikada nisu shvatili ono što je Pavao naglašavao — kako se ne spašavamo osobnim naporom ni djelima Zakona, ni askezom, već samo vjerom u Isusa Krista — poniznim, radosnim i oslobađajućim prihvaćanjem Kristove milosti.
A osporavan je Pavao ne samo od suvremenika. Porfirije iz Tira (232-304), posljednji protivnik kršćana iz poganstva, najgore govori o Pavlu. Dok za Petra kaže kako je kukavica, podlac, licemjer i impulzivna svađalica, za Isusa kako je kod Cezareje Filipove morao biti pijan, ili je stojeći spavao kada je Petra postavio za prvoga među apostolima, kod Pavla je još oštriji. Kaže kako je nedosljedan sebi, proračunati lukavac, svjesna dvoličnost; svima želi biti sve, a sve je to laskanje požudama ljudi u želji za taštom slavom i dobrim novcima.
Tre fontane
Pavao s Gospodinom prolazi getsemanski čas muke, tjeskobe, boli i osamljenosti, smireno stupajući prema svojoj kalvariji, a prema predaji, kao i Njega, prate ga pobožne žene.
Mala se povorka zaustavila u šumi na mjestu zvanom po mineralnom izvoru Aqua Salvia, Kaduljina voda. U Pavlovo doba kadulja je imala status svete biljke, kraljice ljekovitoga bilja. Bila je simbol plodnosti, dobroga zdravlja i dugog života. Predaja dalje govori kako mu je pokraj jednoga bora triput odskočila odrubljena glava te su iz zemlje provrla tri izvora.
Piše: Nebojša Gunjević
